Morsko područje zapadno od otoka Premude bilo je poprište više ratnih sukoba u dva svjetska rata. Tu je 10. lipnja 1918. torpediran i potopljen austrougarski bojni brod SZENT ISTVAN, a 26 godina poslije, u Drugom svjetskom ratu, tu nastradalo više brodova.
Najspektakularnija akcija dogodila se 29. veljače 1944. Pod šifriranom nazivom Frechdacsh i Lampenschirm, Nijemci su pripremili operaciju prebacivanja transportnog broda KAPITÄN DIEDRICHSEN iz Trsta u Grčku. Međutim, kratko nakon isplovljenja iz Pule, njemački konvoj napale su francuske lake krstarice LE TERRIBLE i MALIN i poslije kratke borbe potopile transportni brod KAPITÄN DIEDRICHSEN (ex-SEBASTIANO VENIER II) i korvetu UJ 201 EGERIA.
| 
Talijanski parobrod Pascoli naišao je na minu u svibnju 1941. godine 12 milja južno od Suska.
|
Ove brodove tražili smo u nekoliko navrata. Organizirali smo tri ekspedicije ne bismo li pronašli lokaciju njihova potonuća, i tek u trećem pokušaju prošle godine uspjeli smo locirati i snimiti olupinu broda KAPITÄN DIEDRICHSEN, a u kolovozu ove godine uspjeli smo je identificirati, detaljnije istražiti i snimiti videokamerom. Ustanovili smo da brod leži skoro potpuno prevrnut, da je bio zapaljen nakon što je teško oštećen u borbi s francuskim krstaricama. Korvetu UJ 201 nismo još pronašli, iako bi i ona trebala biti negdje u području južno od otoka Suska ili zapadno od Premude. U međuvremenu smo prikupili neke nove podatke o njezinoj mogućoj lokaciji, ali prava potraga za njom tek nam predstoji.
No ponekad nas u našem istraživačkom radu iznenade i posve neočekivana otkrića. Tako nešto dogodilo se i prije dvije godine. Nakon neuspješne potrage 2007. godine kada smo pretražili nekoliko kvadratnih milja posve praznog dna, u srpnju 2008. pripremili smo novu ekspediciju tijekom koje smo namjeravali pretražiti nekoliko lokacija s ribarske karte sa zadivima – označenim mjestima gdje ribarima zapinju mreže. S našim već legendarnim ronilačkim brodom sasvim prikladnog imena SLOW MOTION (nazvanog tako zbog njegove relativno male putne brzine od 5,5 čvorova) jednog prelijepog srpanjskog jutra uputili smo se na otvorenu pučinu južno od otoka Suska. Na moru je bila bonaca kao ulje, sunce je pržilo, a mi smo došavši na mjesto prvog zadiva, uključili sonar i krenuli u kurs pretraživanja dna. Da bismo smanjili mogućnost da nam olupina promakne za koji metar, uvijek pretražujemo dno u paralelnim linijama udaljenim ne više od tridesetak metara kako bi se sonarski snop malo preklapao s već pretraženim područjem. Spora vožnja po otvorenom moru ubrzo je uzrokovala da su se besposleni članovi posade povukli u hladovinu nadgrađa i posvetili se ćakulama ili sređivanju ronilačke opreme, dok je kormilar pazio na kurs i budnim okom motrio na ekran sonara. No morsko je dno bilo ravno kao stol, i poslije dva sata neuspješne potrage bilo nam je jasno da od ovog zadiva ne možemo očekivati ništa posebno.
| 
Pogled s nadgrađa prema krmi olupine broda sagrađenog 1902. godine u New Castlu.
|
Premjestili smo se tako milju dalje, na drugi zadiv na karti uz kojeg je ribar olovkom dopisao napomenu „brod“ i započeli s pretraživanjem. Obično se držimo pravila da nam jedna linija bude duljine oko jedne nautičke milje, zatim skrećemo za 90 stupnjeva u desno, plovimo tako oko tridesetak metara, pa okrećemo opet u desno za 90 stupnjeva i hvatamo paralelan, ali suprotan kurs pretraživanja. Plovili smo tako satima, skrećući u pravilnim razmacima u protukurseve i ostavljajući za sobom milje i milje ravnog dna, bez ijednog predmeta ili barem neravnine koja bi nam unijela malo uzbuđenja ili dala nadu da se bližimo nekom otkriću. Poslijepodne je odmicalo, sunce se polako spuštalo prema zapadu a mi smo malo po malo zapadali u apatiju, bez nade da ćemo toga dana uopće nešto pronaći. Nakon što smo pretražili bez rezultata više kvadratnih milja, došlo je vrijeme za povratak na Susak. Uzeli smo tako u zadnjoj liniji pretraživanja kurs prema Susku, a Gabrijel, jedan od najupornijih članova našeg tima, predložio je da taj kurs pomaknemo malo istočnije tako da dotaknemo zonu koju ranije nismo dospjeli pretražiti.
Krenuo sam iz kormilarnice prema krmi da u vožnji do Suska pospremim ronilačku opremu koju sam još ujutro pripremio za ronjenje, kada je Gabrijel iz kormilarnice uzbuđeno uzviknuo:Dečki, dečki, evo nečega na sonaru! Izgleda da je to olupina! Svi smo se u trenutku stvorili u kormilarnici pokraj ekrana sonara, na kojemu se polako počela ocrtavati tamna kontura nekog velikog objekta na morskom dnu. Oko nje vidjele su se sitne crne točkice, koje su nedvojbeno predstavljale jata riba, karakterističnog znaka da se zaista radi o olupini. Dubina je bila 60 metara, no da bismo bili sigurni da se radi o olupini, okrenuli smo u protukurs i ponovno prešli preko nje. Na ekranu se ovaj puta još bolje ocrtala velika pravilna kontura koja je desetak metara stršila iznad morskog dna. Uzeli smo nekoliko GPS očitanja kako bismo bili sigurni u poziciju olupine. Kako je dan već bio na izmaku, odlučili smo zaroniti narednog jutra. Bio sam izvan sebe od uzbuđenja – nakon cijelog dana pretraživanja skoro smo slučajno nabasali na olupinu, a kada sam provjerio podatke iz njemačkog ratnog dnevnika, lokacija potonuća DIEDRICHSENA se skoro potpuno poklapala s mjestom gdje smo pronašli olupinu. Takva podudarnost nije mogla biti slučajna, i zato sam bio uvjeren da smo pronašli upravo DIEDRICHSENA.
Narednog jutra vladalo je veliko uzbuđenje. Doplovivši na lokaciju prešli smo preko nje nekoliko puta da bismo je što bolje snimili sonarom. No s olupinom je ipak bilo nešto čudno. Sve je, naime, ukazivalo da je olupina na dnu uspravna, dok su Nijemci u svoj ratni dnevnik upisali i taj detalj da je DIEDRICHSEN …potonuo legavši desnim bokom na dno na dubinu od 62 metra. Ali nisam se previše opterećivao podacima sa sonara, više sam vjerovao preciznim Nijemcima koji su i tada, u vrijeme rata, pedantno bilježili u ratni dnevnik sve važne podatke.
| 
Autor teksta na nadgrađu broda koji je do potonuća plovio za riječke
pomorske kompanije.
|
More je bilo kao ulje, pa sidrenje signalne plutače tik uz olupinu nije bilo problem. Zaronio sam u prvoj grupi, sa spremnim podvodnim fotoaparatom u rukama. Dok sam s ostalima polako tonuo u dubinu, u glavi sam po stoti put prevrtao fotografije i nacrte DIEDRICHSENA pitajući se koji ću dio broda najprije ugledati i da li ću ga odmah prepoznati. Vidljivost je bila odlična. U prozirnoj tamno plavoj dubini počele su se najprije nazirati konture nečeg svjetlijega, da bi uskoro one počele poprimati pravilne oblike. Iz plavetnila je najprije izronio jedan jarbol, a zatim i bok velikog broda. Već s dubine od 35 metara moglo se dobro vidjeti gotovo cijelu olupinu jer smo se spuštali po signalnom užetu koje je bilo usidreno uz olupinu, negdje po njenoj sredini, tj. u visini nadgrađa. Već nakon prve dvije-tri minute shvatio sam da olupina koju gledam – nije DIEDRICHSEN! Dimenzije olupine mogle bi odgovarati DIEDRICHSENU, ali izgled trupa i nadgrađa nije uopće odgovarao fotografijama. Pramac ove olupine bio je uzak i ravan, a dimnjak visok i uzak kao kod parobroda, dok je DIEDRICHSEN imao moderan kosi pramac. Ali o kojoj se olupini ovdje radi?, pitao sam se. Bez svake sumnje, to je teretni parobrod s početka 20. stoljeća, sa dva jarbola i četiri teretna skladišta. Prema svemu sudeći, na mjestu za koje smo mislili da krije olupinu DIEDRICHSENA, otkrili smo posve novu olupinu za koju ranije nismo uopće znali da postoji!
Spustili smo se do nadgrađa i ostataka zapovjedničkog mosta. Dubina je bila 48 metara, dok je vrh jarbola na 40 metara bio najplići dio olupine. Od mosta ostali su samo zidovi i prednji prozori. Svi su predmeti na palubama jako zarasli u morsko raslinje, pa se većina i ne prepoznaje pod debelim naslagama spužvi i koralja.
Čeprkajući po palubi pokraj mosta, Marino je pronašao dvije vatrogasne mlaznice, dio sustava za gašenje požara. Da li je to značilo da je brod gorio i da ga je posada pokušavala ugasiti? Na ta pitanja nismo našli odgovora. Iznenadili smo jato velikih zubataca koje se vrzmalo oko nadgrađa. Uvijek na oprezu, držali su se na pristojnoj udaljenosti od nas, a kada smo krenuli prema pramcu, polako su zaplivali u mrak prednjeg teretnog skladišta. Na pramcu je sidreni uređaj s vitlima, od kojeg dva debela lanca vode do okna na palubi i dalje prema sidrima. Oba sidra su na svojim mjestima, što znači da je brod plovio u trenutku kada je nastradao. Na palubi nije bilo znakova neke eksplozije, osim što je pramčani jarbol slomljen otprilike negdje na polovici visine. Na pramcu vise ostaci starih ribarskih mreža, kao znak da je olupina odavno poznata ribarima. Prošetavši kroz prednja skladišta nismo našli ništa u njima osim debelih naslaga mulja, pa smo se zatim popeli na nadgrađe i došli do mjesta gdje je bio dimnjak. Na tom je mjestu zjapila pravilna okrugla rupa u kojoj je sklonište našao jedan veliki ugor. Marino je na palubi pronašao keramički tanjurić na čijem se donjem dijelu nazirao znak tvornice koja ga je proizvela. Snimio sam znak, nadajući se da će nam pomoći u prepoznavanju i identifikaciji olupine. Nešto dalje na nadgrađu vidio se svjetlarnik iznad strojarnice, a iza njega nadgrađe je završavalo i naziralo se krmeno teretno skladište.
| 
Prozori na zapovjedničkom mostu još su očuvani, ali se drveni strop urušio u unutrašnjost.
|
U to smo vrijeme već bili pri kraju planiranog vremena za boravak na olupini, pa smo polako uz krmeni jarbol krenuli prema površini. Pri tome sam odozgo napravio još nekoliko snimaka krme do koje nismo imali vremena doći. Za vrijeme ronjenja neka oštećenja trupa nismo primijetili, pa nam je uzrok potonuća također bio zagonetka. Do površine nas je čekalo dobrih 45 minuta dekompresije, što sam iskoristio za pregledavanje snimljenih fotografija. Pred nama se otvorila nova zagonetka – koji je to nepoznati parobrod potonuo gotovo na mjestu na kojem su Nijemci zabilježili potonuće DIEDRICHSENA? Kome je pripadao? Kada i kako je potonuo? Sva ta pitanja vrzmala su mi se još dugo vremena po glavi.
Moja prva arhivska istraživanja nisu dala rezultata. Tajanstveni parobrod i dalje je ostao anoniman. Tijekom 2009. godine ponovno smo imali prilike zaroniti do olupine nepoznatog parobroda. No ni tom prilikom nismo uspjeli pronaći neki predmet ili bilo kakav trag koji bi nas usmjerio prema rješenju ove zagonetke. A rješenje je zapravo bilo vrlo blizu. Listajući talijansku knjigu pod nazivom Navi Italiane Perdute nella Seconda Guerra Monidale, naišao sam napokon na jedan dobar trag: Talijanski parobrod PASCOLI (ex-SZEGED) od 4.490 tona naišao je 7. svibnja 1941. godine na minu oko 12 milja južno od otoka Suska. Trag se pokazao točnim. U arhivu fotografija koje posjedujem pronašao sam fotografiju parobroda dok je još nosio ime SZEGED, i prema svemu sudeći izgled na slici posve se podudarao s olupinom koju smo pronašli. Zagonetka je napokon bila riješena! Sada je bilo relativno lako doći do podataka o samome brodu PASCOLI. Pod imenom SZEGED, sagrađen je 1902. godine u brodogradilištu W. Dobson / Co. u gradu Newcastle u Engleskoj. Dužina mu je iznosila 99 metara, širina 13,15 metara a visina 6,42 metra. Pokretao ga je parni stroj trostruke ekspanzije a postizao je brzinu od 12 čvorova.
Od 1902. godine brod je plovio u vlasništvu društva Adria, kraljevske mađarske pomorske kompanije iz Rijeke, da bi ga 1919. godine preuzelo društvo Adria, ali sada u talijanskom vlasništvu. 1922. godine brod dobiva novo ime PASCOLI, pod kojim plovi sve do 1937., kada ga kupuje društvo Tirrenia iz Rijeke. Pod istim imenom nastavlja ploviti sve do početka Drugog svjetskog rata. Svoj put završava 7. svibnja 1941., točno mjesec dana nakon napada sila Osovine na Jugoslaviju, kada na putu iz Barija za Susak nailazi na minu i tone. Nemamo detaljnijih podataka o tome događaju i žrtvama, ali budući da južno od Suska tada nije bilo minskog polja, vjerojatno je brod naletio na neku lutajuću minu koja se otkinula iz nekog od brojnih minskih polja koja je Kraljevska jugoslavenska ratna mornarica položila pred sam rat.
Tako je do tada nepoznata olupina napokon dobila svoje ime i time postala dijelom naše bogate pomorske povijesti.