SUŠAČKA REVIJA broj 93/94

 


klub sušačana

IZLET U SLAVONIJU I BARANJU

Tamara Morić

O izletima u organizaciji Kluba Sušačana već sam pisala u nekom od prošlih brojeva Sušačke revije. U ožujku ove godine, kada još nismo znali da će Rijeka biti proglašena Europskom prijestolnicom kulture 2020., organizirali smo jednodnevni izlet i posjetili Maribor, jednu od TOP 10 svjetskih turističkih destinacija prema mišljenju mnogobrojnih medija posljednjih godina, središte jedne od regija s najbržim razvojem u Sloveniji i mjesto najstarije vinove loze na svijetu, znamenitosti koja privlači turiste iz najudaljenijih krajeva svijeta u Hišo - kuću stare loze i u mariborske vinske podrume. Maribor je postao svjetska top-destinacija dijelom zahvaljujući i činjenici da je bio europska prijestolnica kulture 2012.

Mariborski projekt EPK imao je proračun od 29,5 milijuna eura i bio je gradu izrazito težak jer je samo pet posto proračuna namaknuto iz sredstava EU, nešto više od četiri posto prikupljeno je od sponzorstva i ulaznica, dok su najveći dio novca, čak 90 posto, izdvojili slovenski porezni obveznici na državnoj i lokalnoj razini.

Međutim, prema službenim podacima mariborskog ureda za odnose s javnošću, nije sve bilo ni tako crno, postoje i pozitivni pokazatelji. Maribor je u 2012. imao 4,5 milijuna turista, dok u godinama prije titule EPK broj posjetitelja nije prelazio 700 tisuća. Zabilježeni su i ekonomski učinci projekta, otvoreno je više od 1.000 novih radnih mjesta, te je godine porasla dobit poslovnih tvrtki u gradu za oko 7,5 milijuna eura, a procijenjeno je da su gosti i posjetitelji brojnih programa ukupno potrošili 41 milijun eura.

Ponosni smo i sretni što se upravo naš grad okitio ovom, ipak vrlo prestižnom titulom, čestitali smo timu koji je radio na kandidaturi, svjesni smo da predstoji puno rada, pregalaštva i zalaganja svih sudionika na realizaciji programa, želimo našem gradu ostvarenje brojnih pozitivnih, ekonomskih i društvenih, učinaka i sigurni smo da će projekt EPK donijeti boljitak Rijeci i njezinim građanima jer mi to zaslužujemo. Sretno Rijeka, forza Fiume!

Međutim, ovom prilikom neću više pisati ni o Mariboru ni o Rijeci. Želim iznijeti samo nekoliko impresija s trodnevnog izleta naših članova po Slavoniji i Baranji koji smo organizirali krajem travnja ove godine. Već duže vremena iskazana je želja članova da se posjeti Osijek, Vukovar, Ilok, Đakovo i Kopački rit i konačno je ta želja realizirana, naravno, u organizaciji naše Maje Doričić Gorup.

Na put smo krenuli, kao i uvijek, autobusom s Trga bana Josipa Jelačića, u rano jutro koje je najavljivalo prekrasan proljetni dan, iako je prognoza za nadolazeći vikend bila vrlo kišna. Duga vožnja sa zapadne na istočnu stranu „lijepe naše“ protekla je relativno brzo, uz razgledavanje prelijepih gorskih, šumovitih, a kasnije ravničarskih pejsaža koji su promicali kraj prozora autobusa i uz naše uobičajene „autobusne“ aktivnosti.

U Osijek smo stigli malo poslije podneva i smjestili se u stari hotel „Central“ na Starčevićevon trgu, u samom središtu grada. Nedugo poslije, uz našeg vodiča Domagoja, krenuli smo u neplanirani obilazak Kneževih Vinograda u sjeveroistočnom dijelu Baranje. Nije ni čudo da Kneževi Vinogradi, koji su zapravo općina u Osiječko-baranjskoj županiji, imaju takvo ime jer smo se kilometrima vozili kroz nepregledne, vrlo uredno zasađene i lijepo održavane vinograde u većinskom Todorićevom vlasništvu. Domagoj je rekao da „kud Todorić prođe, ipak trava raste“ i da je, za razliku od mnogih, nešto učinio za boljitak Slavonije i ovdašnjih ljudi.

Vozeći se kroz mala baranjska mjesta došli smo na samu tromeđu Hrvatske, Srbije i Mađarske i zaustavili se u Batini. S platoa na kojem se nalazi impozantni Augustinčićev spomenik, u narodu nazvan Julka ili Juliška, posvećen palim partizanima i crvenoarmejcima u bitci krajem 1944. godine, s divljenjem smo gledali kako Dunav ljubi nebo dok se sunce pomalo primicalo zalazu.

Kroz predio Kopačkog rita vratili smo se u Osijek, najzeleniji grad Hrvatske, smješten u ravnici na desnoj obali Drave, sa 17 prelijepih parkova u ukupnoj površini od 394.000 m² (strahovali smo od konkurencije Osijeka za EPK a toplo se nadamo se da će naša Rijeka do 2020. dobiti i neku novu parkovnu površinu jer joj zelenila / stanovniku zaista nedostaje, no srećom imamo Učku i Gorski kotar u zaleđu!). Prošetali smo Tvrđom, popili dobro Osječko pivo na terasi jedne od brojnih pivnica i restorana, razgledali znamenitosti u Gornjem i Donjem gradu te, puni dojmova i pomalo umorni, došetali do ukusne i obilne večere u restoranu Lumiere kraj poznatog osječkog kina Urania.

Sutradan, odmah po doručku, krenuli smo u Vukovar. Cijelim putem, naš vodič Domagoj koji, iako vrlo mlad dečko i ekonomist po struci, zaista zavrjeđuje svaku pohvalu za zrelost razmišljanja i objektivnost iskaza, pričao nam je i prizvao u sjećanje svakoga od nas one olovno teške i crne dane Domovinskog rata koji su ovom dijelu Hrvatske, a posebno Vukovaru, donijeli neizmjerna stradanja, neslućene patnje i bolne gubitke. Vukovar, nekad lijep, miran i bogat grad na obali Dunava, 87 je dana bio pod krvavom opsadom, pod kišom granata i tonama projektila. Protiv 30 tisuća opremljenih vojnika JNA borilo se tek 2.500 hrvatskih branitelja. Nakon tromjesečne obrane, 21. studenoga 1991., posljednje je palo Borovo naselje. Vukovar se doista branio životima branitelja i životima svojih sugrađana, a padom grada, protjerivanjem, zarobljavanjem i ubijanjem stanovništva, u gradu je prestao život, carevale su samo ruševine, pustoš i tuga. Prilazeći kroz Trpinjsku cestu, zvanu grobnicom JNA tenkova, pored kuće legendarnog zapovjednika Blage Zadre i vukovarske bolnice prema centru grada, već smo svi bili „ufurani“ u atmosferu, bolje reći psihozu, onog tužnog, ružnog i sramotnog ratnog vremena, spremni za susret s gradom - herojom, gradom čija je žrtva bila zalogom današnje slobode sviju nas.

U Vukovaru sam bila pred gotovo petnaest godina, u posjetu obitelji mojih kolega i dobrih prijatelja Buca i Melite, neposredno nakon što su ponovno uselili u obnovljenu kuću na Mitnici. Njihova životna priča ista je ili slična kao i priče mnogih Vukovaraca. Te se priče i sudbine zaista mogu poistovjetiti s tragičnom i bolnom sudbinom grada, ponosnog grada čije se vanjske rane, usprkos obnovi, još i danas vide... ali, ostalo je puno, puno više onih unutarnjih, nevidljivih rana...

Iskrcali smo se na parkiralištu u neposrednoj blizini ušća Vuke u Dunav. Buc i Melita su već bili tamo. Nismo se vidjeli od prošlog ljeta kada su bili kod mene u Rijeci, bila sam sretna i uzbuđena što ih mogu zagrliti. Došli su preuzeti i proslijediti paket s kompletom objavljenih Sušačkih revija, bibliografijom i popratnim pismom, koji je Izvršni odbor Kluba Sušačana odlučio pokloniti Gradskoj biblioteci Vukovar. Vukovar i Rijeku vežu dugogodišnje prijateljstvo i neraskidive veze koje traju od vremena Domovinskog rata do danas. Znajući koliko je ogromna uloga knjige, čitanja, edukacije i općenito obrazovanja u boljem međusobnom povezivanju i razumijevanju među ljudima, toliko potrebnim u današnje vrijeme, smatrali smo da će, kroz tekstove u Sušačkim revijama, članovi Gradske biblioteke Vukovar i drugi čitatelji saznati i naučiti nešto više o nama Riječanima i našem kraju.

Još samo brzi pozdrav s mojim prijateljima i već smo se ukrcavali na brod i zaplovili Dunavom u razgled Vukovara s riječne strane. U mirnoj, glatkoj, sivozelenoj plohi vode zrcalili su se obrisi grada, obnovljeni dvorac Eltz, gimnazija, franjevački samostan, župna crkva svetih Filipa i Jakova, pravoslavna crkva svetog Nikole... i, iznad svih, vukovarski Vodotoranj, ranjen ali prkosno uspravan. Zaustavili smo se kraj njega kada smo autobusom krenuli prema Vučedolu, saslušali priču o hrabrom branitelju koji je svakodnevno brinuo da hrvatska zastava uvijek iznova zaviori na njegovom vrhu. Spontano se javila ideja da se među nama, izletnicima, sakupi novac za njegovu obnovu. Po povratku u Rijeku sakupljeni iznos uplatili smo na otvoreni račun Grada Vukovara i, samo nekoliko dana iza toga, primili osobnu zahvalu gradonačelnika Ivana Penave. Želimo i nadamo se da će se Vodotoranj obnoviti prema zamisli arhitekta Gorana Rake i njegovih suradnika iz Radionice arhitekture kako bi, i obnovljen, ostao simbol vukovarske tragedije i žrtve, ali i simbol prkosa, nepokolebljivosti i neuništivosti naroda koji brani svoj kućni prag.

Kraj Muzeja vučedolske kulture samo smo se provezli, nije bilo vremena za razgled, žurili smo na Ovčaru i Memorijalno groblje da bi se poklonili onima, znanima i neznanima, koji su u temelje ove naše države ugradili svoje živote. Potreseni, ispunjeni tugom i pijetetom, prošetali smo alejama groblja, kraj 938 bijelih mramornih križeva koji predstavljaju broj ekshumiranih žrtava iz masovne grobnice na tom mjestu, kraj grobova branitelja i civilnih žrtava Vukovara o čijoj se hrabrosti onih dana najviše govorilo.

Na Ovčari i na centralnom mjestu Memorijalnog groblja zapalili smo svijeće za sve poginule branitelje i za sve, znane i neznane, žrtve Domovinskog rata. Ne ponovilo se nikad više!!! Za uspomenu i sjećanje, zajednička fotografija ispod Zračnog križa, brončanog spomen-obilježja s vječnim plamenom.

Kako to biva u životu, tuga i radost idu uvijek ruku pod ruku. Nakon Vukovara, posjetili smo Ilok, ručali i odmorili se u prelijepom kompleksu hotela „Dunav“ na samoj obali istoimene rijeke te posjetili znamenite iločke vinske podrume i, naravno, kupili pokoju bocu Traminca ili nekog drugog vina iločkog vinorodnog područja. U Osijek smo se vratili upravo u vrijeme večere.

Slijedeće jutro osvanulo je u kiši koja je noću počela padati. Imali smo sreću prethodna dva dana, usprkos lošoj prognozi. Moj prijatelj Buc kaže da u Slavoniju sve dođe sa zakašnjenjem...

Napustili smo Osijek i krenuli prema Kopačkom ritu. Vožnja brodom po močvarnim rukavcima obavijenim maglom i zastorom kiše izgledala je pomalo mistično... ali, to je zapravo bio pravi ugođaj za nas Primorce ki smo za se vavek parićani... izvadilo se kišne kabanice, kišobrane, skafandere i ostale rekvizite. U ornitološkom rezervatu uspjeli smo vidjeti uživo čak i neke barske ptice, po novoizgrađenim drvenim šetnicama nismo prošetali... a Kopački rit u svim godišnjim dobima vidjeli smo na filmu koji smo pogledali u Turističkom info centru Parka prirode. DVD s vrlo lijepo snimljenim filmom, nažalost, ne prodaju kao suvenir, pa smo prisutnim djelatnicima sugerirali da to svakako ubuduće čine jer je to na takvim mjestima uobičajeno i većini posjetitelja zanimljivo, puno više od gipsanih ili keramičkih žaba i kormorana.

Mahnuli smo na pozdrav Kopačkom ritu i produžili put. Posjetili smo Državnu ergelu Đakovo, osnovanu davne 1506. godine, što je svrstava među najstarije ergele u Europi i govori o dugoj tradiciji uzgoja konja na ovom području. Konje lipicanske pasmine počelo se uzgajati početkom 19. stoljeća, a osim uzgoja i selekcije konja, na Ergeli se bave i dresurom, čija se kvaliteta potvrđuje zauzimanjem zapaženih mjesta na konjičkim natjecanjima. Dakako, značaj Ergele potvrđen je i nedavnim posjetom engleskog prinčevskog para.

U Đakovo smo došli u vrijeme nedjeljnog ručka pa je grad bio prilično prazan, radili su samo neki kafići i poneki restoran. Samo pred velebnom đakovačkom katedralom bilo je živo, ujutro su bile prve pričesti, a popodne hodočašća vjernika iz okolnih mjesta. Morali smo sačekati da bi razgledali unutrašnjost katedrale koja je zaista impresivna. Đakovačka katedrala, punim nazivom Katedrala bazilika Svetog Petra, sagrađena je 1882. godine zaslugom đakovačkog biskupa i poznatog dobrotvora kulture i umjetnosti Josipa Jurja Strossmayera. Njegova bronzana statua, postavljena u zelenilu, gleda prema njegovoj crkvi s druge strane trga. Nakon što smo dočekali istek vremena u kojem naš vozač autobusa Vlado nije smio voziti zbog važećih propisa koji su na snazi, krenuli smo natrag prema našoj Rijeci. Putem nas je pratila kiša, na rubovima ceste kroz Gorski kotar hvatala se susnježica, a mi smo, puni dojmova i novih saznanja o Slavoniji, Baranji i hrvatskom dijelu Srijema, o tom istočnom ravničarskom dijelu Lijepe naše u kojem nepregledna žitna polja lelujaju na vjetru i podsjećaju na nemirno more, sretno stigli svojim kućama.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana