S prijateljemsam,kaoimnogihdanautodobagodine, obilazio nekoliko otoka u potrazi za ribom. Mreže smo bacali u blizini dobro nam poznatih brakova, a dok su one lovile, mi smo se bavili parangalima.
Tog dana, u trenutku kada smo u more spuštali posljednji parangal, začuo sam neobičan zvuk koji je dolazio odasvuda, zvuk kojem nisam mogao odrediti smjer nastajanja. Barka se počela tresti, jedva čujno ječati, a more uokolo naboralo se nekim sitnim valovima, valovima koji su govorili da se zvuk rasprostire pod morem.
Pogledao sam ga, ali on je ravnomjernim zaveslajima zaplovio prema prvom parangalu, namjeravajući ga, kako je već uobičajeno, izvući. Pokretom ruke kojim sam pokazao svoje čuđenje, pokazujući na more, i drugom tapšući ga po ramenu, upitam što bi to moglo biti. Na moje iznenađenje, okrene se, pogledom pitajući što mi je, o čemu ja govorim!?
Za trenutak opustim ruke, u nemoćno, dugo gledajući uokrug površinu vode. Valovita je! Nekakve vibracije iz dubine,poprimajući obrise kipteće. Vibracije su svesnažnije tresle barku, dok me strah od pada u more svom težinom ne posjedne u barku.
Okrene se, za trenutak s veslima u zraku, još me jednom pitajući što mi je!? Pokazujem na more, na sve snažnije vibracije, nevjerujući da ih on ne čuje.
Otresem glavom, kao da će taj pokret odagnati zvuk, zatvorim oči… Zvuk nije nestao. Oči otvorim u boju koja nije bila morska,odjednom shvaćajući da zvuk više ne dolazi iz mora, već odnekud iznad glave?! Pogledam gore… Bože?! Iznad sebe vidim dno, vidim naš parangal, i njegove ruke kako ga polako izvlače preko ograde, pa u barku.
Dno se, jer kako to drugačije opisati, prevrnulo. Umjesto da se nebo ogleda u moru, more se ogledalo u nebu. Prozirno kakvo jest, nebo je mnogo bolje odslikavalo ono u moru. Dno se napuhalo u golemo.
Tog istog trenutka grčevito se uhvatim za barku, viknuvši mu da se drži, ali bilo je kasno. Shvatio sam da je on s krive strane. Nisam mogao vidjeti kamo pada, ali parangal se, za koga se grčevito držao, najprije sporo a onda sve brže izvlačio iz mora. I nekoliko ulovljenih riba s njim. U trenutku sam htio rukom zgrabiti jednu od udica, ali nisam. Ni danas si to ne mogu objasniti, ali siguran sam da to nisam smio učiniti. Ono je, a tome je dokaz ovo što pišem, bila kriva strana.
Dugo sam ostao u tom položaju, čvrsto se držeći za barku, sve uvjereniji da ja, za razliku od njega, neću nikamo pasti. Provjeravajući, polako sam se uspravio. Stajao sam… Naivan, obazreo sam se nekoliko puta, jer mislio sam da će oko mene plivati ribe. Nisu.
Na mojoj strani nije bilo vesala. Uostalom, glupo bi bilo iz vode veslati zrakom, jer ma kako rijetka bila voda, ja sam ipak bio u vodi. Ne, ja nisam stajao s donje strane barke, kao prevrnute. Stajao sam u drvenoj kolijevci, u, koliko sam to mogao shvatiti, drvenom odrazu dna barke.
Mreže koje smo utopili lelujale su negdje visoko. U njima, istina je, nije bilo riba, ali ipak su to bile naše mreže. Doimale su se poput nekakvog zastora od prejakog odbljeska mjeseca.
Ne znam koliko je vremena prošlo, ali prenuo sam se tek na prve znakove izlaska sunca. A ono je izlazilo nekako naivno, djetinje. Najprije se pokazalo kao mala blještava svjetlost u sredini svoda, ili dna, da bi se postepeno povećavalo, bojom više nalik sunčevoj pomrčini. Proletjet će pored mene, pomislih, kad mi je već bilo iza leđa. Od dana osjetio sam samo jaru svjetlosti.
Vibracije nisu prestajale, no domene nisu dopirale osjetom sluha, obuhvaćajući mi čitavo tijelo.Ono, moje tijelo, kao da je i samoproizvodilo taj… Da li zvuk?! Preda mnom oči dupina. Lijevoje oprezno, desno začuđeno. Pomaknem se u neko čudno razumijevanje dubina. Dupin se okrene, spotičući se u val što sam ga izazvao rukom prema njemu. Da li je to bilo upozorenje?
Navikom s kopna okrenem se u iza, u golem bljesak crnine što se širio s dna svoda. Nije me gurnulo, očekujući udar samo nježno prošavši kroz mene. Tek sam tada primijetio siluete. Bili su to s dna odbljesci mene. Ostavljam tragove, ali tragove čitavog sebe. To nisu bili nikakvi odbljesci crnine, već od dna odbijene moje sjene.
Čudila me lakoća kojom sam shvaćao događaje oko sebe, a vrijeme kao da je proletjelo u zalazak sunca, vrativši se u istu jureću točku, ali sada ne vukući mi više pogled, samo znajući da je tamo negdje, maleno i zapeto. Otpustim ga. Još jednom projuri…
Zabavljenog novim moćima iznenadi me pojava bijelog kita, i gotovo da sam kliknuo u slavu Moby … Ne. Prisilim se, jer to ne može biti istina. To ne može biti istina… Sunce, još jednom, proleti u sumrak, kao jedina pomoć da se ne izgubim u golemoj raskoši što se svakog trenutka mogla stvoriti oko mene.
Raširim ruke, noge, u lagano tonjenje. Poput lista, želio sam pomisliti, istog trenutka shvaćajući besmislenost tih riječi. Jer padao sam prema gore, polako uspijevajući stišati vibracije izlazeći iz sebe. Opuštao sam se, i konačno.
Kolika je bila besmislenost pomisliti da umro sam, svjedoči pojava riba, čitavog jata koje me okružilo svečanim kretanjem uokolo. Osjećao sam da smo se nekuda uputili, ali tek sam nazirao mudrost jata. Osjećao sam radost embrija, zato nije moglo biti riječi o smrti. Jato se brinulo za mene.
Kad mi se desna ruka razlila u vodenasto, osjetio sam jedan kraj ribljeg jata. Onaj kojeg je oblik zaokružen neprestanim blještanjem trbuha, shvaćajući da je gornji dio taman, zbit, hrpta moćnog kita. Unatoč potamnjenom vidu, i bez predvodnika, uživao sam u kretanju, pamćenju bljeskova nekakvog moćnog stada. Silnom smo brzinom jurili prema površini, iskakajući rastrošno. I pad u leđa jata…
I želio sam još nešto reći, ali nakon udova, osjećao sam da će mi se i svijest razliti u vodenasto… Trenutak prije, ali dovoljno, negoli sam pomislio da ću postati predvodnikom jata.