U okviru suvremene hrvatske književnosti Zvane Črnja (1920.-1991.) svojim se burnim životom i osebujnim intelektualnim profilom nedvojbeno izdvaja kao najsvestranija, ali ujedno i najkontroverznija spisateljska osobnost koja se rodila u Istri tijekom prošlog stoljeća. Nemiran, svestran i radoznao, kakav je već bio, bio je predodređen da pokreće dalekosežne kulturne i izdavačke inicijative, da energično i postojano zastupa naprednu ljevičarsku misao, polemizirajući trajno sa svojim brojnim oponentima. Bio je to čovjek kojem su se mnogi divili i poštovali ga kao karizmatskog čakavskog barda i sjajnog erudita, ali i osoba koju su mnogi javno napadali, optužujući ga zbog njegovih pomalo doktrinarnih i krutih stavova. Strastven podjednako u stihotvorstvu, esejistici i političkoj publicistici, Črnja bijaše plodan pjesnik i esejist, žestoki polemičar, povjesnik kulture i kulturoloških fenomena, feljtonist, dramatičar, okretan ogranizator i urednik, spiritus movens Čakavskog sabora u Žminju, pokretač izdavačke edicije Istra kroz stoljeća, pisac monografske Kulturne historije Hrvatske, pokretač riječkog časopisa Dometi i, vjerojatno, najdosljedniji pobornik krležijanstva u nas.
Svoj književni i politički rad, koji u njega bijahu oduvijek sudbinski prožeti, Črnja je započeo u Sušaku, u krugu prijeratnih istarskih emigranata, kamo se zajedno s ocem i obitelji preselio početkom tridesetih godina, bježeći iz rodne Istre pred fašizmom, preko tadašnje jugoslavensko-talijanske granice na Rječini. Višegodišnji boravak i rad u malom gradu na lijevoj obali Rječine, gdje pohađa srednju građansku a zatim i trgovačku akademiju, poklapa se s njegovim formativnim razdobljem, prvim stihovima na zavičajnoj čakavici i prozom na štokavskome standardu. Upravo taj najraniji, mladenački period Črnjina života, pokušat ćemo detaljnije osvijetliti, služeći se književnikovom autobiografskom i esejističkom prozom.
DJETINJSTVO U ZAVIČAJU
Zvane (Ivan) Črnja rodio se u bezjačkom selu Črnjeni nedaleko Žminja u Istri 8. listopada 1920. Črnjeni bijahu smješteni u blizini nekadašnje austrijsko-mletačke granice koja je na ovome području jezično i etnogenetski dijelila Istru na tzv. Bezačiju i Vlašiju. Budući da je njegov zavičaj u to doba bio pod okupacijom Kraljevine Italije, u rodnom će mjestu završiti talijansku osnovnu školu kao Giovanni Cergna. U dječakovoj se svijesti, međutim, vrlo rano pojavljuje snažan osjećaj hrvatske pripadnosti. On sam objašnjava to izravnim utjecajima patrijarhalnoga svijeta s kojim će doći u doticaj u kući svoga djeda Guština Črnje, u svoje doba jedinog pismenog hrvatskog seljaka na području jugozapadne Žminjštine: «Škrt na riječima, blag i tih, u svemu odmjeren, pažljiv i nenametljiv, a iznad svega pravičan, djed Guštin, uvijek uredan, čist i obrijan, bio je u mojim djetinjim pojmovima pravi patrijarh komu u tom krugu života po umu i srcu nitko nije ravan.»
U krugu tih dostojanstvenih tradicionalnih ljudi, samozatajnih ali uvijek nepokolebljivih u svojim opreznim životnim prosudbama, Zvane je još kao malodobno dijete upio u sebe ne samo njihove pojmove o dobru i zlu, nego i njihovu životnu filozofiju. Za njega je nono Guštin, kao i njegova praznovjerna nona Marija, rođena Špelić, bio i ostao arhetipskim predloškom stare težačke Istre. Ta ruralna bezjačka kultura ostat će ishodišnim vrelom njegove poetske inspiracije čitavoga života. Črnjini su roditelji isprva još živjeli u patrijarhalnoj seljačkoj kućnoj zadruzi koja se u to doba već raspadala. Kada su mu se kćeri poudavale, djed Guštin, poznat kao narodnjak, preselio se 1921. sa svoja dva oženjena sina i unucima u susjedni gradić Kanfanar.
Njegov otac Juože Črnja, Guštinov sin, poslije kraćeg boravka u Kanfanaru i Sv. Petru, otvorio je trgovinu mješovite robe u Žminju, gradiću i općinskom središtu. Sličnu trgovinu držao je prije toga i u Sv. Petru, a obitelj se tada godinu ili dvije dana bila nastanila u kompleksu nekadašnjeg pavlinskog samostana. Dućan botegara Črnje nalazio se u samom središtu Žminja, na place, između župne crkve sv. Mihovila i karabinjerske vojarne, preko puta ljekarne i zgrade općine. Juožetova supruga Marija, Zvanetova majka, bila je rodom iz bezjačkoga sela Kršanci, smještenog na pola sata hoda od očeve postojbine u Črnjenima. Bila je iz razmjerno bogatije seljačke kuće, a prezivala se Bančić. U obitelji je bilo, osim Zvaneta, još dvoje braće i jedna sestra. Jedan je brat bio umro u ranoj dobi. Premda je otac već prilikom krštenja svome sinu htio nadjenuti ime Ive, talijanske vlasti tada više nisu dopuštale da se djeci daju imena na hrvatskom. Obred krštenja obavio je žminjski pop Jušte Filiplić. U svom životopisu Črnja ovako opisuje taj trenutak, kao i daljnju sudbinu različitih varijanti svoga neobičnoga osobnoga imena:
«Prema očevu kazivanju Filiplić je, kad me polio blagoslovljenom vodom, rekao svojim snažnim baritonom: ´Ivane, ja te krstim!´ ali upisao je u matičnu knjigu ime Johannes, dakle na latinskom, da ga ne bi morao napisati na talijanskom. Prema tome, na samom krštenju dobio sam tri imena: Ive, Ivan i Johannes, ali kad su me upisali u talijansku osnovnu školu, moje je ime izmijenjeno u Giovanni. Kod kuće sam i dalje bio Ive, ali javno na ulici zvali su me Giovanin ili Nini. To je bilo već peto ime. Kad smo pobjegli u Jugoslaviju postao sam službeno Ivan, ali zvali su me i Ive, Ivo i Ivica. I prve pjesme objavio sam pod imenom Ivan. Učinilo mi se, međutim, da je taj oblik moga imena u neskladu s čakavskim zvukom mojih stihova te sam odlučio potpisivati pjesme imenom Zvane. Za vrijeme rata Zvane je bilo i moje ilegalno ime, a u neku ruku i danas je ilegalno, jer mi po važećim propisima matičar u rodni list upisuje ime Ivan.»
U devetoj godini sudjelovao je Zvane na tajnoj glagoljaškoj misi koju je plovan Jušte Filiplić služio za nj i oca iza zatvorenih vrata u maloj starinskoj crkvi nedaleko naselja. Hrvatski jezik u to je vrijeme već bio zabranjen u javnoj uporabi, na ulici, u crkvama i domovima.
Sve veći pritisak gospodarske krize i sve surovija strahovlada državnih fašističkih vlasti, pokrenut će u to vrijeme veliki egzodusistarskih Hrvata. Zbog učestalih dražbi i pljenidbi hrvatskim su se seljacima putem poreznih službenika i sudova oduzimala najvažnija sredstva za život, stoka, kuće i zemljišta. Stoga oni u sve većem broju počinju napuštati svoja stoljetna ognjišta. Tako je i Juože Črnja, ne želeći da mu djeca budu nasilno potalijančena, naposljetku, iako nerado i teška srca, donio odluku da sa svojom obitelji napusti Istru, te preko tadašnje jugoslavensko-talijanske granice na Rječini, preseli na Sušak.
PRVI SUŠAČKI DANI
Kada je Zvane Črnja prvi put ugledao obale Rječine, imao je tek jedanaest godina. Tog davnog ljeta 1931. godine još nije mogao ni slutiti veliku neizvjesnost izbjegličkog «života u žrvnju» koja će potom uslijediti. Naprotiv, njegovo srce bilo je čak ispunjeno radošću i velikim nadama, jer se odlaskom u egzil završavalo jedno teško i tjeskobno razdoblje njegova života, ispunjeno tuđinskim nasiljem i svakodnevnim teškim nepravdama.
Odlazak iz Žminja bio je organiziran u najvećoj tajnosti, a bijeg se odvijao noću. Zvane i njegov mlađi brat Berto bili su prevezeni automobilom do Rijeke, a majka sa sestrom priključila im se nakon nekoliko dana. Ta iznenadna i neočekivana noćna vožnja preko Učke imala je za obojicu dječaka osobito značenje, te ga se kasnije prisjećaju u svojim autobiografskim uspomenama.
«Sjećam se», piše Zvane, «da je noć bila zvjezdana i da sam prije ulaska u taksi zagazio u travu mokru od rose. Otac je htio izbjeći noćne karabinijerske patrole pa smo zaobišli sva veća naselja i sretno stigli na Učku. Tamo smo se zaustavili na nekom pokrajnjem puteljku i čekali dok se otac i taksist (koji je bio iz Rijeke) nisu točno dogovorili kako ćemo dalje. Berto, koji još nije imao ni sedam godina, vrpoljio se pokraj mene na stražnjem sjedištu. Valjda mu se spavalo. Spavalo se i meni, ali sam ipak živo pratio sve što se događa. Tako sam čuo da otac i taksist spominju Poljane. Potom smo krenuli. Jurili smo glavnom cestom prema Rijeci. Ispod Veprinca skrenuli smo na cestu koja preko Poljana vodi do Ičića. Na nizbrdici sve zavoj do zavoja. Kočnice su cviljele. Odjednom ugledah da se spuštamo prema pravom moru svjetala. Zaigralo mi je srce, jer nikada dotad nisam vidio toliko svjetla. Učinilo mi se da iz mraka bježimo prema zemlji u kojoj sve blista. ´A kakva će tek svjetla biti tamo preko granice!´ - rekoh u sebi. Tog sam trenutka bio uvjeren da nas otac vodi u svetu zemlju.»
U svitanje svratili su u kavanu opatijskoga hotela Imperijal, koju su upravo bili otvorili. Ondje im je konobar poslužio bijelu kavu i pecivo. Zvane se u tom za njega čudesnom i posve novom prostoru osjećao kao u nekom drugom svijetu. Nalazio se na samom pragu neke svete i obećane zemlje. Nakon što im se priključio očev prijatelj Milanović iz Lovrana, odvezli su se do riječke Kozale. Nakon rastanka s ocem, Milanović ih je proveo kao svoju djecu preko graničnog mosta na Sušak. Djeca su, naime, mogla prelaziti granicu bez posebne propusnice. Nakon toga stajali su pred sušačkim hotelom Kontinental, hodali do Tvornice papira i napokon boravili u kući kraj kavane Sarajevo na lijevoj obali Rječine. Satima su očekivali oca koji je morao prijeći granicu preko visoke barikade od bodljikave žice u šumi kod Pašca. Stigao je tek u sumrak, poderan i krvavljen.Tri dana kasnije pridružila im se majka sa sestrom Vandom, koja je tada imala nepuna dva mjeseca. One su legalno prešle granicu s tuđom putovnicom.
Črnjin susret s Rječinom ostavit će na Črnju poseban dojam. Stigavši iz bezvodna kraja istarski je dječak u šumu ove hladne i sjenovite kraške rijeke odmah prepoznao nešto posve osobito. Simbolika dolaska u novu i nepoznatu zemlju, koja im je imala postati drugim zavičajem, učinila se u žuboru brze rijeke potpunom. On i njegov brat, legavši potrbuške na njene obale, čak su se pri prvom susretu s Rječinom željeli napiti i njene vode. No, kako je Zvane, srećom, ugledao da se u njeno korito ulijevaju i fekalne vode, razočarano su morali odustati od svoje prvotne namjere. Rječina je, međutim, otada postala Zvaninim mitskim toposom. O tome kasnije piše u putopisnom ulomku Obećane zemlje:
«Ne umijem to objasniti, no svaki susret s Rječinom za mene je uzbudljiv. Tekla je ta Rječina neposredno pred mojim očima dok sam se na Sušaku opraštao s djetinjstvom i sa svojim vršnjacima opredjeljivao za velike tajne vizije. Pratio me je godinama njen šum od Banskih vrata do Orehovice kad sam se onuda vraćao kući i kad sam baš u njemu, i u provaliji iz koje se dizao, razabirao ono zastrašujuće trajanje našega zla. No ugledavši kako ta rječica oivičuje masiv Kastavštine, ja sam tek prelazeći most u Lukežima prvi put zapazio da se Istra i Liburnija dodiruju s Grobničkim poljem. Došle su u susret središnjoj arteriji koja spaja Hrvatsko primorje čak s Međimurjem…Činilo mi se, dakle, da sam otkrio glavni odvojak koji je s jedne od najvažnijih hrvatskih i civilizacijskih trasa vodio u Istru, a dojam tog iznenadnog otkrića ne mogu ni danas zaboraviti. Kad sam trideset godina poslije toga prolazio onuda s Krležom, učinilo mi se da je i on zapazio istu stvar, no nisam ga ništa pitao. Šutjeli smo…Okupana suncem pojavila se pred mojim pogledom zemlja radi koje smo ratovali. Kao na dlanu ispružio se preda mnom njen središnji reljef, a onda su se u daljini prema jugu, zapadu i sjeveru nazirali i gubili na horizontu njegovi krajnji izdanci. To je taj kutak naše glagoljaške zemlje na Mediteranu radi kojega prolijevamo krv. Nikad do tog trenutka nisam vidio Istru u tako širokom prostornom rasponu. Činilo mi se da istovremeno nazirem i Trst, i Pulu, i Rovinj, ali gledajući tu impresivnu sliku istarskog reljefa, upijajući njegove oblike i boje, mislio sam na bezbroj onih najmanjih svjetova rasutih posvuda po njegovim čudnim, živim krajolicima gdje nam počinje i završava opstojnost, na one dramatične ljudske svjetove s motivima vapaja i nadanja kad se čovjek mora, kad se unatoč svemu apsolutno mora održati na onih nekoliko stopa vlastite zemlje pod nogama, jer ničeg drugog i nema na čemu bi se moglo preživjeti. To je, dakle, ta nesretna hrvatska Sclavinija na zapadu…»
Rječina je, prema tome, za Črnju predstavljala značajnu uporišnu točku, neku vrst idealne zemljopisne i povijesne transverzale koja u njegovoj osobnoj mitologiji poput axis mundi povezuje njegovu rodnu Istru sa svim ostalim hrvatskim krajevima. To je za nj mjesto gdje se istovremeno događaju sudbinska razdvajanja, ali i stalni dodiri, intenzivni susreti, civilizacijske i kulturne komunikacije u svim mogućim smjerovima. Tridesetih godina prošlog stoljeća stojeći na obalama te iste rijeke, tada premrežene pograničnim bodljikavim žicama, Zvanetov stariji zemljak i pjesnik Mate Balota, napisao je potresnu pjesmu posvećenu svojoj siromašnoj majci:
Na Sušaku, u Rečini,
kalna voda teče,
Svaki put, kad tuda projden
srce me zapeče.
Na Rečini stoji most,
ničesa ne veže,
po njen gredu soldati,
svaki pušku steže.
Priko mosta lipi grad
pun je naših brati,
a do mosta jena žica:
tu te čeka mati.
Stoji tamo cilo jutro,
stati će do noći,
čekati te, ufati će,
ćeš li moći doći.
Prašljive su njeje noge
i stare cavate,
milo lice zbrazdilo se,
škrbeći se za te.
Na Sušaku pod Trsaton
teče Fiumera,
priko nje su drage glave
miljare matera.
Od Rečine sve do Raše,
od Raše do Mirne,
čekaju nas dobre duše,
čeznu oči virne.
Jedan dan mi ćemo složno
poj u kraj domaći.
samo ontar ne će svaki
svoju mater naći.
(Na Rečini, 1933.)