Karneval je. Mnogi će reći da je već odavno prošao, riječki, dokazujući da ne pripadaju malobrojnima koji prepoznaju moju masku. Maskiran sam u prošlost. Ha, zato zauvijek. Ha!
Istinu govoreći, jer u početku ni sam nisam shvaćao, a ponajmanje onako u šali odabirući masku, da će moje ovogodišnje maskiranje biti i posljednje. Kao i svake godine, nakon završetka karnevala, što drugo nego masku odbaciti i nastaviti živjeti normalnim životom. Mislio sam, ne shvaćajući da je i to već prošlost, sastavni dio moje maske. Stojim sada tu, na Korzu, ispod tornja, pozdravljajući ljude, malo nakrivljen, ali oni me, očekivano, ne primjećuju.
- A konji? - pitao sam se.
- Šta konji?! Koji konji! - vrlo agresivno obrecnu se nepoznati ljudi, na me.
Nekoliko sam dana dolazio na posao, sve dok nisu našli zamjenu, čudeći se neredu kojeg sam ostavio. Zašto sam, očito u žurbi, otišao!? Kamo? Ne, nisam ja nestao fizički, svi su oni sa mnom razgovarali, obraćali mi se, ali očito iz budućnosti.
Nekakva magličasta svjetlost između njih i mene, parna ili dimna, po uzoru na uobičajene neshvatljive pojave.
- Oprosti, ali kako smo mogli znati, nije te bilo osam dana, jesi li ti normalan, nikome se ne javiti, čak smo i policiju obavijestili!? Normalno je da smo tražili i našli zamjenu! - slijegali su ramenima, ispričavajući se ili ne, usporenim pokretom ruke rastjerujući sumaglicu?
Uostalom, ja sam književnik, pisac, govorili su, kao takvom što će mi radno mjesto, za razliku od tog jadnika, neka ga slobodno pipnem.
- Vidi mu uši, klempave! - molim ih da mu ne rastežu uši.
Ne, nisam mislio da sam nezamjenjiv, ali malo više strpljivosti, ljudskosti kako se kaže, ipak sam očekivao. Najlakše je otići na policiju i prijaviti nestanak. Da mu se nešto nije dogodilo! Kao da se time nešto rješava!
Osjećajući neugodu uzrokovanu spoznajom trajnosti, nepromjenjivosti maske, u razgovoru sa samim sobom zaključim da je preduvjet njenog mogućeg skidanja samo jedan, nedvojben, a to je zaborav. Jedino zaboravom mogao bih se riješiti lika prošlosti, istovremeno svjestan rizika, jer ukoliko je riječ o istinskom zaboravu, velika je mogućnosti da toga nikada ne postanem svjestan. I zato, vrlo ljudski i prćasto, pitao sam se: ima li smisla učiniti nešto čega se neću sjećati? Nije to nekakva narkoza tijela iz koje se čovjek probudi, izbjegavajući bol, bol o kojoj se može raspitati, zamoliti fotografije, prepoznati se bez svijesti ležeći.
Druga mogućnost, sfinginom sam je nazvao, bila je da živim, ne obazirući se, pod maskom. Naime, bili su vrlo rijetki koji su moju masku primjećivali, kako sam to već i rekao. Da li ludim? Kad bih se samo malo potrudio, samo malo, nitko ne bi mogao primijetiti da sam maskiran.
Sunce je, bez obzira na moju masku, izlazilo. I proljeće će, kao što je do sada, i mačke će u veljači. Prst u more močim. Kažu ljudi da sam sada povezan s cijelim svijetom. Gledam cipelu, i čini mi se da sam povezaniji kopnom nego morem. Hladno je i bura, imao bih malo problema od Oštrovice do Kikovice, ali morem ne bih ni do Opatije. Ipak skočim u: ...
- Kamo ćeš, glupane, idiote?! - Kapetanija.
Ali, pomisao na sudbinu sfinge i vjerojatnost da se moj Edip ipak pojavi, tjerala me na odbacivanje te ideje. Grozan je skok u bezdan nakon toliko tisućljeća življenja u uvjerenju da nitko neće odgovoriti na očito lako pitanje. Nisam želio lagati samoga sebe. Niti sam želio pomisliti da je otkriti moju masku lako kao što je bilo odgovoriti na sfingino pitanje. Ipak je to samo moja maska, ne ona venecijanska, na tisuće sličnih. Uostalom, niti sam htio koristiti Edipa, već prožvakanog, za smisao svojeg postojanja.
Još jedna, ništa manje prozaična mogućnost bila je ponuditi se organizatoru karnevala, služiti im kao nekakav spoj između prošlog i budućeg održavanja karnevala, nastojeći na međuprostoru, točnije na međuvremenu. Most, nekakav, recimo! No, gradski oci nisu imali nikakve vizije u čemu bih im mogao pomoći. S radošću popili smo kavu, smiješeći se, uvjeravajući me da je divno sjediti s nekim tko živi u prošlosti. Gradonačelnik mi je darovao sat, pokvaren, uz doskočicu da meni ionako ne treba točno vrijeme. Počeo sam se pitati kako me, premda maskiran, ljudi uopće primjećuju. Da li samo zato jer im ja to govorim.
U predgrađu Rijeke, hodajući sat vremena od posljednje autobusne stanice, stao sam pred konja. Gledao me, ali nezainteresirano. Pomislim da bih ga trebao zajahati, premda nikad nisam jahao, pa ni konja. Potapšam ga po plećima, a on se trznu. Gledam ga, on nezainteresirano, trzajući kožom. Zbog muha. Drugih životinja u okolici Rijeke nisam sretao, osim ptica. Odletjele su na zapad, u mrak zalaska sunca. Kako lijepo, pomislih, da sam romatičan.
Otvorivši ulazna vrata zgrade, pa stana, u sobi shvatim da sam već odavno ušao, otuširan, i da ne moram učiniti ništa od onog što sam namjeravao. U takvim trenucima, moram priznati, maska me počela uznemiravati, jer imao sam osjećaj da živim vlastite tragove. Nekakve mrvice!
Ne mogavši se izbjeći, u okviru uskih vratiju, gledao sam se. Nikakve zlobe, ljutnje, samo nemogućnost da se mimoiđem. Tvrdoglavošću sjene propustim se. I da li lagani naklon, dvorski. Bože, zar sam toliko propao u prošlost? A možda samo ludim, možda nije riječ ni o kakvoj maski, možda srećom samo ludim?!
I tko zna koliko bih u takovm okruženju, ili stanju, živio, da. Ponudivši rukopis izdavaču, urednik me pozvao, pokazao na stolicu i – ako mu mogu objasniti o čemu je tu riječ. Na stol baci moju posljednju knjigu, i pored nje rukopis, pitajući me u čemu je razlika? Rukopis je identičan tekstu već objavljene knjige?! Moje knjige! Pita me! A o drugom izdanju ne može biti ni riječi jer od cijele naklade prodana su šezdeset i četiri primjerka knjige.
- Shvaćaš, tvoj jedini problem, ili problem tvojeg načina pisanja, jest u tome što znamo, imenom i prezimenom, svakog čitaoca tvoje literature. Mi bismo morali objavljivati tvoja pisma, ne tiskati knjige. Naslovljene s dragi, ime i prezime. Ja kao urednik, moj bi posao trebao biti pisanje, krasopisom, onoga što mi ti govoriš, diktiraš. Uostalom, to bi mogao i sam učiniti, lijepo umjesto knjiga piši pisma, pa ti ja u životu i ne trebam. Shvaćaš?!
Ostavljam ga sa sobom u uvjerenju da mi je objasnio suštinu, bit stvari, zadovoljna svojom istovremenom, napadnom duhovitošću. Držao je duhovitost izrazom superiorne pameti. Gledam ih, njega kako se krevelji, mene ravnodušna. Sve mi se više sviđa moja maska, i ja, kad se mogu ovako nekome ostaviti. Baš poput knjige. Ili rukopisa, svejedeno.
U savršeno.
