Godine 1939. Italija se naveliko priprema za vođenje rata. Te godine donosi Zakon o protupožarnoj zaštiti, u kojem su donesena jasna pravila o zaštiti talijanskih luka. Luke su svrstane u tri kategorije: luke koje su ušle u prvu kategoriju morale su imati vatrogasne brodove, a one koje su bile u drugoj kategoriji vatrogasne čamce. Riječka luka ušla je u drugu kategoriju, a Zadar i Pula u treću kategoriju.
Početkom mjeseca lipnja 1941. g. stigla su dva čamca u riječku luku te predana na korištenje 21. vatrogasnom korpusu Rijeka (21 corpo vf Fiume), motobarca Fiumara i motoscafo Bora.
| Motobarca FIUMARA VF 21 mbp 22- istisnine 6.08, trup 13,9m x 3,0 m, drveni, nadgrađe aluminijsko, motor dizel Iso�a Fraschini 200 KS, brzina 13 čvorova, pumpa Minimax 3500/8, 300 l pjene, na prednjoj palubi top za vodu i pjenu s 4 tlačna izlaza, mogućnost gašenja na kopnu, mogla je prevoziti 20 ljudi. Na krmi čamca bila je montirana kopča na koju se moglo zakačiti uže i po potrebi staviti drugi brod u tegalj, a imao je i ljestve dužine 4 m naslonjene na aluminijsko nadgrađe čamca. Motoscafo BORA istisnine 4.00, trup 10x2 m drveni, nadgrađe aluminijsko, motor dizel Cararo 110 ks, pumpa za vodu 3000/8 s topom i četiri tlačna izlaza. |
Čamci su odmah poslani u malo brodogradilište današnjeg 3. maja na opremanje. Na oba čamca montirane su snažne pumpe za vodu, topovi za vodu, a motobarca Fiumara dobila je i rezervoar za pjenu od 300 litara. Opremanje je financirala gradska uprava. Za cijeli postupak projektiranja i opremanja bio je zadužen vatrogasni časnik Uff ing Giovanni Pascotto.
Giovanni Pascotto od 1925. godine do 1940. godine obnašao je dužnost zapovjednika vatrogasne službe DVD Opatija, 1940. godine mobiliziran je u riječki korpus kao zapovjednik tehnike i zapovijedao je gašenjem velikog požara na zametskoj školi 1942. godine.
Dok su se čamci opremali, poslano je šest ljudi na specijalnu izobrazbu u vatrogasnu školu u Rim, zatim odlaze u mornaričku školu C.R.E.M. Pula, pa na praktičnu obuku u Porto Marghera pokraj Venecije, te dobivaju status voditelja čamaca, to jest padrone di barca e motoristi. Posade su nosile odore ratne mornarice Italije, za razliku od vatrogasaca koji su nosili obične vojne odore.
U prosincu 1942. godine zapovjednik spomenutog 21.corpo VF Fiume ing. Umberto Filippetti pisanim putem obavještava svoje zapovjedništvo u Rimu da su čamci tehnički opremljeni i da su posade osposobljene.
BORA je do prvih zračnih napada na Rijeku bila dislocirana u luci Opatija, a taktička uloga logistička je i operativna podrška čamcu motobarca Fiumara. U kasnijim žešćim napadima na Rijeku djeluje samostalno zbog autonomnosti posjedovanja pumpe za gašenje. Uglavnom oba čamca nikada nisu zajedno djelovala i uvijek su bila dislocirana na dva različita mjesta. Bora je štitila područje luke Sušak i Martinšćice, a Fiumara područje riječke luke te industrijsko područje do Kantride. Gasilo se požare parobrodova, zatim drvenih brodova (barkase) i njihova tereta u riječkoj luci, a najčešće u luci Porto Baroš na skladištima ugljena za opskrbu brodova na riječkom lukobranu. Sredinom 1943. godine 21 corpo vf za logističku podršku čamaca dobiva i motornu jedrilicu. U početku je na čamcima bila posada od dva mornara, a u slučaju požara dovoženi su vatrogasci iz vatrogasne vojarne i onda se kretalo u akciju. Povećanjem ratne opasnosti čamci dobivaju stalne posade vatrogasaca.
Vatrogasni čamac Vatrogasac ex Bora 1950. godine
Gašenje požara na parobrodu Olov Claus 1960. godine. Bila je to posljednja vatrogasna
akcija vatrogasca, nekadašnje Bore.