Iz današnje perspektive teško je zamisliti život na našim otocima prije stotinu ili stotinu i pedeset godina. Siromaštvo, poljoprivreda na škrtom tlu, emigracija, izoliranost i u prometnom i u informacijskom smislu... Svo smo to pročitali još prije nekoliko godina u tekstu Andrije Linardića iz 1946. godine u kojem opisuje kako je njegov otac, imenom također Andrija, pokrenuo proizvodnju eteričnih ulja od smilja i kadulje, kako je obitelj osnovala destileriju na Cresu još za vrijeme Austro-Ugarske te kakve su ih nevolje snašle za vrijeme talijanske okupacije. Tekst, kojeg autor zaključuje mišlju kako njegove nevolje, nažalost, nisu završile promjenom režima, već se, dapače, nastavljaju i u socijalizmu, željeli smo objaviti u Sušačkoj reviji odmah čim smo ga dobili na uvid. U međuvremenu nas je, međutim, vlasnik teksta obavijestio kako će ta priča biti sastavni dio knjige Opis otoka Cresa i njegovih stanovnika, te ga objavljujemo tek sada, nakog tog izdanja. *Autor teksta, Andrija Linardić mlađi, rođen je na Cresu 25. listopada 1882. godine, a njegov tekst je pisan prema tadašnjim pravopisnim pravilima.
U MARTINŠĆICI NA CRESU
Otok Cres imade jednu površinu od 400 km2, od kojih pripada od prilike jedna trećina na goli krš, a to je obrašteno kušom i smiljem što služi kad neima druge trave, za pašu ovcama. Te dvije biljke do god. 1903. i 1908. nije nitko u nikakve svrhe upotrebljavao, a nije nitko niti sanjao da se iste mogu i za što upotrebiti.
Moj otac, Linardić Andrija pok. Ivana, rođen u selu Grmov 22. VII. 1856., a nastanjen u Martinšćici od 25. I. 1887., bio je po zanatu bačvar. Kad bi mu ponestalo posla u zanatu, bavio se i poljskim poslovima na svom malenom posjedu, pa su ga u ranijoj mladosti zanimale biljke oko kojih je znao i po cijele satove izgubiti, a najviše se zanimao za kuš (salviae officinalis), ugodnog i veoma jakog mirisa, kojega imade mnogo na našem otoku. Ali kao prosti i neuki seljak nije mogao doći do nikakvog pametnog zaključka, naime što ta samonikla biljka u svom ugodnom mirisu krije i zašto bi se dala upotrebiti.
Oko 1860. kad je biskup Juraj Dobrila počeo buditi hrvatsku narodnu svijest u Istri, te je nekoliko godina iza toga počeo izdavati u Poreču (a kasnije u Puli) gospodarski politički list „Naša Sloga“, moj je otac bio među prvim predplatnicima „Naše Sloge“ i česti dopisnik sa svojim poletnim mladim mislima.
Negdje oko god. 1876. izašao je u „Našoj Slogi“ dopis od botaničkog profesora Dr. Bogoslava Šuleka kojim je pozivao poljodjelce Istre i Dalmacije, da mu pošalju imena svih biljaka koje samoniklo rastu u tim krajevima.
Moj otac se rado odazvao tom pozivu i odmah se prihvatio posla marljivo sakupljajući sve vrste biljaka za koje je mogao saznati, poslavši mu oko 300 vrsti iz otoka Cresa (vidi Jugoslavenski imenik bilja od Dr. Bogoslava Šuleka iz 1879., „Moja pomagala“ strana VII i XIV). Poslao je ne samo imena već i stabiljke u naravi, da svaku od njih prouči i dade joj uz hrvatsko i latinsko ime. Ali zamisao za iskorištavanje kuša vrtilo mu je glavom misleći na onaj lijepi ugodan i jaki miris koji ima i koji sam po sebi ishlapi u zimsko doba. Mislio je kako bi ga bilo dobro na koji način izvući i pretvoriti u tekućinu. Ali čime i kako?
Uzalud je propitkivao kod poznatih mu apotekara i mirodijara. Dapače, saznao je od nekog liječnika da se kuš u listovima u nekim rijetkim slučajevima bolesti upotrebljava kao lijek, ali da se iz njega može izvući kakav sok nije mu znao nitko podati nikakvog zadovoljivog prijedloga ni savjeta.
Godine 1890. počela je harati trsna uš (filoksera) i nemilosrdno uništavati vinograde, tako da je mom ocu zadala dvije teške i neizlječive rane, jer mu je ne samo uništila njegov jedva nasađen vinograd, već mu je i uništila bačvarski zanat, a time i njegov ekonomski opstanak. „A čega da se sada prihvatim?“, pitao je sam sebe. Ići u svijet trbuhom za kruhom i ostaviti svoju obitelj, nije mu se dalo, pa je bio u teškim mislima dan i noć kako da si prehrani obitelj, ali pouzdajući se u providnost Božju nije očajavao. Počeo se baviti drvodjelstvom, išao je na nadnice radeći po kućama. Tako je jedva mogao da oskudno prehrani obitelj, jer je bila zarada vrlo malena, a ni ta zarada nije bila svakog dana.
U ono doba po selima na otoku nije bilo nikakvih trgovina, a tako ni u Martinščici, te su svi morali ići pješice u grad Cres nabavljati živežne namirnice i ostale kućne potrepštine. Jednog dana u god. 1894. Pada mu na um da bi on u Martinšćici otvorio jednu malu trgovinu (dućan) ali kako, kapitala nije imao, trebalo je tražiti zajam, ali tko če mu ga dati.
Imao je prijateljske odnošaje sa dvojicom Baščana, Ivan Barbalić i Mate Rode iz Baške nove na otoku Krku, koji su često obilazili sa jednom barkom ova sela prodavajući živežne namirnice, a i njemu su više puta dovezli daske za izradbu bačava. Bili su to prilično imućni ljudi i pošteni, pa je njima izjavio svoju zamisao. Ova dvojica prihvatiše njegov prijedlog i već 10. svibnja 1894. otvoriše u zajednici malenu trgovinu živežnim namirnicama i drugim raznim potrepštinama za kuću i kuhinju, dijeleći čisti dobitak na tri jednaka dijela. Uz svoju malenu zaradu i drvodjelstvom poboljšao je moj otac svoj ekonomski obiteljski život.
Meni jedincu njegovom sinu bilo je tada jedva 12 godina kad sam mu počeo pomagati u dućanu i tako sa poštenim načinom zarađivao svagdanji kruh.
...