Svakodnevno po nekim dnevnim novinama u Hrvatskoj može se pročitati napis o cesti: gradit će se, ili se neće graditi, ili je već sagrađena, i to loše, uz prevelika ulaganja, ili se, pak, njome netko važan dovezao na još važniji sastanak. Ne čudi nas to, jer ceste su tu da nam olakšaju i osobito danas, ubrzaju život. No ceste nisu uvijek bile ovakve. Najprije su omogućile da se nekoliko kućeraka spoji u čitavo naselje, kasnije i prave pravcate gradove s tisućama stanovnika, zatim omogućile su i trgovinske razmjene, nadahnule neku talentiranu romantičnu dušu da zabilježi dojmove o krajoliku koji mu je oduzeo dah. Takve ceste, naravno, postoje i u Hrvatskoj, samo ih treba prepoznati i ukrasti svom dragocjenom vremenu jedan vikend za, primjerice, silazak s brze autoceste Rijeka-Zagreb na donedavno jedinu cestu kojom se od Karlovca vozilo do Rijeke, Lujzijanu. Sama će Lujzijana biti u stanju ispričati bar desetak zgoda, ovisno na kojem se čvoru putnik skine s autoceste. Možda ne baš sama cesta, ali svakako njeni ljudi koji, nevjerojatno, ali istinito, uz nju još žive i ne uzimaju je zdravo za gotovo već se, naprotiv, trse da i drugi progledaju njihovim očima i starim cestama vrate bar dio dostojanstva, bar u nekom novom suvremenom obliku.
| 
Vožnja Ćaćinom splavi potopljenim dijelom Lujzijane po Lokvarskom jezeru (Snimio: Ninoslav Pleše)
|
Lujzinsku se cestu počelo graditi 1803. godine, no u svakoj priči o tome kako se i zašto gradila, nemoguće je izbjeći kontekst cestogradnje u stoljećima koja su prethodila Lujzijani. U nizu prethodećih joj putova na prvom su mjestu karavanski putovi građeni tijekom srednjeg vijeka, kojima su se prvenstveno služili pješaci i njihove tovarne životinje nakrcane raznom robom, u početku za vlastite potrebe, a kasnije za potrebe trgovine panonskog područja i kvarnerskih luka. S vremenom se interes za kvarnerske luke znatno povećao, posebice početkom 18. stoljeća kad Austrija i Turska prestaju s ratovanjima i ponovno uspostavljaju trgovinske odnose. U kontekstu oživljavanja državnog gospodarstva, austrijski je car Karlo VI. 1717. godine izdao patent o slobodnoj plovidbi Jadranskim morem a dvije godine kasnije Rijeka i Trst proglašene su slobodnim lukama. Postojeće luke u Kraljevici i Bakru, nedovoljno opremljene za prihvat velikih brodova, preuređene su u trgovačke luke a Kraljevica je imala postati brodogradilištem za ratnu mornaricu. Karlo VI. je u to vrijeme u Beču osnovao i Carsku privilegiranu kompaniju čiji je zadatak, pored ostalog, bio i popravak putova - poveznica jadranskih luka s unutrašnjošću austrijskih zemalja, a najkraći je put vodio upravo preko brdovitog i teško ukrotivog Gorskog kotara. Ipak, uporni su graditelji svladali prepreke pa nastaju Karolinska cesta, duga 106 km (građena od 1726. do 1732.), zatim Jozefina (1765. - 1779.) i naposljetku 18 austrijskih milja duga Lujzinska cesta (1803. – 1811.).
Prva makadamska cesta koja je Karlovac spajala s Bakrom i kasnije dograđenom lukom na Sušaku bila je Karolinska cesta, nazvana po već spomenutom austrijskom caru.
Gradnja ceste duge 106 kilometara pripala je 1726. godine Matiji Antunu Weissu, carskom potpukovniku i austrijskom zemaljskom vrhovnom inženjeru, a iako su radovi na njoj trajali gotovo 10 godina, ulaganja su bila minimalna – uložilo se samo 70.000 forinti. Vjeruje se da su za trasu odabrane dionice starih frankopanskih putova, a kako se ona iznimno prilagođavala planinskim prijevojima kojima je prolazila (što će reći mnogim usponima, padinama i zavojima), Karolina se pokazala neprikladnom za promet teških kola i diližansi. No sve je to odgovaralo njenoj glavnoj namjeni – uz što manje troškove što efikasnije i brže povezati Jadran s unutrašnjošću Monarhije. Tako, za razliku od kasnije građene Lujzinske ceste, uz Karolinu nisu građeni miljokazi, fontane, sunčani satovi i ostali popratni objekti, iako neki cestovni elementi još i danas svjedoče o duhu prošlih vremena. Takav je most na području između Brestove Drage i Slavice u Gorskom kotaru (tzv. Grose Brücke – Veliki most), od kojeg su danas ostali samo upornjaci ili fajeri (od njem. Pfeiler – stup, potpornjak). Trinaest upornjaka od kamenih blokova koji čine oblike nalik na krnje piramide nosilo je konstrukciju mosta za koji je vezana tragična priča o pogibiji kočijaša diližanse i svih njegovih putnika prilikom pada u provaliju. Nagađa se da je događaj projektanta Matiju Weisa nagnao da počini samoubojstvo. Dašak mistike Karolinskoj cesti daju i priče o mnogim hajducima koji su iz okolnih šuma vrebali putnike, ali bez obzira na hajdukovanja, Karolina je podigla mnoga naselja. Značajnija od njih je u kasnijem razdoblju car Josip II. proglasio povlaštenim kraljevskim trgovištima, što je još više pogodovalo popularnosti ovih destinacija za život, kao i otvaranju obrta poput kovačnica, kolarskih radionica, odmorišta… “Cesarska cesta“, kako su tada zvali Karolinu, donijela je novu dimenziju životu od Karlovca preko Bosiljeva i Vrbovskog, Ravne Gore, Starog Laza, Mrkoplja, Sungera, Brestove Drage, Slavice, Belog Sela, Vrata, Fužina, Hreljina, Škrljeva pa sve do Sušaka, odnosno odvojaka za Vinodol, Kraljevicu i Bakar, a do 1779. godine kad je Jozefinska cesta Karlovac spojila sa Senjom, bila je i jedina prometnica koja je povezivala primorske luke s unutrašnjim dijelom Monarhije. No, gospodarske i političke prilike onog promjenama obilježenog vremena postavile su nove standarde u cestogradnji, koje Karolina nije mogla zadovoljiti. Zato se, djelomično istom trasom, počela graditi Lujzinska cesta.
Za razliku od Karoline i Jozefine, Lujzijana je bila prva cesta koja je zadovoljavala sve ondašnje uvjete i potrebe. Kaže se da je svojom savršenom tehnikom na početku 19. stoljeća otvorila novu eru građenja modernih planinskih cesta, a koliko je vrijedila nekad, dokazuje i danas, upotrebljiva na gotovo cijeloj svojoj prvotnoj trasi. Ipak, ta trasa u samim počecima nije trebala imati današnji tijek. Naime, godine 1794. osnovano je Kraljevsko ugarsko povlašteno kanalsko i brodarsko društvo, koje je za zadaću imalo izgradnju plovnih vodnih putova koji bi olakšali promet od unutrašnjosti Ugarske do Hrvatskog primorja. Zamišljeno je bilo da se u tu svrhu iskoristi plovni tok rijeke Kupe od Siska preko Karlovca do Broda na Kupi, a da se od Delnica do Rijeke izgradi trgovačka cesta. Međutim, nakon brojnih zahvata taj se posao pokazao prevelikim troškom, pa se Društvo obratilo Filipu Vukasoviću, tada već afirmiranom graditelju cesta i podmaršalu u vojsci austrijskog nadvojvode Karla. Vukasović je zaključio da se trasom od Karlovca do Rijeke može izgraditi moderna planinska cesta, pa mu je povjereno upravljanje i građenje Lujzijane.
| 
Stari zanati – manifestacija Ljeto na Lujzijani i Karolini 2007.; utok Kupice u Kupu u Brodu na Kupi. (Snimio: Ninoslav Pleše)
|
Radovi su počeli 1803. godine s riječke Fiumare na kojoj je u čast tog događaja zasađen drvored platana koji stoji još i danas. Projekt je financiralo Kraljevsko ugarsko povlašteno kanalsko i brodarsko društvo, čiji su članovi bili od reda plemići, među kojima i nadbiskup Maksimilijan Vrhovac, a i sam Filip Vukasović. Iako je cesta bila besprijekorno projektirana, Vukasović se od početka susretao s brojnim poteškoćama. Osim stalne opasnosti od rata s Napoleonom, borio se s radnicima koji su ga napuštali zbog preniskih nadnica, trpio je od nedostatka stručnog kadra, a i teren i klima bili su problematični. Naime, gradio je na kršu, a i šume Gorskog kotara bile su prilično neprohodne. Ipak je, po planovima, do 1804. izgradio dionicu do Gornjeg Jelenja, 1805. do Zalesine, 1806. do Skrada, 1807. do Vrbovskog, 1808. do Severina na Kupi i 1809. do Male Jelse, samo 4 kilometra pred Karlovcem. Međutim, te je godine u bitci kod Wagrama zadobio teške ozljede, pa umire mjesec dana nakon bitke, u 54. godini života. Iste je, 1809. godine car Franjo I. potpisao s Francuzima mir u Beču, kojim je Napoleonu ustupio područje južno od Kupe, a francuska vojska ulazi u Karlovac mjesec dana nakon potpisanog mira.
Kraljevsko ugarsko povlašteno kanalsko i brodarsko društvo obratilo se francuskoj vladi s upitom što će biti s nedovršenom Lujzijanom. General Gullimert odgovorio je da Društvo nesmetano može nastaviti s gradnjom i da se francuska strana neće miješati, pa je Lujzijana 1811. napokon dovršena i do Karlovca. Godine 1813. godine, nakon prestanka francuske okupacije, izgrađeni su i njeni odvojci Gornje Jelenje – Meja – Bakar, Sopač – Sunger i priključak na Karolinsku cestu. U novije vrijeme značajnije promjene trase nastaju tek izgradnjom Omladinskog jezera u mjestu Lokve 1954. godine. Ranija je trasa zamijenjena novom i kraćom trasom koja je asfaltirana 1957.
Postoje dvojni podaci oko imena Lujzijane. S jedne su strane tvrdnje da je ime dobila po Napoleonovoj ženi Mariji Lujzi, habsburškoj princezi, budući da je njen posljednji dio završen u vrijeme Ilirskih provincija, dok se s druge strane podastiru dokazi da je habsburški car Franjo I. osobno zatražio da cesta preuzme ime njegove supruge, Marije Ludovice, odnosno da se nazove Via Ludovicea. Hrvatska je početkom 19. stoljeća bila prostor povijesnih previranja i mnoge su civilizacije utjecale na to kako će se kasnije formirati, tako da dvojbe oko imena Lujzijane ostavljamo za neku drugu raspravu. U svakom slučaju Lujzijana je, pogotovo u kontekstu 19. stoljeća, bila jedna od najmodernijih cesta Habsburške Monarhije, a njena je prometna važnost umanjena tek prije nekoliko godina kada joj je glavninu prometa oduzela novoizgrađena autocesta Rijeka – Zagreb.
| 
Sudionici manifestacije Ljeto na Lujzijani i Karolini 2007. u mjestu Vučinići u Gorskom kotaru (Snimio: Ninoslav Pleše)
|
Iako se čini da je ta činjenica prouzročila zapuštanje nekih područja uz cestu, izvjesno je da Lujzijana, ali i Karolinska cesta, tek sada dobivaju mogućnost turističke revalorizacije, a područja kojima prolaze priliku bržeg razvitka turizma, time i gospodarskog oporavka. Upravo s ciljem revitalizacije ruralnih područja u pojasu povijesnih cesta Lujzijane i Karoline kroz stvaranje novog turističkog proizvoda, 2005.godine je u tvrtki Spectrum iz Delnica pokrenuta (a kasnije na okruglom stolu u Državnom arhivu u Rijeci predstavljena) ideja o obilježavanju 200-te godišnjice Lujzijane. Sljedeće je pak godine Udruga za poticanje razvoja regionalnog turizma Lujzijana pokrenula razvojni projekt naziva Lujzijana i Karolina u mreži europskih kulturnih i turističkih putova čiji je osnovni zadatak razvijati turističku rutu, okosnicu oko koje će se povezati pojedine turističke cjeline od Opatije, Rijeke, Bakra i Gorskog kotara do Karlovca. Projekt obuhvaća širi prostor uz povijesne ceste Lujzijanu i Karolinu na području dviju županija te slovenske Občine Kostel, a potiče se povezivanje i s drugim domaćim i europskim kulturno-turističkim putovima. Takvo strateško opredjeljenje poduprto je i prijedlogom Ministarstva kulture RH da Lujziana i Karolina budu pilot projekt Kulturnih putova jugoistoka Europe, projekta koji je 1999.g. pokrenuo nacionalni komitet ICOMOS iz Bugarske, s krajnjim ciljem ostvarenja inicijative Vijeća Europe Europa – zajednička baština.
Raznolikost urbanih i ruralnih povijesnih i kulturno-tradicijskih vrijednosti, kao i bogatstvo prirodnih atrakcija te različitost klimatskih tipova potencijali su na kojima će se turistička ruta osmišljavati i razvijati. Značajni kulturno povijesni lokaliteti Bakra, Rijeke, Karlovca i drugih urbanih sredina, ali i povijesne i tradicijske vrijednosti ruralnog područja omogućuju bogatu kulturno-turističku ponudu. S druge strane, netaknuta i izuzetno lijepa i atraktivna prirodna baština Gorskog kotara i Pokuplja (NP Risnjak, Bijele i Samarske stijene, Zeleni vir, Čelimbaša, izvor i kanjon Kupe, itd.) omogućuju razvoj ruralnog, lovnog, ribolovnog, sportsko-rekreacijskog, zimskog, zdravstvenog, gastronomskog, edukacijskog, pustolovnog, eko-turizma…
| 
Susret sa županom slovenske Občine Kostel na graničnom prijelazu u Brodu na Kupi. (Snimio: Ninoslav Pleše)
|
Upravo kulturno-turistička manifestacija Ljeto na Lujzijani i Karolini služi u svrhu predstavljanja svih ovih ljepota. Namjera organizatora je dvostruka: da sama manifestacija postane prepoznatljiv i atraktivan turistički proizvod te da promiče vrijednosti povijesne, kulturne i prirodne baštine projektom obuhvaćenog prostora, odnosno tematskog puta Lujzijana i Karolina- cesarske i kraljevske ceste. Tako se obilježavanjem 200. godišnjice izgradnje dionica Lujzijnske ceste, 280. obljetnice gradnje Karoline i podsjećanjem na nekadašnje karavanske putove nastoje oživjeti tri različita povijesna razdoblja. Prvo je od njih vrijeme austrijskog cara Franje I., ratova s Napoleonom, vrijeme povijesnih ličnosti poput podmaršala Filipa Vukasovića, Ludovika Adamića i Maksimilijana Vrhovca, drugim riječima vrijeme nastajanja i zlatnog doba Lujzijane. Druga povijesna priča kao protagoniste ističe cara Karla VI., Josipa II. i caricu Mariju Tereziju; oni su dio priče o Karolini. S trećeg ugla promatrano, o Beli IV., knezovima Frankopanima i Zrinskima te njihovim bitkama s Turcima govori se na karavanskim putovima. Manifestacija priča sve tri povijesne priče odjednom: mjesta i gradovi oživljavaju svoje 200 i više godina stare heroje, dame i bitange, stare kočije koje vuku prekrasni konji, težake i težakinje sa žuljevitim dlanovima i ponositim pričama o tome kako su gradili cestu… Tih nekoliko dana u godini oživljavaju stari zanati, jela i pila, ples i pjesma, stari prašnjavi instrumenti, okupljališta i gostionice davno pod lokotom, stare štacije, hajdučki prepadi u goranskim mrkim šumama. A oni koji ne vole prošlost, na svim tim lokacijama naći će svoje zadovoljstvo u blagotvornoj prirodi, bilo kroz planinarske pohode, rafting, jahanje, biciklističke vožnje, streličarstvo, ribarenje.
Pretprošle je tako godine manifestacija Ljeto na Lujzijani započela u Rijeci na riječkoj Fiumari na kojoj je 1803. godine otpočela gradnja Lujzinske ceste, a za tu je godinu završila u Delnicama, gdje je obilježena 200. godišnjica izgradnje dionice Rijeka - Delnice. Prošle se, pak, godine ista godišnjica obilježavala u Skradu, a 280. obljetnica izgradnje Karoline u Bakru, Fužinama i Mrkoplju. U ovoj, 2007. godini Ljeto na Lujzijani i Karolini pokazuje da postaje tradicionalna manifestacija koja privlači sve veći broj posjetitelja. Početkom rujna manifestacija je održana u Opatiji, gradu partneru, nastavila se 8. i 9. rujna u Fužinama i Mrkoplju i završila je u Skradu 15. rujna (200. godišnjica izgradnje lujzijanske etape), odnosno Vrbovskom 16. rujna (kraj karolinske etape). Svake se godine u nju uključuje sve veći broj sudionika, raznih udruga svih triju županija, dokazujući tako da ljudi mogu cestu i ne uzimati zdravo za gotovo.