Iako je vojarna na Trsatu prestala djelovati prije sada već 15 godina, ustupivši prostor Sveučilišnom kampusu, za njezinu 75 godina dugu vojnu namjenu do sada nije postojao ozbiljniji znanstveno-istraživački interes. Glavni razlog tome leži u činjenici ograničene dostupnosti arhivskog gradiva koje se osim u Rijeci nalazi i u Zagrebu, a najveći dio građe, vezane za razdoblje Kraljevine te kasnije socijalističke Jugoslavije, u Beogradu. Pet različitih vojski koje su djelovale u njoj te pet različitih država, u skladu s čijim je političkim ideologijama mijenjala i svoje nazive ostavile su za sobom ostavštinu koja tek treba biti istražena i historiografski obrađena.
Koliko se, zapravo, malo zna o trsatskoj vojarni svjedoči i činjenica kako je u jednom publicističkom tekstu objavljenom o toj temi navedeno kako se glavna zgrada vojarne počela graditi još za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, što nije točno i ne odgovara povijesnim izvorima.
Vojarna se počela graditi 1927. godine na dotadašnjem zemljišnom posjedu Sušačanina Josipa Smokvine. Naime, još 25. travnja 1925. godine, povodom rješenja ministra vojske Kraljevine SHS, u tadašnjem sušačkom Novom listu izdan je oglas o licitaciji zemljišta za gradnju glavne zgrade vojarne i vojnog vježbališta u gradu Sušaku. Glavni kriterij za otkup istog bila je njegova površina koja je trebala iznositi oko 15 hektara, dovoljnih za gradnju dva spomenuta objekta.
Zemljište je otkupljeno godinu dana kasnije, a radovi su započeli krajem 1926. godine kada povelju o gradnji u znak sjećanja potpisuju Dušan Petelin, nadzorni inženjer gradnje vojarne u ime beogradskog Građevinskog poduzeća „Jadran“ te tadašnji sušački gradonačelnik Juraj Kučić. Glavna zgrada vojarne građena je prema nacrtima inženjera Nikole Bojarskog, a kapacitet je bio prilagođen za potrebe smještaja jednog bataljona, to jest bojne, osnovne postrojbe kopnene vojske koja broji od 300 do 500 vojnika. Projektni nacrt odobren je od Ministarstva vojske sa sjedištem u Beogradu.