| 
Grob Wilhelma Zehentnera na
opatijskom groblju |
Ima i danas kapitala, ima i bistrih, marljivih i odvažnih poduzetnika, ima i neotkrivenih lokacija i destinacija, a opet, nekako nam, jednostavno, ne ide: pužemo iz recesijâ u „racionalizacije“, iz krizâ u „stabilizacije“, gledamo u BDP i rejtinge Standard & Poor'sa češće nego na sat. Dođe i poneka bolja godina, kad se netko zaposli ili otvori kakav kiosk s brzom hranom, ali to je tek stidljivi intermezzo kojega ćemo se s nostalgijom sjećati i koristiti ga za usporedbe i žalopojke o Kulinu banu. I zato, kada čitamo o Opatiji s kraja XIX. i početka XX. stoljeća, mi, zapravo, uopće ne možemo pojmiti što se zbivalo u tom gradu: kako su rasli naočigled novi hoteli, sanatoriji, pansioni, depandanse i vile, a stare kolibe transformirale su se u višekatne „vojarne“; kako su svakodnevno pristizali zidari i tesari, mesari i kožari, konobari i sobari, doktori prava i medicine, ljekarnici, trgovci i pisari, kočijaši i muzičari, iz Galicije, Bukovine, Furlanije, Kranjske i Dalmacije, Talijani, Slovenci, Nijemci i Židovi. Mora da je, sudeći po maticama krštenih i vjenčanih, vrvjelo od djece, a jezikâ kao u Babilonu. Naši stari su se donekle i ponekad u tome uspjeli snaći, postupno odustajući od svojih starih zanata ribara, pomoraca i tkalja u korist nove, unosnije i lagodnije, ugostiteljske pomame. Među najuspješnijima od tih domaćih bili su svakako mesari Kundići iz Frančića koji su, kako je poznato, stekli imetak osobito kao glavni liferanti namirnica za susret njemačkog i austrijskog cara i njihovih mnogoljudnih svita, 1894. godine u Opatiji. Mate i Rafael Kundić su 1898. tim novcem podigli Grand-Hotel (kasniji Continental, danas Wisteria, kao dio kompleksa Četiri opatijska cvijeta Veljka Župana).
Ipak, češće su tu razvojnu dinamiku kao priliku prepoznali stranci – ili, da budemo pošteniji, oni koji su u Opatiju stigli iz udaljenijih krajeva od padina Učke. Ti su „prišlići“ od domaćih preuzimali uglavnom parcele, upuštajući se u ono što se danas zove „greenfield-investicije“, a tek rijetko gotova zdanja. Zehentneri su, međutim, učinili baš to: od Kundićevih su oko 1903. preuzeli već izgrađen hotel Grand. Na taj su se korak odvažili tek nakon desetljeća boravka na opatijskom tlu i posjedovanja ili, češće, unajmljivanja nekretnina za potrebe pansiona i restorana: 1894. vode, tako, vilu Olga (alias Steinacker ili Babler; Poginulih hrvatskih branitelja 4), 1896. vilu Austria (alias Szeyffert, Astoria, odnosno Eva; Poginulih hrv. branitelja 11), 1899. vilu Roma (ili Ella; Poginulih hrv. branitelja 5), a 1896.-1901. i vilu Dora (alias Stein; D. Alighierija 1). U blizini Grand-Hotela, pak, stekli su i vilu Ricordo (B. Milanovića 6), kao i obližnje objekte (danas nepostojeće) za potrebe praonice hotelskog rublja, garaže i sobâ za poslugu.
Zehentneri (čije ime dolazi od izraza Zehnt/Zehent za „desetinu“, pa bi „Zehentner“ bio onaj tko skuplja ovaj porez za Crkvu ili feudalca) se kao porodica prvi put spominju sredinom XIV. stoljeća i dugo se vezuju pretežito za Neustift, Lajen i druge lokalitete Južnog Tirola.
.......