Impozntne dimenzije i sjajna unurašnjost palače riječke Rafinerije šećera svjedoče njezinoj sjajnoj prošlosti i posjeitelju postavljaju pitanje kako je tako uspješan pothvat nepovratno propao.
U broju 105-106/2019. Sušačke revije, Ervin Dubrović opisao je utemeljenje Rafinerije i kratko se zadržao na prestanku njezinog rada. Prestanak rada imao je uzroke koji su se nalazili u širem političko-povijesnom kontekstu.
Dokumenti s podacima o uzrocima propasti nalaze se u Državnom arhivu Trsta (Archivio di Stato di Trieste, AS.T.CR Governo in Trieste,1776/1809.) i različito govore o njezinom utemeljenju, a detaljnjije o prestanku rada.
Detaljan opis poduzeća do 1809. godine može se naći u molbi koju su tri direktora Privilegirane kompanije Rijeke i Trsta (G. J. Ridder, P. de Verendeels i A. Sailer) 20. prosinca 1809. godine uputila tek nominiranom intendantu Ilirskih pokrajina Chassennu kao „spikeru“ („Auditeur“) francuskog imperatora. Molbi, osim podataka o aktualnom stanju, predložili su skromne sugestije o načinu obnove njezina rada.
Iako je Austrija dvije godine ranije, tj. 1807. godine produžila privilegije kompaniji (Privilegiata societŕ Tergestino-Fluminensia zachararia), proizvodnja je prestala zbog nemogućnosti nabave sirovina, tako da u vrijeme molbe (1809.), Rafinerija nije radila već godinu i pol.
Problemi s opskrbom sirovinama pojavili su se činom stvaranja Ilirskih pokrajina.
To je područje nastalo ujedinjavanjem austrijski teritorija – Trsta, Kvarnerskog primorja, Koruške, Kranjske, Istre i Dalmacije, koje je Austrija izgubila Mirom u Schönbrunu (14. listopada 1809.). Admnistrativno ujedinjenje koje jeizvela Francuska bilo je, ustvari, završni čin kontinentalne blokade – trgovinskog rata koji se od 1807. vodio između Engleske i Francuske, ali, koji je zahvatio i sve mediteranske europske zemlje osim Portugala i Španjolske.
Obalni pojas Ilirskih pokrajina služio je zatvaranju kontinentalnog dijela Austrije od pritoka robe morskim putem, te je istodobno bio način kontroliranja Jadranskog mora skoro u cijeloj dužini.
Za Rijeku, koja je ušla u sastav Ilirskih pokrajina, bili su zatvoreni - kontinentalni putevi k Hrvatskoj i Ugarskoj, pomorski k Trstu, Napuljskoj kraljevini i Papinskoj državi.
Molbu su direktori započeli opisujući nastanak poduzeća.
Prema njihovim navodima, Rafineriju je utemeljila Privilegirana trgovačka kompanija Trst-Rijeka 1750. godine, kojoj je carica Marija Terezija dala posebne privilegije: izuzeće od carina i daća, monopol na proizvodnju šećera na rok od 25 godina, sve s ciljem da se šećer, kao roba, proširi na susjedno tržište Otomanske imperije. S tog razloga, rafinerija je imala svoja predstavništva u Carigradu i Solunu.
Tvornica je u svom sastavu imala i druge manufakture, ali i rudnik ugljem, na granici Istre i Kranjske, vlastitu talionicu željeza u Trbižu i Mrzlim vodicama (Gorski kotar).
Imala je razgranatu mrežu trgovačkih predstavništava u Europi, Rusiji i SAD-u, te su se na njezino poslovanje odražavali aktualni međunarodni odnosi. Drugim rječima, bila je trust u modernom smislu rječi.
Direktori su molbi dodali i brojčane podatke kako bi ilustrirali veličinu, ali i važnost tvornice.
Prema tim podacima, rafinerija je zapošljavala oko 1.000 radnika iz Rijeke, a proizvodila oko 100.000 kvintala šećernog brašna, dok je sirovinu uvozila francuskim lukama: Marseilla, Bordeaux, Nantes i Le Hâvra, ali i preko njemačkih, među kojima je prednjačio Hamburg.
Direktori su istaknuli da je kontinentalna blokada potpuno paralizirala dotok srovina, te da je poslednja pošiljka stigla iz Lisabona 7.XI.1807.
Kontinentalna blokada je istodbno paralizirala i odvoz šećera, osobito važnog dijela izvoza koji je preko Trsta išao za Napuljsku Kraljevinu i Papinsku državu. Kao dokaz, direktori su istaknuli da je jedna pošiljka sekvestrirana od francuski vlasti i poslana u Veneciju, iako je na sebi imala žig francukog konzula.
| 
Litografija Brajde, 19. st. |
Nakon ovih žalbi direktori su prešli na novi prijedlog. Naglašeno je da bi pokretanje rada bilo moguće skromnm sredstvima.
Najprije su zamolili da se mogu koristiti ugljenom iz rudnika Raša, te da ga više ne moraju dovoziti iz Engleske.
Zatim su zamolili da im se dopusti uvoz šećernog brašna iz Francuske, te da im se vrati pošiljka sekvestrirana u Veneciji.
Predložili su i izmjenu tržišta za opskrbu sirovinama. Sad bi se sirovine uvozile iz obližnje Austrije i Ugarske, budući su tamo jeftinije, a ne iz prekomorskih zemalja.
Na kraju, istaknuli su, obnovljena rafinerija bila bi u korist grada Rijeke, Italije, Napuske kraljevine i same Francuske.
Daljni prilog u molbi odnosio se na popis vlasnika dionica.
Kako popisu nedostaje godina, vidljivo je da je došlo do izmjene vlasništva s obzirom na polazne podatke.
...