Vladimir Paušić još se uvijek dobro sjeća kako je 1977. godine, s tek napunjenih 16 godina života ušao u riječku stanicu Gorske službe spašavanja, nesvjestan da započinje poglavlje života koje traje i dan danas. Četiri godina prije toga, u petom je razredu osnovne škole dobio kratak uvid u penjanje i s nekolicinom vršnjaka počeo mangupski eksperimentirati. Domišljati osnovnoškolci nabavili su iz tvornice konopa uže za barku, od džeparca kupili par čeličnih sponki i na stijenama obližnjeg Kamenjaka krenuli napadati jednu od poznatih penjačkih „linija“. Na njihovo eksperimentiranje naletjeli su potom Stanko Gilić, Mladen Briški, Bogdan Perišić i Dragan Vučidolov, sve redom aktualne zvijezde riječke penjačke i GSS scene, koji su nadobudne mladce uputili da ipak završe neki oblik penjačkog tečaja. I tako je Paušić ubrzo nakon toga završio u školi za gorske vodiče koju je vodio, nitko drugi, no Stanko Gilić. Legendarni akter hrvatskog alpinizma, Gilić je bio poznat i kao pasionirani prenositelj znanja i Paušić je uz njegovo mentorstvo napredovao u solidnog penjača. Nakon nekoliko godina pozvan je na jednu od vježbi riječkog GSS-a, a uskoro i na prve GSS tečajeve.
Tamo ga je, reći će, oduševilo što je stanica već tada imala uigrani tim ljudi koji su dobro znali što rade, čak i kad su morali improvizirati. Na jednoj od prvih akcija kojima je prisustvovao, jedan je skijaš na Platku naletio na mladog momka i udario ga skijama u kralježnicu. Minute su bile dragocjene i netko se od prisutnih spašavatelja sjurio do planinarskog doma, skinuo prva vrata i tako je unesrećeni transportiran do ceste.
„Znao sam da mogu puno naučiti, a onda s tim znanjem pomoći i drugima“, prisjeća se Paušić, kojem motivaciju za GSS nije poljuljalo čak ni vatreno krštenje u prvoj pripravničkoj godini kad su riječki spašavatelji izvlačili tijela nastradalih u padu zrakoplova na Risnjaku.
Iako je do dandanas ostao najmlađi pripravnik koji je ikad ušao u riječku stanicu, njegovi su GSS počeci uobičajeni primjer kako se već tada, sedamdesetih, ulazilo u riječku gorsku službu spašavanja. Poziv se morao zaslužiti zalaganjem, vještinom i znanjem. Upućeni kažu da je za visoke kriterije posebno zaslužan iskusni spašavatelj Mladen Briški, koji je inzistirao da u službu ulaze samo oni sa završenom alpinističkom ili speleološkom obukom i barem nekoliko godina iskustva. Stanica se punila ljudima koji su planine, stijene i jame znali kao svoj džep i sami se u prirodi nerijetko upuštali u situacije koje su zahtijevale mirnu glavu i niz vještina, te najbolje znali koliko vrijedi pomoć na nepristupačnom terenu. Jednom kad bi ušli u službu, morali su kroz pripravnički „staž“ proći kompleksnu obuku za spašavanje u raznim uvjetima.
Nije se taj koncept promijenio sve do danas, kad riječka stanica slavi punih 60 godina postojanja, kao jedna od najstarijih i najagilnijih stanica 70-godišnje Gorske službe spašavanja u Hrvatskoj.
Promijenilo se, doduše, puno drugoga. Improvizacije s vratima „stvar“ su prošlosti zahvaljujući vrhunskoj spasilačkoj opremi, a stanica je narasla u broju članova i infrastrukturi. Danas riječki GSS broji 53 članova, među kojima i 5 letača spašavatelja s prestižnom švicarskom licencom, tri vodiča s tri službena potražna psa, troje liječnika, osam spašavatelja na brzim vodama i poplavljenim područjima, 24 licenciranih ITLS spašavatelja i 25 licenciranih ERC spašavatelja, pet rukovoditelja potražnih akcija i 23 ronilaca, uključujući i jednog osposobljenog za speleoronilačko spašavanje i spašavanje s velikih dubina.
Ima današnja stanica i veliku bazu na Vežici, s improviziranim vježbalištem, ima i šest službenih vozila i motorne sanjke, a riječki su GSS-ovci posebno ponosni na svoju interventnu bazu na Platku, ishodište za spašavanja na planinskom području „grobničkih alpi“, koju su početkom milenija izgradili vlastitim rukama.
Zapravo, osim okupljanja ljudi koji dijele ljubav prema prirodi i planini i neiscrpnu motivaciju za spašavanje ljudskih života, malo je što danas isto u odnosu na taj 12. lipnja 1960. godine kad je u domu na Platku, na poticaj Komisije za GSS tadašnjeg Planinarskog saveza Hrvatske, osnovana riječka stanica GSS-a. Jezgru su činili Orfeo Crespi i Aldo Slavić, koje je Planinarski savez Hrvatske i njegova Komisija za GSS prethodno poslala na savezni zimski i ljetni tečaj GSS-a u Sloveniji, opremivši ih – zapisano je i to u arhivama – „vestonom, vjetrovkom, navlačnim hlačama, cepinom, derezama i užetom“. Pored Crespija i Slavića na osnivačkom su sastanku bili još Marijo Anscitz, Kazimir Sambolec, Aldo Pelosa i Ernest Tomšić, koji je ujedno i odabran za prvog pročelnika stanice.
Idućih dvadesetak godina stanica se iz godine u godinu punila novim članovima i suradnicima, poput Ive Bujana, dr. Petra Katalinića i Stanka Gilića, no uvijek kvalitetnu obuku novih članova sporije je pratila financijska podrška, odnosno nadogradnja logistike i opremljenosti. Sredinom sedamdesetih i dalje nije bilo neuobičajeno da, primjerice, spašavatelji u akciju na Velebit odlaze s Crespijevim fićom, a problemi sa sustavom obavještavanja članova o pokretanju akcije nastavili su se i u osamdesetima, kad se za to koristio čak i program Hrvatskog radija.
...