Od svih mjesta na svijetu najljepši je moj Bulevard. Poseban je i jedini ima ono čudno, ali ponosno D koje se nalašava i u izgovoru.
Putovanje sjećanjem po nekadašnjem Bulevardu počinjem iz ulice koja se, pedesetih godina prošloga stoljeća, zvala Grohovčeva. Mala je to ulica. Jedva nešto više od stotinjak metara. Poput potkove obavija ju Bulevard oslobođenja. S gornje strane Bobijev park i red kuća, s donje opet red kuća i vrtovi sušačke crkve. U nju se penje kockama popločenom uzbrdicom. Prometno slijepa, a završava kod trsatskih stepenica. Danas se zove Bosiljke Rakić.
E, tu na sredini nalazi se trokatnica s brojem 13. U nju su me iz sušačkog rodilišta donijeli 1950. godine. Tu počinje moje, prekrasno djetinjstvo i mladost na Bulevardu i Sušaku. Na ulicama, livadama i vrtovima na kojim smo se učili životu. Onom koji se nije učio u školi. Život opstanka i snalaženja. Novcima oskudno, ali životno najbogatije djetinjstvo žilave generacije. Ona nije znala za internet i mobilne telefone, inteligencija tada nije bila „umjetna“. Njen „software i hardware“ punio je podacima život krcat borbom i snalaženjem.
TRUMANOVA JAJA
Kao valjda i svi, prvih nekoliko godina života ne sjećam se. Možda i bolje. Bile su to one s tek završenim ratom, neimaštinom, još svježim natezanjima oko Trsta i granice. S ratom koji je još visio u zraku... Kad se pomagalo Trumanovim jajima, mlijekom u prahu, i narančasto žućkastim sirom iz američke pomoći...
Iz tog razdoblja imam samo neke bljeskove. Slike za koje često ne znam jesu li stvarnost ili moj san. No, sretan sam što sam jedan detalj nedavno ipak rasvijetlio. I to gledajući neki talijanski film. Prikazivao je običaj novogodišnjeg jutra u jednom talijanskom gradiću pedesetih, kad ljudi iz kuća kroz prozor izbacuju na ulicu stare stvari i boce. Takva mi je slika bila u nekoj podsvijesti, ali sam se bojao da sam to sanjao. Film me posjetio da je taj talijanski običaj još vrijedio u mojoj najranijoj mladosti u mojoj Grohovčevoj. Nije bilo raketa i petardi. Kao i susjedi, bacili bismo na ulicu neku bocu i staru stvar da s njom ode sve loše. Tako se navodno sretnije išlo u novu godinu. Ujutro je ulica je ličila na bojno polje i smetlari su imali pune ruke posla... Poslije je to zabranjeno. Bilo je još sličnih stvari.
U tim prvim poslijeratnim godinama nedostajalo je mnogo čega. Drvored uz Bulevard oslobođenja činile su velike lipe. Ljudi su znali brati i sušiti njihove cvjetove za čaj, ali je i to poslije zabranjeno jer su se navodno uništavale grane...
PERIN FERRARI
...