Postoje neke, obično zagonetne, priče koje dugo nosimo u sebi prije no što se pojavi njihovo logično razrješenje. Prije više od dvadeset godina, ambiciozna povjesničarka umjetnosti Maja Razović1 otvorila je, prilično ležerno, Pandorinu kutiju iz riječke kulturne povijesti.
„Profesor Vilim Svečnjak, koji je po partijskom zadatku upućen u Rijeku još 1945. sa ciljem da organizira kulturni život u pokrajini sjeća se popriličnog kaosa u kojem su se skupljale vrijedne i nevrijedne stvari. Umjetnine su se gomilale na nekakvom tavanu bez ikakvog reda, priča nam profesor Svečnjak, žaleći se što nikako nije mogao dobiti stručnu komisiju koju je tražio kako bi prikupljanje teklo legalno.
Kakvo je to vrijeme bilo najbolje svjedoči popularna legenda koje se sjećaju profesor Svečnjak i Boris Vižintin, njegov nasljednik u Galeriji likovnih umjetnosti. Priča kaže da su u to predpravno doba ranog socijalizma, u prostorije do depoa gdje su se prikupljale umjetnine, uselili slikari (Petar Omčikus, Bata Mihajlović i još neki ) koji su u nedostatku slikarskog materijala jednostavno provalili u depo, poskidali platna iz okvira, skuhali ih i napravili nova za potrebe svog rada. Ta fantastična priča o buzari od starih majstora zvuči gotovo nemoguće ako se ne zna da su iz sabirnih centara Vojvodine ...neke slike deljene umetnicima da bi u nedostatku slikarskog materijala ta platna koristili za slikanje... (iz doktorske disertacije Vere Jovanović).
| 
Petar Omčikus: Vrh Martinščice, Rijeka, akvarel,
Spomenička knjižnica Mažuranić-Brlić-Ružić, Pećine,
otografija Theo de Canziani-Jakšić
|
...Od onog što je bilo nacionalizirano malo se što moglo spasiti jer su većinu uništili, kaže profesor Svečnjak prisjećajući se kako je, zahvaljujući Veci Holjevcu2, tadašnjem zapovjedniku Zone B, gotovo potajno dobivao pare kojima je otkupljivao umjetnine od osiromašenih familija.
...U tom paklu bio sam od 1945. do 1951. godine. Izvukao me Krleža, kao što mi je i pomogao da otvorim Galeriju likovne umjetnosti, poslavši mi tridesetak djela starih majstora iz fundusa Strossmayerove galerije, jer za razliku od raznih priča da je u Rijeci iza rata postojao fundus, ja tvrdim da su postojale samo slike koje su zdipili po kućama, ali ne i fundus galerije.“3
Desetak godina kasnije Berislav Valušek, ravnatelj Moderne galerije, pokušao je dati sintetski pogled na riječku likovnu scenu u to poslijeratno vrijeme, prepuno proturječnih i nedorečenih epizoda.
„U svom tekstu o povijesti organiziranog likovnog života u Rijeci (objavljenom 1986. godine, u povodu 40 godina riječkog HDLU-a, u katalogu revijalne izložbe) dr. Boris Vižintin navodi: Jedva godinu dana kasnije (1946.) osnovana je podružnica Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske u Rijeci s 9 članova i otvoren tečaj crtanja pod rukovodstvom umjetnika kojega je pohađalo pedeset tečajaca. Prema biografskim podacima Jakova Smokvine (koji su objavljeni u katalogu njegove retrospektivne izložbe) riječki ULUH je osnovan 1948. godine. Navodimo ove kontradiktorne podatke da bismo potaknuli vrlo potrebna, i nadamo se, skora istraživanja kojima bi se utvrdile neke osnovne činjenice o riječkom HDLU-u. Jer, pozivajući se ponovno na dr. Vižintina: Razumljivo je da nije lako osvijetliti u potpunosti tadašnju situaciju, a naročito razdoblje od 1945. do 1950. godine jer mnogih učesnika i očevidaca tih zbivanja na likovnom planu više nema ili su ih životni putevi odveli na razne strane svijeta.
U svakom slučaju, sa sigurnošću možemo tvrditi da je 1951. godine riječki ULUH imao jedanaest članova (podaci prema katalogu Izložbe Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, u Rijeci i Splitu, 1951. godine). To su bili: Božena Vilhar, Sergej Kučinski, Romolo Venucci, Antun Žunić, Jakov Smokvina, Mirko Uzorinac, Zdenko Venturini, Zvonko Car, Petar Kos, Vinko Matković i Milka Bastajić-Rado. Svi su oni zajedno izlagali na revijalnoj izložbi ULUH-a u Malom salonu, u svibnju 1951. godine, dok su kao gosti bili pozvani: Berislav Deželić, Pavle Hubay, Edita Graf (slikari), te Julije Csikos-Sessia i Gabrijela Kolar (kipari). Zanimljivo je da Vladimir Potočnjak, koji je često izlagao na izložbama udruženja kao gost, nikad nije bio član ULUH-a ( jednako kao i Hinko Gudac), mada su njegova djela iz šezdesetih godina (uglavnom ona enformelnog karaktera) u povijesti umjetnosti Rijeke nezaobilazna.“4
Slikar Antun Haller došao je u Rijeku 1951., a Vladimir Udatny i Zdenko Balabanić 1952. godine. Valušek nastavlja dalje:
„A kad je riječ o Modernoj galeriji, spomenimo osobu koja povezuje dvije najznačajnije likovne ustanove u gradu. Riječ je, naravno, o Vilimu Svečnjaku, osnivaču i prvom ravnatelju Galerije likovnih umjetnosti (osnovana 1948., otvorena za javnost 1949.), ali i umjetniku koji je uz Venuccija i Matkovića bio obnoviteljem likovnog života u Rijeci, te jedan od osnivača riječke podružnice ULUH-a... Svečnjak dolazi u Rijeku 1945. po političkoj dužnosti sa zadaćom da sudjeluje u kulturnoj obnovi grada i Istre. Od 1946. godine privremeno predaje likovni odgoj na Gimnaziji u Sušaku, gdje uvodi nove pedagoške metode, a kao rezultat ovih iskustava nastaje 1948. godine Izložba dječjeg crteža, prva takove vrste u bivšoj Jugoslaviji. Kao i Venucci, Svečnjak slika razrušenu Rijeku, ali i krajolike Istre (sakupljene u grafičkoj mapi Istarski motivi, koju je izdao GZH). Ovaj je umjetnik Rijeci ostavio i dvije freske: u školi Brusić (danas Nikola Tesla) i u školi na Turniću (danas E. Kumičić). Godine 1951. iz Rijeke odlazi u Zagreb.“5
| 
Bata Mihajlović: Portret Viktora Ružića, Rijeka, 1951.,
ulje na platnu, Spomenička knjižnica
Mažuranić-Brlić-Ružić, Vila Ružić, Pećine,
fotografija Theo de Canziani-Jakšić
|
Ako su ovime uvedeni dugogodišnji akteri likovnog života u gradu na Rječini, idući ulomak unosi određeni nemir u tu skromnu, ali gotovo idiličnu zajednicu.
„...Kako tretirati jedan atipičan primjer članstva, onaj tzv. beogradske grupe (Omčikus, Bokšan, Božičković, Zuber...) koji je po svom intenzitetu i trajanju kratak, ali povijesno zanimljiv (ovi umjetnici dolaze iz Beograda kao politički prognanici, ali odmah u Rijeci dobijaju ateliere, što mnogim riječkim autorima nije uspjelo niti mnogo kasnije)?“6
Prilično je iznenađenje da u toj monografiji Hrvatskog društva likovnih umjetnika, koja se bavi svim riječkim slikarima i kiparima od 1947. do 1997. godine, za Petra Omčikusa, Kosu Bokšan-Omčikus, Aleksandra Božičkovića i Milorada Batu Mihajlovića, nije naveden niti jedan biografski podatak – iako su svi oni dobili značajan prostor u Likovnoj enciklopediji Jugoslavije (Zagreb, 1987.)!
Iz dva posve različita izvora jasno je da su u Rijeci, neočekivano, burno i kratkotrajno djelovali pomalo zalutali beogradski slikari. Da bismo shvatili još neke uzročno-posljedične veze bizarnih događaja, moramo na pozornicu iznijeti i kulise – prije kronološkog nizanja događaja.
„Kad je Vižintin 1951. postao direktor Galerije lijepih umjetnosti/ Galleria di Belle Arti, u Rijeci nije bilo gotovo nikakve tradicije ni galerijske ni muzejske djelatnosti, pa nije bilo ni pravih prostora. Skroman Narodni muzej bio je smješten u većem dijelu zgrade bivše Guvernerove palače, a dio palače zatim je namijenjen i tek osnovanoj Galeriji likovnih umjetnosti. U općoj neimaštini i skromnosti poslijeratnog razdoblja, Vižintinova je radna soba bila kupaonica bivšeg guvernera, što je pomalo šokantno djelovalo na službene posjetitelje. Potrebne opreme ni novca za postav i čuvanje umjetnina, kao ni za poslovanje nije bilo, a nije bilo ni muzejskih djelatnika. No Vižintin se snalazio i uspijevao postavljati izložbe do 1956. tj. do preseljenja u nove prostorije na drugom katu zgrade Sveučilišne knjižnice u Dolcu 1.“7
Nekadašnja Guvernerova palača – maestralno djelo mađarskog arhitekta Alajosa Hauszmanna, u duhu talijanske renesanse – poslije Drugog svjetskog rata izgubila je svoju političku, a dobila je funkciju centralnog Doma kulture Vladimir Švalba Vid. U domu su djelovali Narodni muzej (pod različitim imenima, danas Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja) i, što je za ovu priču važnije, Galerija slika, odnosno Moderna galerija – danas Muzej moderne i suvremene umjetnosti.
„Drugog maja 1949. u počast tridesetogodišnjici osnivanja KPJ i u znak proslave Prvog maja, otvorena je u Rijeci Galerija likovnih umjetnosti, prva ove vrste u našoj sredini.
Prostorije ove novootvorene Galerije smještene su u drugom katu centralnog Doma kulture (bivša Guvernerova palača), za sada samo u jednoj polovini kata.
Povodom otvaranja Galerije izloženo je preko 120 radova (ulja, akvareli, grafika, plastika, umjetničke mape). Svi su ti radovi djelomice nabavljeni iz vlastitih sredstava same Galerije, djelomice posuđeni od JAZU (Zagreb), na čemu je drugarski išlo na ruku Ministarstvo prosvjete NRH.“8
Dakle, na prvom katu Guvernerove palače djelovao je kompleksni Narodni muzej, a na drugom Galerija likovnih umjetnosti. Na samom ulazu u Galeriju bila je kancelarija-kupaonica njenog ravnatelja Borisa Vižintina, a nekoliko metara dalje vrata iza kojih je bilo usko, strmo, ovalno stubište koje je vodilo na tavan... Na kojem su se nekoliko godina gomilale, bez ikakva reda, konfiscirane slike, poput zbirke od 150 slika starih majstora koje je tijekom rata prigrabio apotekar Tuchtan. Kako je cijeli prostor bio blistavo rasvijetljen zahvaljujući velikim, polukružnim prozorima, netko se dosjetio da bi se na njemu mogli urediti i provizorni, prostrani ateljei – za beogradske umjetnike! Legende nikad nisu posve bestemeljne! No, kako je i zašto došlo do dolaska Petra Omčikusa i drugih beogradskih slikara u Rijeku, koja je prilično grubo strgala svoju masku Fiume, saznat ćemo iz drugog poglavlja ove intrigantne priče.
Omčikusi potječu iz srpskog sela Radučića, četrnaest kilometara od Knina. Tijekom XIX. stoljeća neki su prešli u lički Medak, te Srb, a potom i u Zagreb i Bjelovar.
Vuk Stefanović Karadžić njihovo prezime objašnjavao je, prilično proizvoljno, kao kusu (kratku) omču, te je naveo legendu koja je govorila o Srbinu kojeg Turci nisu uspjeli objesiti zbog kuse omče. Vjerojatnije je da je riječ o nadimku koji je označavao čovjeka koji brzo jede – omače dok kusa.
Petar Omčikus stariji, intendant austro-ugarske vojske, upoznao je 1918. Mariettu Samueli Kačić, osiromašenu hrvatsku plemkinju, u Blatu na Korčuli. Tu su dobili i prvog sina Čedomira. Nakon propasti Monarhije, život je postao teži i prozaičniji, pa se Omčikus zaposlio na željeznici. Cijela obitelj prvo je prešla u Bakar, gdje se 1922. godine rodio drugi sin Branko, a potom na Sušak, gdje se 6. listopada 1926. rodio Petar Omčikus mlađi. U jednom nedavnom prizivanju djetinjstva Omčikus je napisao:
„Rođen sam u Sušaku (Rijeka) i prvo čega se sećam (to je i ono što čitavog života nosim u sebi), jeste površina mora. Morske daljine. To je meni bilo zagonetno i impresivno, istovremeno me je mamilo i plašilo. Sećam se malih belih brodova kako pristaju i odlaze iz luke, zalaska sunca nad Učkom... Prve slike zavičaja, sigurno su najznačajniji deo životnog prtljaga; verovatno su te boje i mirisi imali veliki uticaj na nekog ko će se kasnije baviti slikarstvom.
U našoj kući čitala se Politika, u kojoj se, jednog dana pojavio konkurs za dečiju sliku. Nacrtao sam pejzaž iz mog vidokruga, i dobio prvu nagradu u životu, u devetoj godini.“9
Kako se njegov brat Čedomir istaknuo kao jedan od najboljih učenika u Sušačkoj gimnaziji, obitelj je dobila ponudu da se preseli u Zagreb, gdje bi mogao nastaviti školovanje. Ipak, odlučili su se za Beograd. Srednji brat Branko, također slikar, zapisao je 1993. svoj pogled na te dane.
„Pred sam odlazak naše porodice za Beograd, mati, koja od svoje udaje nije videla rođake na Korčuli, poželela je da ih vidi i da njeni rođaci, koji su živeli u Blatu i u Veloj Luci upoznaju njenu porodicu, muža i sinove. I te 1937. godine prvi put sam bio na Korčuli. Pejsaž, život i ljudi na Korčuli bili su sasvim drugačiji nego na Sušaku. Oko Sušaka su čakavci, a Korčulani su štokavci, po mentalitetu sasvim drugačiji nego na Sušaku i mnogo bliži nama. Veoma su nam se svideli.
| 
Petar Omčikus: Podvežica, Rijeka, 1950., ulje na platnu,
Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka
|
Neki od rođaka moje majke bili su ribari, i mi braća, svakodnevno smo išli na more. Tako da smo Petar i ja proveli taj prvi boravak na barkama sa ribarima!... I to snažno osećanje prirode, mora i života na Korčuli, na izvestan način, ostalo nam je urezano za čitav život...
I od te 1937. godine, pa sve do početka Drugog svetskog rata, mi smo svakog školskog raspusta odlazili u Vela Luku.“10 Jedan od najvažnijih likovnih događaja za dvanaestogodišnjeg Petra Omčikusa zbio se ipak u Beogradu. Oduševila ga je senzacionalna Izložba talijanskog portreta kroz stoljeća, otvorena u Muzeju princa Pavla u proljeće 1938. godine. Izložbu su pripremili Gino Fogolari, upravitelj Kraljevskih galerija i umjetničkih djela u Veneciji, Bruna Forlati Tamaro, ravnateljica Arheološkog muzeja u Veneciji, Mario Brunetti, zamjenik ravnatelja Muzeja Correr, te Giulia Fogolari. Izložba, praćena raskošnim katalogom, uključivala je 115 vrhunskih eksponata najpoznatijih umjetnika - Mantegna, Giovanni Bellini, Carpacci, Donatello, Michelangelo, Rafaelo, Tizian, Tintoretto, Paolo Veronese... O tome je zapisao.
„A umetnički život u Beogradu, u godinama pred rat bio je veoma intenzivan. Kakav je samo utisak ostavila na mene izložba italijanskog portreta, od antičkih do Musolinijevog! Ili, izložba francuskog slikarstva 19. veka!? Ono što ću mnogo kasnije videti u Luvru. Tako su moja saznanja o umetnosti bila gotovo potpuna u periodu dok sam još bio dečak.
Školu za primenjenu umetnost upisao sam kad je započeo rat, nisam je završio. Karakteristično je za mene, da od škole imam završenu jedino malu maturu, tj. gimnaziju (ustvari danas osnovnu školu, op. aut.). U tim okupacijskim danima najzanimljivije bilo je druženje s jednim starijim umetnikom, Borom Grujićem. Čovekom velike kulture i dobrim slikarem. Bio je član grupe Desetorica, u kojoj je bila Cuca Sokić (jedina preživela) i brat Lole Ribara, Jurica, bio je sjajan slikar. Bora je imao divnu biblioteku i izvanredne gramofonske ploče. Pored njega sam počeo da stičem znanja o muzici, kojoj sam, inače, veoma privržen. Među nama, više mi prija druženje s muzičarima, nego sa slikarima.
Živeli smo životom, malo izolovanim od ratnih nedaća. Ali, to nije dugo trajalo. Moja braća Branko i Čedomir, priključili su se SKOJ-u... Slučajno, nisam se zatekao u kući kad je upala Specijalna policija. Ilegalna grupa u kojoj su bili Stojan Čelić, Bogdan Bogdanović11 i moj brat Branko, bila je provaljena. Otac i majka su odmah uhapšeni, otac Petar je proveo godinu dana u banjičkom logoru.“12
Krajem Drugog svjetskog rata, u kojem mu je poginuo brat Čedomir, Petar Omčikus je dobio priliku da radi u odsjeku propagande pri Glavnom štabu. Zahvaljujući Agitpropu, otišao je sa slikarom Marijom Mascarellijem prvo u Bari, a potom na bojišnicu u okolicu Zadra.
„Očevidac sam zločina nad tim malim renesansnim gradićem, koji je bio lepota od grada. Englezi su ga pre našeg ulaska, divljački porušili, a da Nemaca uopšte nije bilo u njemu. Sećam se da sam na ulici nalazio knjige Šekspira u lepom uvezu, ali sam ih usput izgubio...
Zbog svog rano iskazanog talenta: slikarske prakse i prethodnog školovanja, primili su me na Akademiju likovnih umetnosti, u klasu profesora Ivana Tabakovića. Ja sam krenuo u figurativnost, ali... Bilo je to prilično tmurno vreme, i atmosfera je bila takva. Moji kompanjoni: Mića Popović i Bata Mihailović, nikad nisu videli more, i jednog dana, septembra '46, zaključismo: Dosta nam je mračne Akademije! Krenemo na izlet u Zagreb, zatim odemo u Rijeku, pa se spustimo brodom do Zadra, Splita, Korčule i Dubrovnika. Čovek se ozari u toj lepoti svetlosti. Kad su videli more, ova dvojica kao da su poludeli: A, što mi ne bismo živeli na moru?! I aprila 1947. klasa profesora Tabakovića, krenula je u avanturu.
Nešto novca smo sakupili radeći portrete velikana revolucije, i neke ikonostase, i odlučili da odemo u Zadar. Mića Popović, Bata Mihailović, Mileta Andrejević i ja, sa našim budućim ženama: Verom Božičković, Ljubinkom Jovanović i Kosom Bokšan. Priključio nam se i Mihiz; dok smo slikali, pisao je pesme. Smestili smo se u jednu napuštenu vilu pored mora, nije imala ni vrata, ni prozore. Pola godine smo tu živeli i slikali. Potpuno slobodni. Nismo pravili nikakav program ili manifest, naša jedina ideja bila je da slikamo i uživamo u tome. Da spajamo život i umetnost, bez ikakve patetike.“13
Ovaj ekstravagantni ispad, u zemlji koja je bila u ruševinama, kasnije je zabilježen kao zadarska grupa, no u rujnu 1947. rezultirao je izbacivanjem s beogradske Akademije. Ipak, poslije intervencije ministrice prosvjete Mitre Mitrović svi, osim Miće Popovića, bili su vraćeni na fakultet.
Mladi buntovnici 1948. godinu proveli su dijelom opet na moru, a dijelom radeći na pruzi Šamac-Sarajevo, ne bi li malo udobrovoljili kruti režim. Iste godine Petar Omčikus i slikarica Kosara Bokšan, rođena u Berlinu 1925., vjenčali su se. U braku su ostali 62 godine, do njene smrti 21. studenog 2009. godine. Ipak, osnovni plan bio je napustiti komunističku Jugoslaviju i dohvatiti Pariz. Nakon što su 1949. neko vrijeme proveli u crnogorskom Baru, zaključili su da bi to bilo najjednostavnije preko Rijeke. Netko im je rekao da bi bilo dobro da se povežu s Viktorom Ružićem (1893.-1976.), nekadašnjim banom Savske banovine, jer da dosta ljudi preko njegovih prijeratnih veza uspijeva otići na Zapad.
I tako su beogradski slikari izronili na Kvarneru, u prekrasnoj vili obitelji Ružić. Sam Viktor Ružić je u Uspomenama iz 1968. godine zapisao o toj zgradi:
„Budući da sam prestao biti član uprave Jadranske plovidbe, a i naša primorska grupa je izgubila društvenu većinu, to sam odlučio prodati dionice i mjesto vikendice graditi obiteljsku kuću, za moju ne malu obitelj. Nacrte za vilu je, uz našu suradnju, izradio arh. David Bunetta, a gradnju je izveo graditelj Niko Pletenac, rijetko pošten i korektan čovjek, koji je poslije rata, kad ga se zbog nekog materijala progonilo, počinio samoubojstvo.
Dne 18. kolovoza uselili smo se u novu kuću, koja je sa svim uređenjima stajalo oko Din. 850.000....“14
Nakon Drugog svjetskog rata nova vlast je konfiscirala četrdesetak velikih zgrada Viktoru Ružiću, no, pomalo neočekivano, ostavila mu je vilu na Pećinama. Na drugom katu bila je njegova biblioteka-radna soba, a nasuprot spavaća soba koju je vrlo povoljno iznajmio mladom paru Omčikus. U ta sumorna vremena, u kojima je nedostajalo svega – od novca, zavjesa, do hrane – Omčikusi i Mihailovići unijeli su jedan optimizam, opuštenu atmosferu, a čim je dovoljno zatoplilo – i nudizam. Takvo bizarno ponašanje izazivalo je susjede, pa je u jednom trenutku Omčikus na staklu golog prozora naslikao zavjese – ne bi li makar djelomično ublažio brojne prigovore!
Kako su slikari bili izuzetno okretni, uspjeli su dobiti atraktivan radni prostor na tavanu Guvernerove palače, u kojoj je tek zaživjela Galerija slika pod vodstvom Vilima Svečnjaka. A do njihovog ateljea bio je veliki depo prikupljenih umjetnina – i tu smo zatvorili dio ove zamršene priče.
Cijelo dvogodišnje riječko razdoblje, o kojem u opsežnim sjećanjima tiskanim u beogradskom NIN-u nema ni riječi, bilo je svojevrsno čistilište mladih slikara i traženje puta k Parizu. Godine 1950. Omčikus je naslikao zanimljivu pustopoljnu sliku Podvežica, koja je pohranjena u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Omčikus potom nastavlja nizanje događaja.
„Bili smo u velikom iskušenju: kako otići u svet, s malo para? A i krenulo nam je: Mića, Bata i ja imali smo samostalne izložbe tokom '50 i '51. Održana je i značajna izložba grupe Jedanaestorica, koju je inicirao Bata Mihailović.15 Popustio je malo politički led, dobili smo i pasoše – Bata, Ljubinka, Kosa i ja. Ali ne i dozvolu za zamenu novca. Saznali smo da je ministarka Mitra Mitrović intervenisala i stopirala nas – Zar onim mangupima da dozvolimo da se zezaju po Parizu? Onda je naša koleginica Milica Ribnikar, vajarka, intervenisala kod svog oca, starog Ribnikara, koji je dao garanciju za nas. Mogli smo da zamenimo 75 hiljada dinara, za 75 hiljada franaka.“16
Prije no što su napustili Jugoslaviju, slikari su se odužili svom domaćinu Viktoru Ružiću. Bata Mihailović naslikao je njegov vrlo dobar portret, dok mu je Petar Omčikus ostavio nešto lošiji, skicozni akvarel Vrh Martinščice. Oba rada imaju i posvete umjetnika strpljivom dobrotvoru. Istovremeno su obećali i Borisu Vižintinu, njihovom domaćinu u Guvernerovoj palači, da će mu se odužiti, na ovaj ili onaj način. Napokon su slikari 9. svibnja 1952. vlakom otputovali za Pariz.
„Odseli smo u jednom slikarskom hotelu (poetičnog naziva Stari golubinjak, op. aut.) i brzo ušli u njihovo društvo. U njemu su su stanovali i slikari Poljakov i Hans Hartung. Poljakov je živeo u jednoj sobi, sa ženom i detetom, u drugoj je slikao, a noću bi svirao balalajku po ruskim restoranima. Posle je postao slavan i obogatio se.
Brzo smo ostali bez para i morali smo da se snalazimo. U Školi za primenjenu umetnost, učio sam rad na freskama i vitražima, što mi je omogućilo da, zajedno sa Batom, krenem u moleraj. Pohađao sam i Akademiju lepih umetnosti, ali – kao model. Pozirao sam jednom starom skulptoru, Landovskom. Bio je broj jedan za ratne spomenike. Tako sam dva puta prikazan na spomeniku u slavu francuske armije na Trokaderu, kao ranjenik i kao vojnik. Kosa i ja smo živeli na mansardi od tri kvadratna metra, na San Žermenu. Nismo mogli da stojimo uspravno, ali mesečna kirija bila je samo jedan franak...
Jugoslaveni su bili u modi: pesnik Žan Kasu, direktor Modernog muzeja, bio je deklarisani titoista, i nama veoma naklonjen. Redovno smo izlagali na velikim pariskim salonima kao što je, recimo, Majski salon. Imali su ogromnu važnost i bilo je teško ući u njih. Sada, zamislite, iako sam moler, izlažem na takvom salonu! Jednog jutra, dobijem dopisnicu. Poznati kritičar (Michel Seuphor!, op. aut.) piše da je video moju sliku na Salonu, i pita da li bi mu dozvolio da moje ime uvrsti u Rečnik apstraktnog slikarstva. Možete misliti koliko mi je ta ponuda značila?!
Znate, nismo mi imali ambiciju da prodajemo slike. Ne, samo da preživimo od toga, da bismo mogli da studiramo i slikamo. Dugo smo živeli boemski; tek šest-sedam godina po dolasku, mogli smo da živimo od slikarstva.“17
Dok se Petar Omčikus borio za svoj dio slikarskog Pariza, Boris Vižintin odlučio je bitno unaprijediti likovni život u Rijeci. Hrabar iskorak uslijedio je sa Salonom '54, i dalje na drugom katu Guvernerove palače. Najvažnije od svega je da je to bila prva velika izložba u Jugoslaviji na kojoj su bile izložene apstraktne slike! Danas nam se to može činiti posve običnim, no za vrijeme pedesetih godina to je bio izuzetno hrabar čin – pogotovo u Rijeci koja je bila na margini važnijih likovnih zbivanja. Da bi se donekle ublažili očekivani prigovori, organizacijski odbor – Katarina Ambrozić, Mića Bašičević, Radoslav Putar, Fran Šijanec i Boris Vižintin – odlučio se za kompromisni pristup: prvu dvoranu prepustili su već priznatim umjetnicima i figurativnim djelima, dok su u drugoj izašli s radikalnijim rješenjima.
I tako je, između ostalih, Ivan Tabaković, kratkotrajni profesor Petra Omčikusa na beogradskoj Akademiji, bio predstavljen svojom slikom Tučnjava u prvoj dvorani, dok su pod oznakom Suvremenici bila izložena djela kiparice Milice Ribnikar (koja je pomogla Omčikusu i Mihailoviću da odu u Pariz), Marija Mascarellija (koji je s Omčikusom bio u Bariju 1944.), Miće Popovića (koji je bio u zadarskoj grupi), te samog Omčikusa – Kompozicija 4 (ulje na platnu, 127x58, 1953.). Malo iznenađuje je da je za Omčikusa navedeno da je rođen 1925. godine na Korčuli, što je dvostruka netočnost!
Idući, Salon '56, još je radikalniji iskorak ka enformelu. U uvodu Vižintin zahvaljuje „...svima koji su materijalno i moralno pridonijeli da se ostvari ova izložba. U prvom redu Komisiji za kulturne veze s inozemstvom u Beogradu... Isto tako pariškoj galeriji Bucher koja nam je za ovu priliku pozajmila izvjestan broj umjetnina pariških slikara, kao i samim umjetnicima Bouqueton, Manton, Nallard, Mihajlović, Omčikus, Ljubinka Jovanović, Staak i Bokšan bez čije se pomoći pariški dio ove izložbe ne bi mogao ostvariti.“18
Na izložbi bila su izložena djela Ljubinke Jovanović i njenog supruga Bate Mihailovića, njihovog prijatelja Marija Mascarellija, Petra Omčikusa i njegove žene Kose Bokšan, ali i njihovih pariških prijatelja Hansa Hartunga i Sergeja Poliakoffa! Svijet je mali ako ste u njegovom središtu! Na Salonu '59., sada već u zgradi Naučne biblioteke na Dolcu, priključio im se i Branko Omčikus i apstraktna obiteljska priča bila je kompletirana.
Iduća desetljeća, ispunjena radom, toliko nas ne zanimaju, no neke podatke treba navesti. Petar Omčikus pokrenuo je 1968. godine biennalne Međunarodne susrete umjetnika u Veloj Luci, zahvaljujući kojima je, s vremenom, prikupljeno dvije stotine umjetničkih djela – čak i dvije skulpture Henry Moorea! Godine 1984. Omčikus je dobio Grand Prix na IX. Međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci. Prva ozbiljna retrospektiva priređena mu je 1985., a Kosi Bokšan 2001. u Muzeju suvremene umetnosti u Beogradu.
Ovime se može zaključiti jedno manje znano poglavlje vrlo uspješnog sušačkog slikara, već desetak godina člana Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Možemo spomenuti relativno nedavno pariško okupljanje Petra Omčikusa, Bate Mihajlovića i Ljubinke Jovanović, 5. ožujka 2010. godine. Povod je bila posthumna izložba pedesetak slika Kose Bokšan u Srpskom (nekad Jugoslavenskom) kulturnom centru - odmah do Centra Pompidou (Beabourg), svjetski utjecajnog muzeja suvremene umjetnosti, kojeg godišnje posjeti 6 milijuna ljudi!
Bilješke:
1. Maja Razović (Zagreb, 1959.) bila je novinarka tjednika Danas, urednica kulture u Vjesniku, suradnica Radio Slobodna Europa u Pragu, te od 2003. do 2009. savjetnica predsjednika Stjepana Mesića za kulturu. Autorica je knjiga Crkve u Hrvatskoj i Crkve u Istri.
2. Većeslav Holjevac (1917.-1970.) u kolovozu 1945. bio je imenovan zapovjednikom Vojne uprave JA za Istru i Rijeku, a 1947.-1948., kao šef jugoslavenske Vojne misije u Berlinu, pomaže Mimari u prikupljanju umjetnina. Od 1952. do 1963. djelovao je kao gradonačelnik Zagreba, ostavivši neizbrisiv trag. Zbog svog hrvatstva bio je 1967. isključen iz Saveza komunista i prisiljen da se povuče iz javnog života.
3. Razović, M.: Stari majstori na buzaru, Danas, Zagreb, 25. VII. 1989., str. 37.
4. Valušek, B.: HDLUR 1946.-1970. iz knjige Cerovac, B., Stipanov, N., Valušek, B.: 50 godina Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka, Rijeka, 1997., str. 7.
5. Isto, str. 8.
6. Isto, str. 6-7.
7. Glavočić, D.: Boris Vižintin, 1921.-2001., Rijeka, 2009., str. 17.
8. Riječki list, 03. 05. 1949.
9. Omčikus, P.: Preživeti Pariz, Nin, Beograd, 19. 07. 2001.
10. Omčikus, B.: Traganje za slikom, Beograd, 1993. www.galerija73.com
11. Bogdan Bogdanović (Beograd, 1922.). Završio je arhitekturu u rodnom gradu, a između ostalog izveo je 1966. spomenik u Jasenovcu. Bio je i gradonačelnik Beograda, da bi u vrijeme Miloševića napustio Srbiju i postao disident.
12. Omčikus, P.: Preživeti Pariz, Nin, Beograd, 19. VII. 2001.
13. Isto.
14. Canziani-Jakšić, Th.: Vila Ružić- reprezentativni primjer riječke međuratne arhitekture, katalog, Rijeka, 2005. / Posebna zahvalnost Theodoru de Canziani Jakšiću za informacije vezane uz boravak Petra Omčikusa u vili Ružić.
15. Sve tri izložbe priređene su u Galeriji ULUS-a na Terazijama, tada jedinoj u Beogradu!
16. Omčikus, P.: Preživeti Pariz, Nin, Beograd, 19. VII. 2001.
17. Isto.
18. Više autora: Salon '56 . Suvremeno slikarstvo i kiparstvo, Rijeka, 1956.