SUŠAČKA REVIJA broj 40 književnost STRANAC U RODNOM GRADU Ervin Dubrović»Vi poznajete srce stranca, jer ste stranci u zemlji Egiptu... Ljubite stoga stranca!« Ovim biblijskim citatom poslužio se Romeo u slavnoj Shakespeareovoj tragediji o veronskim ljubavnicima (čin III., scena III.). Istim citatom talijanski pisac Paolo Santarcangeli otvara svoju knjigu o Rijeci između dvaju ratova Luka obezglavljenog orla (Il porto dell aquila decapitata, prvo izdanje u Firenzi 1969., drugo Del Bianco Editore, Udine 1988.), posvećenu Riječanima koji su ostavili i izgubili rodni grad. Ovom mesijanskom, pomirbenom poukom kao da se obraća i jednoj i drugoj strani, gubitničkoj i pobjedničkoj. No, ipak, prije svega govori svojim Fijumanima, izbjeglim i povrijeđenim, na koje se i odnosi njegova nostalgična i gorka tvrdnja: »Danas se, duž riva u luci i na preživjelim ulicama Staroga grada, rijetko čuje naše narječje; novoj su mladeži, sinovima novih građana, bliski obrisi planina, otoka i obzori našega djetinjstva, koje naša djeca više ne poznaju.« Paolo Santarcangeli (pravo mu je ime bilo Pal Schweitzer) rodio se 1909. u Rijeci. Završio je mađarsku osnovnu školu, talijanski Liceo classico, godinu je dana studirao ekonomiju u Beču i potom diplomirao pravo na Sveučilištu u Padovi. Nakon studija vraća se u Rijeku i laća odvjetništva, radeći sve dok ga u tome nije omelo židovsko podrijetlo. Nevolje započinju za vrijeme zahuktala fašizma 1940., kada se »rasni zakoni« sve grublje upliću u svakodnevni život, čak i u njegovoj posve apolitičnoj i bezopasnoj obitelji. Započinje progon, zatvorski dani i seljakanje po Italiji koje ga kasnije odvodi u Trst, a nakon kapitulacije Italije, pred za nj iznimno opasnim dolaskom Nijemaca, mora ponovno bježati. U mjestu Sant Arcangelu u Romagni zatječe se u najvećoj opasnosti, ali uz zaštitu mještana nalazi utočište u maloj crkvici. Osjetivši se preporođenim, u čast mjestu svojega spasa prozove se i zauvijek ostade Paolo Santarcangeli, prepustivši pravo ime svojoj prošlosti (prema pripovijedanju Roberta Ruspantija). Nakon završetka rata, kada mu se učinilo da prilike više nisu tako opasne, zajedno s majkom vraća se u Rijeku – no samo zato da iz svoje zaplijenjene kuće spasi što se još spasiti moglo. Kuća im je već odavna bila oduzeta. Od fašističkih su vlasti kuću preuzele komunističke i proglasile ju narodnom imovinom zato što su posljednji ratni stanari bili Nijemci – dakle, »narodni neprijatelji«. Kratak boravak u Rijeci oproštaj je s rodnim gradom. Tada više nema njegovih sugrađana, a ulice su preplavljene došljacima, uglavnom danonoćno i do zuba naoružanim partizanima koji mu ne ulijevaju osobito povjerenje. Santarcangeli dobro poznaje više jezika; školovao se na talijanskom, mađarskom i njemačkom, ali nije govorio hrvatski. U kaosu tih prvih poslijeratnih dana osjeća se strancem u vlastitom gradu, a prilike koje tada vladaju čine mu se opasnima. Odlazi i nastanjuje se u Torinu. Počinje se baviti uspješnim poslovima i sve do šezdesetih godina upravlja jednom tvrtkom. Tek 1969. postaje profesor na Sveučilištu u Torinu, kao osnivač katedre za hungarologiju koja se, stjecanjem nesretnih okolnosti, posve ugasila nakon njegove smrti 1995. godine. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
STRANAC U RODNOM GRADU
Ervin Dubrović
»Vi poznajete srce stranca, jer ste stranci u zemlji Egiptu... Ljubite stoga stranca!« Ovim biblijskim citatom poslužio se Romeo u slavnoj Shakespeareovoj tragediji o veronskim ljubavnicima (čin III., scena III.). Istim citatom talijanski pisac Paolo Santarcangeli otvara svoju knjigu o Rijeci između dvaju ratova Luka obezglavljenog orla (Il porto dell aquila decapitata, prvo izdanje u Firenzi 1969., drugo Del Bianco Editore, Udine 1988.), posvećenu Riječanima koji su ostavili i izgubili rodni grad. Ovom mesijanskom, pomirbenom poukom kao da se obraća i jednoj i drugoj strani, gubitničkoj i pobjedničkoj. No, ipak, prije svega govori svojim Fijumanima, izbjeglim i povrijeđenim, na koje se i odnosi njegova nostalgična i gorka tvrdnja: »Danas se, duž riva u luci i na preživjelim ulicama Staroga grada, rijetko čuje naše narječje; novoj su mladeži, sinovima novih građana, bliski obrisi planina, otoka i obzori našega djetinjstva, koje naša djeca više ne poznaju.« Paolo Santarcangeli (pravo mu je ime bilo Pal Schweitzer) rodio se 1909. u Rijeci. Završio je mađarsku osnovnu školu, talijanski Liceo classico, godinu je dana studirao ekonomiju u Beču i potom diplomirao pravo na Sveučilištu u Padovi. Nakon studija vraća se u Rijeku i laća odvjetništva, radeći sve dok ga u tome nije omelo židovsko podrijetlo. Nevolje započinju za vrijeme zahuktala fašizma 1940., kada se »rasni zakoni« sve grublje upliću u svakodnevni život, čak i u njegovoj posve apolitičnoj i bezopasnoj obitelji. Započinje progon, zatvorski dani i seljakanje po Italiji koje ga kasnije odvodi u Trst, a nakon kapitulacije Italije, pred za nj iznimno opasnim dolaskom Nijemaca, mora ponovno bježati. U mjestu Sant Arcangelu u Romagni zatječe se u najvećoj opasnosti, ali uz zaštitu mještana nalazi utočište u maloj crkvici. Osjetivši se preporođenim, u čast mjestu svojega spasa prozove se i zauvijek ostade Paolo Santarcangeli, prepustivši pravo ime svojoj prošlosti (prema pripovijedanju Roberta Ruspantija). Nakon završetka rata, kada mu se učinilo da prilike više nisu tako opasne, zajedno s majkom vraća se u Rijeku – no samo zato da iz svoje zaplijenjene kuće spasi što se još spasiti moglo. Kuća im je već odavna bila oduzeta. Od fašističkih su vlasti kuću preuzele komunističke i proglasile ju narodnom imovinom zato što su posljednji ratni stanari bili Nijemci – dakle, »narodni neprijatelji«. Kratak boravak u Rijeci oproštaj je s rodnim gradom. Tada više nema njegovih sugrađana, a ulice su preplavljene došljacima, uglavnom danonoćno i do zuba naoružanim partizanima koji mu ne ulijevaju osobito povjerenje. Santarcangeli dobro poznaje više jezika; školovao se na talijanskom, mađarskom i njemačkom, ali nije govorio hrvatski. U kaosu tih prvih poslijeratnih dana osjeća se strancem u vlastitom gradu, a prilike koje tada vladaju čine mu se opasnima. Odlazi i nastanjuje se u Torinu. Počinje se baviti uspješnim poslovima i sve do šezdesetih godina upravlja jednom tvrtkom. Tek 1969. postaje profesor na Sveučilištu u Torinu, kao osnivač katedre za hungarologiju koja se, stjecanjem nesretnih okolnosti, posve ugasila nakon njegove smrti 1995. godine.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.