Srpanjsko sunce obasjavalo je poput ulja mirnu površinu mora po kojoj je polako klizio naš brod odgovarajućeg imena: SLOW MOTION. Na horizontu prema zapadu vidjeli su se bijeli pahuljasti oblaci najavljujući lijep i vruć dan, a na istoku se u jutarnjoj izmaglici jedva nazirala obala otoka Premude. Još u svitanje isplovili smo iz uvale na jugu Lošinja i poslije dva sata vožnje sada smo bili na poziciji koja je gotovo dvanaest milja udaljena od najbliže obale.
Dok se ostatak posade polako skupljao oko doručka na krmenoj palubi, stajao sam pokraj kormilara, dogovorio kurs pretraživanja i uključio širokopojasni 3D dubinomjer. Tu negdje, na dubini od šezdesetak metara, na području od pola kvadratne milje trebao bi biti brod kojega sam tražio već pune tri godine – naoružani njemački transportni brod KAPITÄN DIEDRICHSEN. Bio je to talijanski motorni brod od 6.406 brt, dimenzija 143,3 x 18,5 x 7,9 m, čija je gradnja pod imenom SEBASTIANO VENIER započela u brodogradilištu CRDA Monfalcone 3. studenog 1941. za brodarsku kompaniju Sidarma (Società Italiana d'Armamento Fiume). U more je porinut 19. lipnja 1943, a dovršen i uvršten u njemačku službu 3. siječnja 1944. (kao Kap. Diedrichsen). Potopljen je na svojoj prvoj plovidbi 29. veljače 1944. poslije teške noćne borbe. Iako sam u protekle tri godine pregledao stotine stranica njemačkih dokumenata i ratnih dnevnika, provjerio desetak ribarskih pozicija i nakon što smo našim brodom pretražili desetak kvadratnih milja posve praznog morskog dna, nekako sam predosjećao da ovaj puta imamo pouzdane podatke i da smo napokon pred otkrićem tajanstvene olupine.
| 
ANDREA GRITTI, istog tipa kao SEBASTIANO VENIER (kasnije KAPITÄN DIEDRICHSEN)
|
Ušavši u kurs pretraživanja, postavio sam prvu dužinu na otprilike pola nautičke milje, nakon koje smo trebali okrenuti u kurs okomit na ovaj početni, voziti dvije minute, pa opet okrenuti u okomit kurs i voziti pola milje. Iz dosadašnjeg iskustva znao sam da bi takvim „cik-cak“ pretraživanjem pokrili praktično čitav teren i uvijek bismo na kraju pronašli olupinu (naravno, ako je uopće bila unutar traženog područja). Nismo još ni prevalili prvu dužinu pretraživanja, kada se na dubinomjeru iznenada ukazala silueta nekog velikog predmeta na dnu. „Evo ga! Evo ga!“, uzviknuli smo uglas kormilar i ja, i dok sam uzbuđeno stiskao tipku mark na GPS uređaju, ostali članovi posade s punim ustima dotrčali su u kormilarnicu. Budući da smo vrlo brzo „preskočili“ preko predmeta na dnu koji je izgledao poput neke stijene, odmah smo okrenuli u protukurs kako bismo ponovno prešli preko nje. Naime, znalo se događati da dubinomjer snimi veliko jato riba pri dnu koje na ekranu daju siluetu sličnu olupini, a da je poslije više ne možemo pronaći. No ovaj put nije bilo greške: zraka dubinomjera preskočila je opet preko čudne i visoke prepreke na dnu. Učinili smo krug brodom tako da smo pokušali proći uzdužno iznad olupine. Bila je visoka desetak metara iznad dna. Označivši GPS- uređajem njen početak i kraj, mogli smo izmjeriti njenu dužinu. Iznosila je točno 143 metra. U tom sam času bio gotovo siguran da je naša višegodišnja potraga okrunjena uspjehom: KAPITÄN DIEDRICHSEN je napokon pronađen!
A sve je počelo prije punih 65 godina.
Sredinom veljače 1944. njemačko zapovjedništvo Mornaričkih grupa Jug zaduženo za zapovijedanje mornaričkim snagama na jugoistoku tj. za Crno, Egejsko i Jadransko more, dostavilo je naredbu admiralu Jadrana da se dva brza trgovačka broda premjeste iz Jadrana u Egejsko more. Njemačka mornarica je posljednjih mjeseci izgubila velik broj transportnih brodova koji su opskrbljivali brojne njemačke garnizone na otocima u Egejskom moru, pa je zapovjedništvo odlučilo da s dva broda iz Jadrana barem donekle popravi kritičnu situaciju u Grčkoj. Naime, veći dio od oko 200.000 BRT brodskog prostora zaplijenjenog u Jadranu u jesen 1943. Nijemci su dodijelili za Egejsko more, ali su gubici zbog savezničke prevlasti u zraku bili toliko veliki da je stalno nedostajalo novih brodova.
| 
Plivamo uz ljuljnu kobilicu koja je najplići dio olupine.
|
Tako je zapovijedajući admiral Jadrana, kontraadmiral Joachim Lietzmann, od višeg zapovjedništva dobio 12. veljače 1944. naredbu da ..hitno i neodložno uputi u Egejsko more dva trgovačka broda. Naredbom su određeni brodovi KAPITÄN DIEDRICHSEN (ex-SEBASTIANO VENIER) i CITTÀ DI TUNISI, talijanski brodovi zaplijenjeni nakon kapitulacije Italije. Istovremeno je trebalo u Grčku uputiti i 12. flotilu minolovaca (R-čamci) koja je još ranije prebačena iz zapadnog Sredozemlja u Jadran. Istoga dana započele su pripreme za operaciju, kojoj je određen najviši stupanj tajnosti. Isplovljenje iz polazne luke trebalo je biti noću, kurs brodova trebao je voditi vanjskom rutom, zapadno od dalmatinskih otoka, direktnom plovidbom do Grčke. Zaštitu na putu imale su pružiti dvije torpiljarke pod neposrednim vodstvom zapovjednika 11. flotile za osiguranje. Zaštitu u Otrantskim vratima pojačat će dvije flotile torpednih čamaca prikupljenih u Boki kotorskoj i na otoku Krfu.
U narednim danima brodovi su ubrzano pripremani za operaciju. Na trgovačke brodove ugrađivani su dodatni protuavionski topovi, a planirano dokovanje CITTÀ DI TUNISI nije se moglo obaviti prije 20. veljače. Odlučeno je da se i dvije nove korvete pridruže grupi za osiguranje konvoja, a zbog kratkoće vremena odustalo se od prvotne namjere da se na trgovačke brodove ugrade radari. Operacija je u međuvremenu počela dobivati i konkretan oblik. Najveći problem bio je nedostatak zrakoplovne zaštite, jer njemačka Luftwaffe nije imala na raspolaganju dovoljan broj lovačkih aviona na tom području. Zato je odlučeno da operacija treba započeti pri što lošijim vremenskim uvjetima kako bi opasnost od savezničkih aviona bila minimalna. Tajnost operacije bila je izvanredno važna, pa su se pri planiranju i komuniciranju za nju koristile tri različite šifre Frechdachs, Gottendamerung i Lampenschirm. Pripreme i očekivanje lošeg vremena odužili su se. Na brodovima ugrađeni su brojni novi protuavionski topovi, a iz Njemačke su stigla dva časnika za upravljanje protuavionskom vatrom te dva meteorologa za praćenje vremena i prognozu tijekom plovidbe. No zbog snažne bure moralo je biti odgođeno dokovanje broda CITTÀ DI TUNISI, a 27. veljače brod je za vrijeme pokusne plovidbe doživio havariju na oba pogonska stroja, koja se nije mogla otkloniti prije 2. ožujka. Zato je zapovjedništvo Mornaričkih grupa Jug istog dana donijelo odluku da se odustane od slanja broda CITTÀ DI TUNISI u Grčku.
Dana 28. veljače KAPITÄN DIEDRICHSEN je ukrcao teret ugljena u Raši, a narednog jutra je pod pratnjom jednog minolovca otplovio za Pulu, gdje su ga čekale korvete i torpiljarke. Iako je stožer admirala Jadrana dobio više dojava da britanski lovci tipa Spitfire usprkos lošem vremenu – kiši i vjetru — pretražuju tijekom dana šire područje oko jadranskih luka, tom podatku nije bila posvećena dužna pažnja. Poslije krcanja vode i kompenzacije kompasa, KAPITÄN DIEDRICHSEN je bio spreman za put, pa je konvoj napokon oko 18.30 sati 29. veljače 1944. godine isplovio iz Pule i uzeo kurs prema jugu. Zapovjednik konvoja bio je kapetan korvete von Kleist, a konvoj se sastojao od torpiljarki TA 36 STELLA POLARE iTA 37 GLADIO, korveta UJ 201 EGERIA i UJ 205 COLUBRINA, te minolovaca R 187, R 188 i R190. Posredno osiguranje pružali su torpedni čamci 3. i 24. flotile.
| 
Dejan Mavrič na pramcu olupine. Višegodišnja potraga urodila je plodom. Kapitan Diedrichsen je pronađen.
|
Istoga dana u rano poslijepodne talijansku luku Manfredonia, koja je bila u savezničkim rukama, napustile su dvije francuske lake krstarice LE TERRIBLE i MALIN, i brzinom od 25 čvorova uputile se prema dalmatinskoj obali. Britanske prislušne službe već su od ranije imale informacije da njemački konvoj treba isploviti prema Grčkoj, pa je odlučeno da ge se presretne i uništi. Oko 21 sat francuske krstarice su se nalazile oko 20 nautičkih milja južno od otoka Premude, ploveći u smjeru sjeverozapada. Istovremeno je njemački sastav plovio prema jugoistoku i oba su se sastava približavala međusobnom brzinom od oko 40 čvorova. Ispred njemačkog konvoja na udaljenosti od oko 3.000-4.000 metara plovili su minolovci radi pretraživanja mina.
Oko 21.35 sati na francuskim brodovima uspostavljen je radarski kontakt s neprijateljskim konvojem na udaljenosti od 17.000 metara. Uskoro su sa francuskih brodova mogli i okom vidjeti njemački konvoj. Krstarice su povećale brzinu na 30 čvorova i približile se obali otoka Ista, kako bi bile na tamnijem dijelu horizonta. Kada je u 21.44 udaljenost pala na 8.000 metara, francuski su brodovi otvorili vatru. Njemački brodovi odmah su uzvratili, ali je poslije samo 4 minute, u 21.48 pogođen KAPITÄN DIEDRICHSEN s udaljenosti od 4.000 metara, a u 21.57 i torpiljarka TA 37 GLADIO.
Krstarice su produžile prema sjeverozapadu i naišle na korvetu UJ 201 EGERIA koja je više puta pogođena, nakon čega je eksplodirala i potonula. Francuski brodovi prekinuli su paljbu i uskoro su se izgubili iz vida.
Njemački konvoj bio je u kritičnom stanju. KAPITÄN DIEDRICHSEN je bio u plamenu, a torpiljarka TA 37 GLADIO bila je teško oštećena, s jednim strojem izvan pogona i također u plamenu. TA 36 STELLA POLARE i UJ 205 COLUBRINA preuzeli su posadu sa zapaljenog broda KAPITÄN DIEDRICHSEN i uputili se natrag prema Puli. TA 37 je vlastitim pogonom nekako doplovila na oko 10 nautičkih milja južno od Pule, gdje se zaustavila zbog prodora mora u dva potpalubna prostora i strojarnicu. Dva tegljača upućena u susret preuzela su je u tegalj, a pridružili su im se tegljač MARITTIMO i eskortni brod G 104, pa je oštećena torpiljarka napokon dotegljena u Pulu. Minolovci su ostali u blizini zapaljenog KAPITÄNA DIEDRICHSENA. No pokušaj tegljenja nije uspio i brod je od dobivenih oštećenja u 11.45 sati potonuo. Prema njemačkim podacima pozicija potonuća bila je 44˚ 19' N i 14˚ 21' E, a brod je potonuo na dubinu od 62 metra, legavši desnim bokom na dno. Od 96 članova posade jedan je poginuo, a 5 ih je bilo ranjeno.
Tako je neslavno završila ova brižljivo planirana i pripremana operacija, koja je imala za posljedicu da u Egejsko more nisu stigli toliko potrebni brodovi, što je za Nijemce znatno otežalo ionako ozbiljnu situaciju u Grčkoj.
65 GODINA KASNIJE
Nakon što smo na poziciju olupine bacili plovak s utegom da je točno obilježimo, odmah smo krenuli na pripreme za ronjenje. Dubinomjer je pokazivao da je najviši dio olupine nešto plići od 50 metara, a da je dubina dna 62 metra. Na zaron smo krenuli trojica: Slovenci Dejan Mavrič, Bojan Štefančič i ja, naravno, s fotoaparatom u rukama. Zadatak nam je bio provjeriti da li se radi o brodu kojeg tražimo te utvrditi položaj olupine na dnu. Prvih trideset metara more je bilo vrlo bistro, ali se s povećanjem dubine vidljivost smanjivala. Zureći u dubinu pokušavao sam nazrijeti obrise olupine, ali tek kada smo prešli četrdeset metara, učinilo mi se da ispod sebe vidim neki pravilan obris. Zbog slabe vidljivosti nisam uspijevao razabrati o čemu se točno radi. Još nekoliko metara i vidio sam napokon ispod sebe ogroman trup broda, prevrnut pod kutem od oko 45 stupnjeva. Spustili smo se točno na ljuljnu kobilicu koja je stršala okomito prema površini. Bili smo negdje na sredini trupa, ali zbog vidljivosti od samo 7-8 metara nisam se mogao orijentirati na kojoj je strani pramac, a na koju krma. Nakon kratkog sporazumijevanja krenuli smo nasumce uzduž trupa, koji je bio debelo obrastao školjkama, spužvama i drugim morskim raslinjem. Velike škarpine bile su posvuda, ali nas je zanimao brod. Plivajući tako uzduž trupa zamijetio sam da se on sve više sužava, te smo naposljetku došli do donjeg dijela pramca, na mjestu gdje on polako prelazi u vitki prednji dio koji se izvija prema vrhu pramca. Kobilica broda je bila dosta debela i na tom mjestu zaobljena posve isto kao i na fotografiji s porinuća broda koju sam toliko puta prostudirao u detalje. Za mene više nije bilo nikakve dvojbe – radilo se o KAPITÄNU DIEDRICHSENU.
Dejan mi je davao znak da se spustimo još dublje da pogledamo i snimimo sidro, no nakon nekoliko metara spuštanja vidljivost se smanjila na samo koji metar. Pokazao sam Dejanu da mi je rezerva zraka na donjoj granici, pa smo odustali i zaplivali nazad prema sredini trupa, gdje je bio uteg signalnog plovka. Za to je vrijeme Bojan pregledao drugu stranu pramca, gdje je našao veliku rupu, koja je vjerojatno nastala od eksplozije granate. Započeli smo polako izranjati, pazeći da ne propustimo dublje dekompresijske zastanke.
Na zadnjem zastanku na tri metra ispod površine do nas su na dah zaronili neki iz površinskog dijela ekipe, želeći da što prije saznaju, pa makar i mimikom, kako je bilo „dolje“. Poslije više od sat vremena ronjenja, napokon smo se našli na površini. Ostatak ekipe je već slavio, a i nas trojica smo brzo zaliječili dehidraciju poslije napornog ronjenja.
Tako nam je pripala čast da prvi otkrijemo olupinu za koju smo znali da je godinama traže i druge ekipe. Iako mi je bilo žao što je brod gotovo posve okrenut kobilicom prema površini, pa mu je nadgrađe vjerojatno većim dijelom zariveno u mulj, siguran sam da će njegovo detaljnije istraživanje otkrili puno zanimljivih detalja. No to smo ostavili za narednu godinu, kada se planiramo vratiti s plinskim mješavinama i jačom ekipom tehničkih ronilaca kako bismo brod detaljno pregledali i snimili.