Ujesen 1913. godine otišao je Crnjanski u Beč zbog upisa u Eksportnu akademiju na zahtjev svoga ujaka Vase Vujića. No, na kraju upisuje studij medicine, koji ubrzo napušta. Potom upisuje studij povijesti umjetnosti i filozofije. U Beču je osobito proučavao Francusku revoluciju, Rusiju i čistu filozofiju, čitajući knjige na njemačkom, mađarskom i talijanskom, prijevode ruskih knjiga. Zanimao se i za povijest umjetnosti, provodeći dane u bečkim muzejima, tada znamenitim u svijetu.
Studij prekida zbog izbijanja Prvoga svjetskoga rata. Vijest o Sarajevskom atentatu zateći će dvadesetjednogodišnjeg Miloša Crnjanskoga u jednoj kavani u Beču dok je poslije ručka igrao bilijar. Bio je to Caffé ´Meinl´ nedaleko tornja katedrale Sv. Stjepana. Istoga dana, uvečer, trebao se u fraku pojaviti na svečanom plesu koji je za Vidovdan pripremalo studentsko udruženje Zora. Taj bal, na kome je trebao otvoriti prvi ples baš on, sa suprugom srbijanskoga poslanika, morao je biti odgođen. Bio je to početak kraja jedne iluzije o svijetu kao ugodnom boravištu. Odjednom je svijet prestao biti lijep i vedar. Odjednom je svima postalo jasno da će se sve morati promijeniti i da su kola nepovratno krenula nizbrdo. Rat će poremetiti sve planove, uništiti svaku logiku i nadu. Umjesto toga zavladat će posvuda beznađe, užas, razaranje i umiranje. Iz toga svakodnevnoga pakla i kaosa jednostavno nije bilo više moguće nikuda pobjeći. Miris krvi i hladan dodir smrti svakoga je morao izmijeniti. Čovjek je tada umirao ne samo tjelesno nego i duhovno. Bila je to neka vrsta strašnoga osobnoga očišćenja, prijelaza u novu stvarnost.
Da nije bilo rata, pitanje je kako bi se tadašnja književna generacija bila dalje razvijala. Svakako ne bi bila zadugo obilježena melankolijom rata. U tim previranjima, u strahotama rata, Crnjanski će doživjeti potpuni slom. Nekadašnji ekstravagantni kicoš, koji se posvuda pojavljivao u bijelim rukavicama, s plavim šeširom, savršeno odjeven i samouvjeren, morao se sada preoubući u austrougarsku vojnu odoru, a udobni salon i kavanu zamijeniti blatnim ratištem. Morao se suočiti s grozotama i bestijalnim prizorima, tumarati po nepoznatim krajevima, živjeti u neprestanom strahu i neizvjesnosti, liječiti se u vojnim bolnicama i sanatorijima, gledati neizrecivu ljudsku patnju i žalost. Stoga će i njegova rana lirika i proza biti prožeta duhovnom klimom razočaranja i klonuća, sumornim osjećajima, pesimizmom, cinizmom, defetizmom.
Ondašnji studenti austrijskih sveučilišta imali su pravo birati rod oružja i služili su u mirno doba svega godinu dana. U proljeće 1914. Crnjanski je regrutiran u Beču i određen na službu u gradskoj artiljeriji tvrđave u Przemyslu, te je isprva izgledalo kako će rat provesti relativno mirno. No, budući da je bio osumnjičen, uhapšen i zatvoren u Segedinu, prvih dana kolovoza te godine isključen je iz škole za rezervne oficire i upućen odmah na ratište. Iako ga je ađutant puka ubacio u jedan bataljon koji je trebao sudjelovati u ofanzivi na Srbiju, ta postrojba ostala je zarobljena u blatu i snijegu Srijema, u selu Kukujevci. Zatim je ležala u barama oko Rače, dok među vojnicima nije počela epidemija kolere. Tako je izbjegao sudbinu – da kao austrougarski kaplar ratuje u Srbiji. Oboljelog Crnjanskog tada slučajno spašava neka stara žena u Šidu, pa je odatle prenesen u bolnicu u Vukovar. U međuvremenu, njegova tadašnja vjerenica, rodom iz Šapca, uhapšena je u Trstu i dovedena u Rijeku. Odbila je naredbu policije da napusti Austriju i molila je za konfinaciju. Konfinirana je u Rijeci, do kraja rata. .....