SUŠAČKA REVIJA broj 40 bakar BAKROPIS Nadja Mifka Profozić Nikola Luzer danas je najstariji Bakranin koji živi u Bakru. Već bi samo zbog tog bio zanimljiv sugovornik, no on svoju posebnost potkrjepljuje i drugim, posve neuobičajenim činjenicama: prije dvije godine, na samom pragu devedesetih godina života, objavio je svoju prvu knjigu Bakropis, upravo mu je u pripremi za tisak i druga knjiga, a prije nekoliko mjeseci krenuo je u novi projekt – emisiju na čakavštini, kao suradnik tek stasalog Primorskog radija! Nikola Luzer je, dakako, čakavac, pa i nije moguće napraviti intervju s njime drugačije nego na čakavštini, ali budući da mu mojom »priučenom čakavštinom« ne mogu ni izdaleka biti ravnopravnim i dostojnim sugovornikom, odlučili smo ovaj razgovor objaviti onako kako je i vođen – kombinirano, što će reći razmjenom pitanja na standardnome hrvatskom jeziku i odgovora na bakarskoj čakavštini. Šjor Niko, kako biste se sami predstavili? Pa... na ov lipi svit došal san va jedno jako grdo vrime. Rodil san se dve leta prvo leh je počel Prvi svetski rat... bilo je to 6. prosinca 1912. leta – na dan svetoga Mikuli, kako lipi regal siromašnoj artižanskoj familije. Otac je branil Austro-Ugarsku na ruskoj fronte. Doma smo bili nona, mat i troje dičice, ki smo si zajedno imeli 8 – 9 let. Pet ust ka nisu imela ča ist. Rat, glad, miserija, petljanje. Glada smo se nauživali – ma, ja mislin da bi boje bilo da se već na to ne domišljamo.Kakvog se Bakra sjećate iz vremena Vašeg djetinjstva i mladosti? Pa sad, o Bakru je već se napisano, pročitano, otkantano... Va moje vrime Bakar je imel okol 6 tisuć stanovniki, a danas nima ni dve hiljade. Razlog znamo. Mladi ljudi su šli trbuhon za kruhon, a nas stareh saki dan je se manje i manje. Bakar je bil grad trgovci, pomorci i artižani. Kako san onda bil tajnik Udruženja obrtnika i zanatlija za grad Bakar i okolicu, znan da je Bakar imel 46 obrtnika, tri veletrgovca, a i 12 oštarij... i školani nautičari. Jednon zgodon, va Bakar je došal poznati književnik Antun Gustav Matoš. Pušćajuć se po razronpanoj ceste z Svetoga Kuzmi, došal je do pol puta, stal i rekal: »Evo, dođoh u bakarski Betlehem!« A nedavno umrli akademski slikar, Bakranin Zdenko Venturini poklonil mi je akvarel – sliku Bakra, s pogledon na crekvu svetoga Andreja i stari Frankopanski grad. Na dnu potpis i većim slovima napisano »Grad tišine«. Bil je, kako i si Bakrani, zaljubljen va svoj grad, nazvavši ga gradon tišine. A ja bin ga nazval gradon moje raspjevane mladosti. BORIĆI I TUNERE Va moje vrime – prekrasne šetnje uz more do Bakarca, gledajuć gore na komoricu zasajenu z vinovun lozun, ograđenu z kamenjen koga su Bakrani z barkami peljali i snjimi storili zidi, da njin daž ne odnese zemlju ku su va vrećah na plećah gore nosili. tu se je rodila »Bakarska vodica«. A borići... borići... Domišljan se, na borićeh bilo je petnajstak mićeh, tiheh, lipeh uvalic, va ke je mogla stat samo jedna barka. Tu na borićeh dohajalo je do poznanstva, zaklinjanja na vjernost, pa kanat, pjesmi, gitari, mladost, veselje, radost... I kako se vizavi rajala »Bakarska vodica«, uvde na Borićeh rajala se ljubav.Ulov tune u Bakru 1928. godine. Nikola Luzer, tada mladić, u lijevom kutu fotografije Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
BAKROPIS
Nadja Mifka Profozić
Nikola Luzer danas je najstariji Bakranin koji živi u Bakru. Već bi samo zbog tog bio zanimljiv sugovornik, no on svoju posebnost potkrjepljuje i drugim, posve neuobičajenim činjenicama: prije dvije godine, na samom pragu devedesetih godina života, objavio je svoju prvu knjigu Bakropis, upravo mu je u pripremi za tisak i druga knjiga, a prije nekoliko mjeseci krenuo je u novi projekt – emisiju na čakavštini, kao suradnik tek stasalog Primorskog radija! Nikola Luzer je, dakako, čakavac, pa i nije moguće napraviti intervju s njime drugačije nego na čakavštini, ali budući da mu mojom »priučenom čakavštinom« ne mogu ni izdaleka biti ravnopravnim i dostojnim sugovornikom, odlučili smo ovaj razgovor objaviti onako kako je i vođen – kombinirano, što će reći razmjenom pitanja na standardnome hrvatskom jeziku i odgovora na bakarskoj čakavštini. Šjor Niko, kako biste se sami predstavili? Pa... na ov lipi svit došal san va jedno jako grdo vrime. Rodil san se dve leta prvo leh je počel Prvi svetski rat... bilo je to 6. prosinca 1912. leta – na dan svetoga Mikuli, kako lipi regal siromašnoj artižanskoj familije. Otac je branil Austro-Ugarsku na ruskoj fronte. Doma smo bili nona, mat i troje dičice, ki smo si zajedno imeli 8 – 9 let. Pet ust ka nisu imela ča ist. Rat, glad, miserija, petljanje. Glada smo se nauživali – ma, ja mislin da bi boje bilo da se već na to ne domišljamo.Kakvog se Bakra sjećate iz vremena Vašeg djetinjstva i mladosti? Pa sad, o Bakru je već se napisano, pročitano, otkantano... Va moje vrime Bakar je imel okol 6 tisuć stanovniki, a danas nima ni dve hiljade. Razlog znamo. Mladi ljudi su šli trbuhon za kruhon, a nas stareh saki dan je se manje i manje. Bakar je bil grad trgovci, pomorci i artižani. Kako san onda bil tajnik Udruženja obrtnika i zanatlija za grad Bakar i okolicu, znan da je Bakar imel 46 obrtnika, tri veletrgovca, a i 12 oštarij... i školani nautičari. Jednon zgodon, va Bakar je došal poznati književnik Antun Gustav Matoš. Pušćajuć se po razronpanoj ceste z Svetoga Kuzmi, došal je do pol puta, stal i rekal: »Evo, dođoh u bakarski Betlehem!« A nedavno umrli akademski slikar, Bakranin Zdenko Venturini poklonil mi je akvarel – sliku Bakra, s pogledon na crekvu svetoga Andreja i stari Frankopanski grad. Na dnu potpis i većim slovima napisano »Grad tišine«. Bil je, kako i si Bakrani, zaljubljen va svoj grad, nazvavši ga gradon tišine. A ja bin ga nazval gradon moje raspjevane mladosti. BORIĆI I TUNERE Va moje vrime – prekrasne šetnje uz more do Bakarca, gledajuć gore na komoricu zasajenu z vinovun lozun, ograđenu z kamenjen koga su Bakrani z barkami peljali i snjimi storili zidi, da njin daž ne odnese zemlju ku su va vrećah na plećah gore nosili. tu se je rodila »Bakarska vodica«. A borići... borići... Domišljan se, na borićeh bilo je petnajstak mićeh, tiheh, lipeh uvalic, va ke je mogla stat samo jedna barka. Tu na borićeh dohajalo je do poznanstva, zaklinjanja na vjernost, pa kanat, pjesmi, gitari, mladost, veselje, radost... I kako se vizavi rajala »Bakarska vodica«, uvde na Borićeh rajala se ljubav.Ulov tune u Bakru 1928. godine. Nikola Luzer, tada mladić, u lijevom kutu fotografije
Nikola Luzer danas je najstariji Bakranin koji živi u Bakru. Već bi samo zbog tog bio zanimljiv sugovornik, no on svoju posebnost potkrjepljuje i drugim, posve neuobičajenim činjenicama: prije dvije godine, na samom pragu devedesetih godina života, objavio je svoju prvu knjigu Bakropis, upravo mu je u pripremi za tisak i druga knjiga, a prije nekoliko mjeseci krenuo je u novi projekt – emisiju na čakavštini, kao suradnik tek stasalog Primorskog radija! Nikola Luzer je, dakako, čakavac, pa i nije moguće napraviti intervju s njime drugačije nego na čakavštini, ali budući da mu mojom »priučenom čakavštinom« ne mogu ni izdaleka biti ravnopravnim i dostojnim sugovornikom, odlučili smo ovaj razgovor objaviti onako kako je i vođen – kombinirano, što će reći razmjenom pitanja na standardnome hrvatskom jeziku i odgovora na bakarskoj čakavštini. Šjor Niko, kako biste se sami predstavili? Pa... na ov lipi svit došal san va jedno jako grdo vrime. Rodil san se dve leta prvo leh je počel Prvi svetski rat... bilo je to 6. prosinca 1912. leta – na dan svetoga Mikuli, kako lipi regal siromašnoj artižanskoj familije. Otac je branil Austro-Ugarsku na ruskoj fronte. Doma smo bili nona, mat i troje dičice, ki smo si zajedno imeli 8 – 9 let. Pet ust ka nisu imela ča ist. Rat, glad, miserija, petljanje. Glada smo se nauživali – ma, ja mislin da bi boje bilo da se već na to ne domišljamo.Kakvog se Bakra sjećate iz vremena Vašeg djetinjstva i mladosti? Pa sad, o Bakru je već se napisano, pročitano, otkantano... Va moje vrime Bakar je imel okol 6 tisuć stanovniki, a danas nima ni dve hiljade. Razlog znamo. Mladi ljudi su šli trbuhon za kruhon, a nas stareh saki dan je se manje i manje. Bakar je bil grad trgovci, pomorci i artižani. Kako san onda bil tajnik Udruženja obrtnika i zanatlija za grad Bakar i okolicu, znan da je Bakar imel 46 obrtnika, tri veletrgovca, a i 12 oštarij... i školani nautičari. Jednon zgodon, va Bakar je došal poznati književnik Antun Gustav Matoš. Pušćajuć se po razronpanoj ceste z Svetoga Kuzmi, došal je do pol puta, stal i rekal: »Evo, dođoh u bakarski Betlehem!« A nedavno umrli akademski slikar, Bakranin Zdenko Venturini poklonil mi je akvarel – sliku Bakra, s pogledon na crekvu svetoga Andreja i stari Frankopanski grad. Na dnu potpis i većim slovima napisano »Grad tišine«. Bil je, kako i si Bakrani, zaljubljen va svoj grad, nazvavši ga gradon tišine. A ja bin ga nazval gradon moje raspjevane mladosti. BORIĆI I TUNERE Va moje vrime – prekrasne šetnje uz more do Bakarca, gledajuć gore na komoricu zasajenu z vinovun lozun, ograđenu z kamenjen koga su Bakrani z barkami peljali i snjimi storili zidi, da njin daž ne odnese zemlju ku su va vrećah na plećah gore nosili. tu se je rodila »Bakarska vodica«. A borići... borići... Domišljan se, na borićeh bilo je petnajstak mićeh, tiheh, lipeh uvalic, va ke je mogla stat samo jedna barka. Tu na borićeh dohajalo je do poznanstva, zaklinjanja na vjernost, pa kanat, pjesmi, gitari, mladost, veselje, radost... I kako se vizavi rajala »Bakarska vodica«, uvde na Borićeh rajala se ljubav.
Ulov tune u Bakru 1928. godine. Nikola Luzer, tada mladić, u lijevom kutu fotografije
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.