Neke vijesti nikad ne poželite čuti, ali ih ne možete izbjeći. Napustio nas je, nemjerljivo prerano, Saša Dmitrović, hodajuća gradska enciklopedija i arhiva. Iza njega ostaju knjige, članci, sjećanja, pa i cijeli antikvarijat, ali ništa ne može nadomjestiti njegov odlazak.
Postoje ljudi čije se postojanje ne mjeri naslovima ni nagradama, nego tihim, svakodnevnim djelovanjem – onim koje oblikuje grad iznutra. Jedan od takvih bio je Saša Dmitrović, antikvar, publicist, povjesničar i planinar, čovjek koji je s jednakom strašću prebirući po starim knjigama i hodajući riječkim ulicama čuvao ono što je Rijeci najvrjednije – njezinu dušu.
Rođen 26. ožujka 1968., Saša je odrastao uz knjige i s vremenom od njih stvorio svoj svijet. Kao suvlasnik antikvarijata Mali neboder, u Ciottinoj ulici, s Tomom Vučinićem, gotovo tri desetljeća bio je čuvar prostora koji je nadilazio pojam trgovine knjigama i memorabilijama. Mali neboder bio je i ostao gradska kulturna oaza, mjesto susreta generacija, utočište zaljubljenika u pisanu riječ, prostor u kojem se miris starih prašnjavih stranica miješao s razgovorima o povijesti, glazbi, politici i životu.
Saša je znao slušati, crpiti znanje iz sugovornika kako bi ga nesebično prenosio drugima. Njegov razgovor nikada nije bio površinski. Svaka rečenica koju je izgovorio imala je težinu, svaka preporučena knjiga imala je smisao. On nije samo prodavao knjige – on ih je i darivao ljudima koji su ih mogli razumjeti. Znao je da svaka ima svog čitatelja i da svatko u životu pronađe onu jednu, koja ga oblikuje. Uz svaku knjigu kupca bi darovao i ponekom povijesnom crticom, anegdotom iz svog bogatog fundusa usmene predaje.
Da, Dmitrović je bio i čuvar usmene baštine. Njegove anegdote iz riječke povijesti, duhovite, precizne i tople, prenosile su se dalje, kao što se nekoć prenosila narodna priča. U njima su živjeli likovi riječkih ulica, nestalih kafića, pomoraca i profesora, punkera i pjesnika – onih koji su činili tkivo grada koji je volio.
Bio je neumorni kroničar Rijeke, istraživač njezinih slojeva, skrivenih kutaka i zaboravljenih sudbina. Prve je tekstove objavio u riječkom omladinskom listu Val, potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, da bi se kasnije njegov interes za prošlost voljenog grada formalizirao studijem suvremene povijesti na Sveučilištu u Trstu.
U brojnim tekstovima objavljenima u Sušačkoj reviji, s kojom je surađivao od prvog broja, ali i drugim publikacijama, ostavio je dragocjene zapise o riječkoj povijesti, o gradskim legendama i svakodnevici koja nestaje. Velik broj priloga objavio je na mrežnim stranicama, a posebno je aktivan bio na fejsbučnim stranicama Riječke enciklopedije Fluminensije i Nove riječke enciklopedije Fluminensije. Potkraj života bio je i redovni suradnik gradskog portala za kulturu Art Kvart.
Autor je knjiga Riječki karneval (Gorin, Rijeka, 1995.), pionirskog djela u proučavanju povijesti karnevala, te izdanja Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki (Park prirode Učka, 2010.), u kojem se s istom ljubavlju posvetio prirodnim i povijesnim pričama učkarskog kraja.
No, Sašin život nije bio vezan samo uz knjige i papir. U mlađim dana vatreni panker, postao je oduševljeni planinar, istraživač prirode i dugogodišnji domar na Snježniku, čovjek koji je znao kako tišina planine liječi isto onako kao što to čini dobra knjiga. Prijatelji ga pamte s ruksakom većim od njega, s osmijehom i neizostavnom anegdotom, pa makar i u japankama i kimonu usred kiše na Risnjaku. U planinama, kao i u antikvarijatu, tražio je smisao, ravnotežu i ljudskost.
Njegov duh bio je mješavina je riječke ironije i srednjoeuropske melankolije – spoj anarhizma i poštovanja prema tradiciji, britkosti i suosjećanja. Bio je, kako je napisao njegov školski kolega, dugogodišnji prijatelj i pisac Mladen Blažević, „miteleuropski Balkanac, Riječanin i Fiuman, Kordunaš i budist, austrougarski kaplar bez vojske – čovjek koji nikada nije prelazio tuđe granice, nego uvijek samo svoje.“
S njegovim odlaskom 9. kolovoza 2025., Rijeka je izgubila svog tihog čuvara. No oni koji su ga poznavali znaju da Sale nije otišao. Ostao je među policama antikvarijata, u rukopisima koje je doticao, u knjigama koje je volio i živjet će među ljudima kojima ih je preporučio. Ostao je u svakoj priči koju je zapisao i svakoj stazi kojom je hodao.
Otišao je strasni zaljubljenik u Rijeku i riječku povijest, ali prije svega otišao je dobar čovjek. Neke Sašine stranice ostale su na žalost nenapisane, ali Rijeka ga pamti – kroz knjige, kroz planine, kroz tihu mudrost njegovih riječi.
...