Ploveći između dva otoka što čine sjeverni ulaz u Kornatski arhipelag, Kornat i Katina, moreuzom imenom Proversa, nakon kratkog hroptanja po dnu, zaustavimo se. Ne naglo, ali ipak. Nismo plovili brzo, znajući da u ovom prolazu uvijek mogu zapeti za dno.
Pogledam na obalu. Zelenkast i mokar trag na kamenom rubu pokazivao je veliku oseku. Pogledam u more. Ribe što ih je razbježalo struganje korita broda o dno polako se i znatiželjno vraćaju. Pogledam u kormilara. Slegne ramenima, malo raširi ruke dlanovima okrenutih prema gore, pitajući je li netko kupio kruh. Pogledam na sat. Tri, ovdje možda i četiri sata do plime.
- Nisam, mislio sam kruh uzeti kod Mare…
U prvoj uvali iza rta, na stotinjak metara ispred nas, njezin je restoran.
- Kako ćemo bez kruha?!
Nema ni brašna. Nitko zimi ne prolazi ovuda. Gledamo prema rtu, kao da bi se Mare mogla ukazati i pitati nas da li nam što treba.
- Ugasi motor.
Ugodna tišina razlije se moreuzom.
- Idemo mi odspavati. Ti nećeš?
Nepomične, poput zasjede, na rubu najbližeg otoka, glave nekoliko ovaca gledale su prema meni. Okrenem se, oni su već spavali. Ponovno prema… Više ih nije bilo?!
I ne pomislivši na moguće razloge njihova iznenadnog nestanka, ugledam glavu čovjeka. Na onome istom mjestu gdje su trenutak prije bile ovce.
Premda je bio daleko, gleda u mene, istom upornošću stada, pa štap, u hodu, spuštajući se laganim nizbrdom. Sjednem na drvenu ogradu broda, promatrajući ga. Izgledom gotovo nestvaran. U dugoj bijeloj odori, s tim štapom, sijede kose, samo još brada nedostaje. Pustinjak, nitko drugi, s brda spušta se prema meni…
- Sinko, nasukali ste se? – stoji na samoj obali, udaljen nekoliko metara od broda.
Potvrdno klimnem glavom, ne osjećajući da od mene traži bilo kakvo objašnjenje.
- A vi? Ono su vaše ovce?
Okrene se prema izlazu iz moreuza, pokazujući štapom.
- Nekad davno, po sredini ove vode, vodio je put. Sve tamo do onog otoka. More je raslo, godinama, preplavilo put, i eto otoka. Ima i ime, Katina ga zovu.
Gledao me kao da je to bio kraj njegove besjede, i sada očekuje nešto. Od mene?!
- Oprostite, a taj put? On još uvijek postoji?
- Da. A ti? Što ti radiš ovdje s ribarima?
Ispričam mu da sam došao na nekoliko dana iz grada, odmoriti se, pa sam se tako i ukrcao na ovaj brod. Obećali su me dovesti do Kornata, ostaviti negdje, u Vrujama, možda Telaščici… i možda u povratku…
- Da, odmah mi je bilo jasno da ti nisi jedan od njih.
- Mislite na ribare?
Odmahne glavom, jer nije mislio na ribare.
- Eeee, kad bih ja znao na koga misliti. Nisu ribari, ribari nisu sigurno! U stvari, jednom su se pretvarali da love lignje, ali nisu… nešto su drugo povlačili po dnu.
Pomislim da je starac, od samoće na primjer, skrenuo pameću, a u to sam postao uvjereniji kad me pozove na obalu. Nasmijem se, pokazujući na more, kako je hladno, i da bih ljeti možda rado prihvatio njegov poziv, preplivao do obale, ali sada…
Nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine, jer neugodu su izazivale njegove oči, poput odluke, zamahne štapom:
- Onda ću ih zaklati, a ti ćeš tome biti kriv!
Ustao sam, jer iako mi se razgovor činio nestvarnim, pomisao na klanje ovaca me uznemiri. Zbuni:
- Dvije! Jednu za tebe, jednu za mene! – bio je odrešit i uporan.
Želio sam reći kako je to nepotrebno, ustvari, besmisleno, ali isto bi tako zvučala bilo koja moja riječ. Čak i:
- Zašto?!
- Legenda o stazi, putu što je nekad vodio po ovome dnu, govori da će doći čovjek, ni ribar ni kmet, ovdje se zaustaviti i… - gleda u mene?!
- I?! – očekujući nastavak.
- I ništa…jer to nisi ti.
- Nisam, ali zašto bi sada vi te ovce, mislim…?
Razočarano klimajući glavom, korakom pipajući stabilnije kamenje, uputi se natrag brdu. Ipak, zastane, okrene se, još me jednom gleda u oči:
- Legende ne trebaju svjedoke…
Ne shvaćajući što mi hoće reći, mahnem mu, smiješeći se priglupo.
Više nije zastajao, nestajući iza hrpta, meko poput hodača po žici.
Napokon, osjetim kako se brod ljulja. Istovremeno se iz unutrašnjosti broda pojave ribari:
- Eto nas, plivamo. Pali motore da nas struja ne odnese!
Bez riječi, godinama uhodanim pokretima, svaki je ribar obavio svoj dio posla, i za čas smo bili na sredini moreuza. Još za prvog prolaza ovim kanalom ostao sam zapanjen jednostavnošću oznaka koje su vodile brodove uskim plovnim dijelom ovog kanala
. Na zapadnom rtu dva kamena stošca, visoka dva, možda tri metra, a po sredini svakoga debela crna crta. Kako su bili sagrađeni na brdu, desetak metara jedan poviše drugoga, kad bi se pogledu kormilara crne crte stopile u jednu, brod je plovio najdubljim dijelu prolaza.
- Pazi na stazu! – vikne kormilar onome na pramcu.
Prisjetim se riječi starca, o nekad putu, žureći prema pramcu. Raspitujem se o kakvoj je stazi riječ?
- Nekad davno, priča se, ovuda je s Kornata za Katinu vodila staza. I da su je, kad je more naraslo, ribari ovdje po sredini razvalili, tri - četiri metra širine, kako bi mogli svojim brodovima kroz kanal ploviti. Evo, vidi se, pogledaj, točno ispod pramca.
- Kako su je razvalili?
- Kako, jednostavno! Dinamitom! Što misliš da su kopali?
Gledam u kamenu stazu, možda samo bojom drugačiju od ostatka dna, a umjesto razvaline, prije bi se moglo govoriti o rupi. Dovoljno duboko iskopanoj da bi brodovi mogli proći.
- A legenda? – upitam nemarno.
Ribar ustuknu, iznenađen, gotovo i zaplašen. Rukom me uhvati za rame, kao da zna udaljenost na kojoj mi mora nešto reći.
- Otkud ti znaš za legendu?!
Ne znam da li je strah u njegovim očima dolazio zbog saznanja da sam i ja za legendu čuo ili zbog starčevih riječi da legende ne trebaju svjedoke. Rukama mi pokaže da ostanem gdje jesam, a on požuri u kabinu broda. Iza slanog stakla nazirao sam razgovor i kako gledaju prema meni. Uskoro mi se približi kapetan.
- Kažeš…legenda? – kapetan se preda mnom gegao poput čovjeka koji će me udariti.
Sad sam ja nemoćno širio ruke, jer nisam shvaćao čemu ta uzrujanost oko jedne obične legende. To sam i pitao. Ponovno za rame. Odahnem…
- Slušaj me pažljivo. Legenda postoji, ali isto tako postoji i ribarski zavjet da se o legendi neće pričati, ni međusobno, a kamoli strancima. Od koga si saznao za legendu? – ruka mi se ipak učini znakom prijateljstva.
Dvojeći, ni sam ne znajući zašto, slegnem onim slobodnim ramenom, ne želeći reći o starcu.
- Ne želiš reći? – prodrma me.
Još jednom ponovim isti pokret, gotovo nesvjesno, pokušavajući razumjeti što ja od njih krijem. I zašto?!
Zagledan još trenutak u mene, naglo otvorivši stisnute usnice uz zvučan prasak, okrene se kormilaru:
- Stani! Vrati se na stazu!
Ukopan, kao da zna što će se dogoditi, kormilar se konačno okrene, gledajući ga s čuđenjem.
- Jesi gluh!? Rekao sam natrag na stazu!
Kormilar zaustavi brod, pričeka, i lagano ploveći unazad, dođe do procjepa, kroz ono što je nalikovalo rupi u stazi.
- Tu stani! – gledajući preko ograde broda.
Kapetan obuje ribarske čizme, visoke, i bez dvoumljenja zakorači iz broda u more. Gazeći vodu gotovo iznad koljena, uputi se prema obali. I preko brda, žurnim korakom…
- Kamo ide? – pitam ribare.
- Tebi je bolje da šutiš!
- Ali…
- Bolje ti je da šutiš! – pogledom koji je govorio da misli ozbiljno, dodajući – Nikamo ne ide, samomora nešto provjeriti.
Nije prošlo odveć vremena, vratio se uzrujan. Uskočivši u brod pokazuje rukav. Krvav?!
- Jedna crna, druga bijela! U pičku materinu! Vozi natrag kući!
Prije nego je ušao u kabinu, jer ipak se morao presvući, pogleda me, nekoliko puta zavrtjevši glavom:
- Bilo bi bolje da si šutio… - uvuče se u potpaljublje.
Kormilar je brodom najprije morao ići prema naprijed, zatim se okrenuti, bučno upravljajući motorom. Presvučen izađe kapetan, pitajući me onako usput:
- Hoćeš li se s nama vratiti ili ćeš negdje ostati?
Gledam ga, shvaćajući da ga ne smijem ništa pitati, još trenutak razmišljajući:
- Ostat ću! – iznenadi me odlučnost mojeg glasa.
- Ovdje?! – okrećući se prema posadi – On će ovdje ostati! Čujete li vi njega? Ma čujete li vi njega!?
Ne razaznajući smisao cijele ove situacije, nasred moreuza kojim smo trebali proći, pa se sada iznenada vraćajući…
- Ako se vi vraćate, mislim, ja imam još tri dana…
Omotavajući nekakav debeli konop oko nečega, bez svrhe i smisla, mašući glavom na sve strane, pušući: - Tri dana?! Imaš ti malo više! Malo više od tri dana! - ljut, u kabinu, preuzimajući kormilo od ribara, odgurnuvši ga. Još je jednom krenuo naglo naprijed, gotovo sam pao, okrenuo brod, doviknuo mi da pokupim stvari, i kad sam izašao iz kabine, zapovijedi da skočim?! Na onu istu stazu kojom se on vratio na brod?!
Do iznad koljena u vodi, gledam ih u čuđenju. Odlaze uz sve jaču tutnjavu motora. Krmeni val zapljusne me do pojasa.
Požurim na obalu, mokar i već promrzao, ne shvaćajući što mi se dogodilo. Ovce, gledaju me?! Stojim, samo stojim.
Ostavljajući mokar trag krenem prema ovcama, nadajući se starcu, jer sada mi samo on može pomoći. On je, kako mi se čini, i glavni razlog ovom nesporazumu. Jer to jest bio nesporazum, što drugo?!
S nogu cijedilo se more. Na hrptu otoka razbježanih ovaca gledao sam uokolo. Nigdje nikoga, sada već ni stada. Dotaknem kamen. Premda zima, sunce je grijalo. Skinem se, presvučem, rasprostirući mokru odjeću po kamenim pločama. Nekakve životinjice bježale su na sve strane. Veselio sam im se…Bilo ih je posvuda. Ljeti ih nisam primjećivao. Ljeti…
Odjednom se raspoložim. Sam na Kornatima, što mi je oduvijek bila želja. I to na otoku za koji se može reći da je zimi gotovo nenastanjen. Otok i ja! Sami…Kad, nekakva žena bljesne mi pred očima, širom raširena. Udahnem, duboko, izdahnem, uvjeravajući se da je vrijeme ostaviti se tih kopnenih želja. Prisilim se misliti na otok.
Nekoliko zaselaka bilo je na njegovoj zapadnoj strani, zaklonjenih od bure. Do noći mogao bih stići do najbližeg. Tako sam i odlučio.
Kad bih zastao, stale bi i misli. Svakim korakom, navirale bi nove. U početku sve čudnije, a potom kao da sam se na njih počeo navikavati. Veselile su me. Nakon nekoliko kilometara hoda, s radošću sam ih očekivao. Prekinuti, bilo je lako. Samo bih zastao.
Može li se ovo zvati preživljavanjem. Otok i ja.