Učestalo u nas neki od medija pokreće istu priču, postavljaju pitanje kad će nam vratiti naše. Poznavatelji pomorstva i brodova znaju je napamet. Tema je velebni jedrenjak Jadran, nekadašnji školski jedrenjak JRM – Jugoslavenske ratne mornarice. Ako kažemo da je lijep brod, malo smo rekli. Uistinu, bio je ponos flote i zemlje kojoj je pripadao. Iskreno govoreći, to je i danas, samo što vije neku drugu zastavu, a ne našu trobojnicu, kako bismo mi Hrvati htjeli i željeli.
Jadran danas plovi pod zastavom Crne Gore, pripada ratnoj mornarici nama susjedne države. Jasno, mi bismo htjeli da je naš, hrvatski, na njega polažemo pravo. Podloga takvu traženju je Split kao luka njegove pripadnosti do 1991. godine, do početka rata. Jadranu je, kao i glavnini flote JRM, matična luka bila u Hrvatskoj, konkretno splitska Lora. Ali, rat ga nije zatekao na splitskom vezu. Nikad više na njega nije se vratio, niti je uplovio u hrvatske teritorijalne vode. Ostaje nam samo žaliti za njim te priželjkivati da se Crnogorci jednog dana predomisle, pa ga vrate u Hrvatsku. Realno, minimalni su izgledi da to dočekamo. Nažalost...
Nitko ne želi priznati, ali nismo daleko od istine ako konstatiramo da je Jadran za Hrvatsku zauvijek izgubljen. Naši pregovarači nisu ga vratili u postupku sukcesije bivše države, kao ni bilo što drugo iz flote bivše JRM. Slovenci su, makar s velikim zakašnjenjem, dobili jednu rashodovanu podmornicu za muzej. Pitanje je što smo tražili, odnosno da li smo uopće nešto potraživali od velike flote i gomile naoružanja? Pitanje je, i da li je kada netko od naših političara prilikom susreta s crnogorskim kolegama pokrenuo razgovor o Jadranu i njegovu „povratku“ u hrvatski Jadran, stavljanju pod hrvatsku zastavu? Ako je suditi po izjavama nekih naših dužnosnika, ne bi se baš moglo reći da su iskazivali veliku volju i želju. Ili, možda, hrvatska javnost o tome nije informirana? Čak je svojedobno, u nekim medijima, objavljena informacija da je jedan „bivši hrvatski predsjednik“ brod Jadran velikodušno prepustio Crnoj gori. Navodno, riječ je bila o neformalnom razgovoru i – ništa nije potpisano. Samo bi još to trebalo!
Konkretna i kontinuirana inicijativa za vraćanje Jadrana Hrvatskoj dolazi jedino od Udruge kapetana š/b Jadran, a oni su redom Hrvati. Njihova nastojanja nisu samo plod želje i nostalgije, oni se pozivaju na konkretne pravne propise, na temelju kojih Jadran pripada Hrvatskoj. Ističu i primjer razdruživanja nekadašnjeg SSSR-a, što je provedeno mirno i civilizirano i gdje je primijenjena sukcesija na način kako oni traže, a kako je regulirano međunarodnim pravom. Vojna imovina bivšeg SSSR-a podijeljena je po teritorijalnom principu, ostala je na prostoru gdje je do tada bila stacionirana. Isto načelo primijenjeno je za nepokretnu i pokretnu imovinu, dakle i za brodovlje ratne mornarice.
U vrijeme početka rata u Hrvatskoj Jadranu je matična luka bio Split, ali nalazio se u Crnoj Gori, bio je na remontu u Tivtu. Ostao je u novostvorenoj državi, SR Jugoslaviji, pa kasnije Srbiji i Crnoj Gori, da bi naposljetku ostao u samostalnoj Crnoj gori. Čini nam se zauvijek. Šteta… Tek u novije vrijeme dolaze najave da će Hrvatska pokrenuti postupak za vraćanje Jadrana. Da li će uspjeti..? 
Ljudi od mora, zaljubljenici u brodove za Jadranom će uvijek žaliti. Nevažno je što imamo državni školski brod, Kraljicu mora. Ona se s Jadranom ne može uspoređivati. Ne mora se nitko osjećati povrijeđenim zbog ove konstatacije, ali Jadran je veći, ljepši, atraktivniji. Uostalom, Jadran je preplovio stotine tisuća milja svjetskim morima i oceanima, naš hrvatski jedrenjak tek je jednom bio preko granice, u Trstu na velikoj regati Barcolana. I taj podatak puno govori!
Hrvatska bi Jadran trebala dobiti i zbog načina kako je došlo do njegove gradnje. Ona je inicirana iz Splita. Ni kralj, ni vlada ili netko od ministara, ni vojne vlasti ili zapovjedništvo mornarice nisu uviđali potrebu za školskim brodom. Nedostajao je jedino ljudima iz pomorskog školstva i zaljubljenicima u more. Tadašnjim vlastima more i brodovi malo su značili. Tome najrječitije svjedoči način kako su Italiji prepušteni Istra, Rijeka, Zadar i neki otoci te da je drugim ribarima dopušten ribolov u jugoslavenskom teritorijalnom moru. Čemu bi onda gradili školski brod? Dobro bi im došao da se s njime hvale, da na njemu plove i paradiraju, ali je njegova gradnja bila skupa za budžet siromašne države. Srećom, u Splitu je postojala Jadranska straža, a njene podružnice djelovale su u čitavoj zemlji, te Europi i SAD-u. Temeljna zadaća te hrvatske, neki je nazivaju jugoslavenskom, pomorske udruge bila je očuvanje nacionalnih obilježja i pomorske tradicije, širenje narodne svijesti o važnosti Jadranskog mora, unaprjeđenje njegova iskorištavanja te razvoj jadranske orijentacije.
Slijedom tako postavljena programa Jadranska straža 1926. godine inicira skupljanje novaca za gradnju školskog broda. Akciju je podržala ratna mornarica, uz obećanje da će osigurati dio sredstava. Jadranska straža uspjela je skupiti milijun dinara, a vrijednost investicije u školski brod bila je oko 8,5 milijuna, odnosno 622.000 maraka. Ostalo je osigurala mornarica iz proračuna i kredita te sredstava ratne reparacije. Navodno, značajan prilog, iz osobnog fonda, dao je i kralj Aleksandar I. Karađorđević. Nakon zatvaranja financijske konstrukcije, u rujnu 1930. godine, potpisan je ugovor za gradnju školskog broda.
Jedrenjak je građen u Hamburgu, a projektirao ga je tada poznati hrvatski brodograđevni stručnjak, inženjer Josip Škarica. Naručitelj je bila Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije i – dobio je ime Jadran. Porinuće je bilo 25. lipnja 1931., dok je isporuka dosta kasnila. Razlog je, opet, novac. Sredstva ratnih reparacija slabo su pristizala, brodograditelj nije isplaćivan, pa su radovi stajali. Konačno, Jadran je isplovio 27. lipnja 1933. Nakon dvadesetak dana plovidbe, 16 srpnja uplovio je u Tivat, gdje mu je priređen svečani doček. Zadržao se tek nekoliko dana, temeljito je očišćen i „ušminkan“, te otplovio u Split. Tu je, ponovo, svečano dočekan i uveden u službu.
...