Vodotok Rječina predstavlja pravi primjer velikog bujičnog toka karakterističnog za priobalni krški dio Hrvatske. Karakteristike njegovog neposrednog sliva, oscilacije protoka tijekom godine, velika produkcija i pronos nanosa, kao i geometrija prirodnog korita to i potvrđuju.
Sam vodotok od ušća u more (lokacija Brajdica – Delta) do izvorišta (smještenog u podnožju planiskog masiva Obruča na visini 325 m.n.m.) ima dužinu od 18,3 km. Slivno područje (direktni orografski sliv) proteže se u dužinu (l = 30,00 km) sve do vrha Slovenskog Snježnika (1796 m.n.m ), a širina mu varira od 1 – 10 km u ovisnosti o reljefnim karakteristikama terena. Ukupna površina direktnog sliva iznosi 218 km2 , dok je indirektni podzemni sliv daleko veći, te ga je teško precizno odrediti u uvjetima krškog područja. Geološka građa slivnog područja u biti je jednostavna, te je uglavnom čine vapnenci i dolomiti. Vremenski su oni uglavnom nastali u periodu jure, krede i eocena, dok jedino uski pojas u zapadnom dijelu sliva (područje Orehovice) pripada tercijaru. Uz korito Rječine u zoni Grohovo – grad Rijeka vezana su i razmišljanja uvaženog geologa Loczyja, a odnose se na mogući nastanak ovog dijela korita propagacijom velikog vodenog vala nastalog pucanjem barijere na akumulaciji ledanjačkog tipa u zoni Grobničkog polja. Analiza karakteristika korita u toj zoni (kanjonski oblik u stijeni i izražene pojave klizanja u zoni flišnih materijala) donekle potvrđuju tu pretpostavku.
Uzdužni pad vodotoka varira od 1,8 % u gornjem dijelu, 3,0 % u srednjem dijelu, do minimalnih 0,36 % u donjem dijelu toka. Ukupna količina produciranog nanosa u slivu Rječine parametarskim metodama procjenjuje se na 10.000 m3 godišnje, od čega se vodnim tokom transportira cca 2.000 m3 i taloži pretežito u donjem toku na dionici od Tvornice papira do ušća u more. Teorijski takvo taloženje nanosa može na toj dionici postići nadvišenje korita od 10 cm/god. Protok Rječine izrazito varira tijekom godine te se kreće u minimumu od 0 m3 / sek u profilu neposrednog izvorišta (obično tijekom ljetnih mjeseci u trajanju oko 30 – tak dana) do maksimalno zabilježenih 439 m3/sek u profilu ušća u more (izračunato na osnovi vodozapažanja tijekom katastrofalne poplave od 19. rujna 1898. godine).
Regulacijski radovi u svom primarnom obliku započeli su u davnoj prošlosti kroz želju čovjeka za iskorištavanjem vodne snage, odnosno izgradnjom prvih mlinova i radovima na usmjeravanju vode na mlinska kola. Ipak prvi veći regulacijski radovi vezani su za obuzdavanje štetnog djelovanja vode u srednjem toku i odnose se na izgradnju sustava poprečnih objekata (vodnih stuba) sa svrhom sprečavanja produbljivanja korita i izazivanja klizišta. Ovi radovi posebno su se intezivno odvijali na području nizvodno od naselja Grohovo (zona pojave čestih klizanja obala i pokosa šireg područja vodotoka), a krajem 19. st. i samim početkom 20 st. Ukupno su izgrađene 23 vodne stube, a prilikom gradnje korišten je uglavnom kameni materijal. Nakon velikih poplava iz sredine i kraja 19. st. izvedena je i dislokacija ušća Rječine iz zone Sušačke luke u zonu Brajdice i današnje Delte, te radovi na regulaciji korita u zoni grada Rijeke. Uz ove radove, veći radovi izvođeni su i na dvjema većim pritokama, a to su Sušica i Studenski jarak.
Radi energetskog korištenja vodnih resursa Rječine 1968. godine puštena je u pogon HE Rijeka, koja se nalazi u samom gradu u Vodovodnoj ulici, a u svom radu koristi vode Rječine iz akumulacije Valići, koje se na turbine dovode tunelom maksimalne propusnosti 12 m3/sek uz raspoloživu visinsku razliku od 203 metra. Akumulacija Valići nalazi se u srednjem toku, na početku kanjonskog dijela toka, ukupnog je volumena 700.000 m3.
Rijeka i Sušak razvijali su se oko ušća Rječine u more, a njihovi prvi začeci vezuju se za naselja nastala uz mnogobrojna prirodna izvorišta vode u ovoj zoni. Već su u rimsko doba ova izvorišta korištena kao prirodno blago, o čemo govore pronađeni bunari u temeljima današnjih zgrada. Prvi javni vodovod sagrađen je za potrebe opskrbe grada Sušaka pitkom vodom 1885. godine, dok je za grad Rijeku prvi javni vodovod dovršen 1894. godine. U slučaju Sušaka voda je pumpana iz bunara u Ružićevoj ulici, dok su se za Rijeku koristile vode izvorišta Zvir. Značajan iskorak u vodoopskrbi Sušaka učinjen je dovršenjem gravitacijskog cjevovoda od samog izvora Rječine (Grobnišćina) do grada, 1915. godine, čime je inženjerski pojednostavljena opskrba vodom. Ujedinjenjem gradova, a osobito zbog činjenice da izvor Rječine presušuje u jednom dijelu godine, daljni se razvoj vodopskrbe oslanjao i na izvorišne zone u Martinšćici te Bakarskom zaljevu.