SUŠAČKA REVIJA broj 125/126

 


podmorje

NJEMAČKA OLUPINA NEDALEKO UVALE LUKOVO OTOČKO

Danijel Frka

U podmorju Jadrana počivaju brojni ostaci brodova iz 1. i 2. svjetskog rata, čije su olupine i danas nijemi spomenici ratnih događanja od prije 80 i više godina. Mnoge olupine brodova potopljenih u ratu izvadila je poslije rata tvrtka Brodospas, neki od njih popravljeni su i ponovno zaplovili, dok je velik broj neupotrebljivih olupina završio u rezalištu i poslužio kao sirovina za nove čelične brodove koji su građeni u našim brodogradilištima. Ta je sudbina, na radost nas ronilaca, ipak mimoišia jednu malu desantnu njemačku brodicu koja počiva na maloj dubini nedaleko od malog naselja Lukovo Otočko, čiju slikovitu šljunčanu plažu možemo na koji trenutak zapaziti kada se vozimo Jadranskom magistralom od Svetog Jurja prema Jablancu. Ovo je priča o toj neobičnoj brodici.

Koncem tridesetih godina dvadesetog stoljeća njemačka vojska (Wehrmacht) nije raspolagala suvremenom desantnom brodicom, pogotovo ne za prijevoz i iskrcavanje tenkova na obalu, pa je od kasnih 1930-ih pokrenut njihov razvoj. Najboljim se pokazao dizajn brodogradilišta Bodan u Kressbronnu na Bodenskom jezeru, koje je osmislilo Pionierlandungsboot 39, odnosno PiLaBo 39 (inženjerijsku desantnu brodicu 39). Serijska proizvodnja pokrenuta je 1940., a nova brodica ušla je u vojnu službu u rujnu te iste godine. Pilabo 39 bila je brodica modularne gradnje: mogla se rastaviti na dvije zrcalno simetrične uzdužne polovice, pogodne za prijevoz željeznicom. Trup je bio dugačak 15 m, širok 4,7 m a pogonska snaga bila su dva dizel motora od po 86 KS koji su brodici davali brzinu od 9,2 čv. Uz vlastitu težinu od 20 tona, Pilabo 39 imala je najveću nosivost do 20 tona.

Serija PiLaBo 40, koja je slijedila nakon PiLaBo 39, imala je isti sustav motora i istu modularnu konstrukciju (mogućnost rastavljanja na dvije polovice) kao njen prethodnik, ali je po dimenzijama bila veća. Dužine 19 m i širine 5,93 m, težila je 30 tona, ali je mogla ponijeti i jednaku težinu tereta.

Na temelju operativnih iskustava sa PiLaBo 39 i 40, uslijedila je i nova inačica, poboljšana desantna inženjerijska brodica PiLaBo 41, čija je proizvodnja započela 1942. godine.

Brodica PiLaBo 41 bila je dugačka 19,3 m i široka 5,93 m. Masa prazne brodice bila je 35 t, a pokretala su je dva motora od po 120 KS, što joj je omogućilo postizanje brzine od 8 čvorova. PiLaBo 41 mogao je nositi terete do 40 tona. Dok su PiLaBo 39 i 40 imale pramac s vratima koja su se otvarala lijevo i desno, te sa kojeg su zatim polagane prijelazne šine između brodice i obale, PiLaBo 41 imala je pomičnu pramčanu rampu koja je služila i kao prama, a nakon spuštanja, služila je kao rampa između palube i obale. I ove brodice mogle su se također rastaviti na dvije jednake uzdužne polovice kako bi se moglo utovariti u željezničke vagone za kopneni prijevoz.

Posljednja u nizu desantnih brodica bila je PiLaBo 43, znatno veća od prethodnih modela. Bila je dugačka 35,5 m, široka 8,60 m, težila je 145 tona i imala je nosivost 95 tona na utovarnoj površini od 230 m?. Na desnoj bočnoj strani sprijeda postavljen je laki protuavionski top. Pilabo 43 sastojao se od tri reda pontona, svaki red sa po tri pontona, te se tako i ona mogla rastaviti na dijelove i utovariti na željezničke vagone.

Desantne brodice bile su organizirane u tzv. vlakove. Nekoliko brodica formiralo je vlak. Prvi veliki manevri održani su u ožujku 1941. u Baltičkom moru, na pješčanoj obali pomeranskog otoka Wollin. Dva su transportna broda nosila više desantnih brodica na palubi, koje su zatim brodskim dizalicama iskrcane na more te su ukrcane vojnike i teret prebacile na obalu.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana