Šetam ulicama Sušaka. Upravo sam kovčeg ostavio u malom bistrou nasuprot Jadranske plovidbe gdje sam, nakon kratke toalete, popio dobru bijelu kavu i pojeo pecivo s grožđicama, sve za pedeset cetnima. Razdragan povjetarcem i blještavim bogatstvom boja, krećem prema obali rijeke Fiumare – Rječine kako je naziva hrvatsko stanovništvo. Most koji ju premoštava – ali u ovo doba godine je plitka te je se može prijeći i pješke – predstavlja granicu; s druge strane nalazi se Fiume, Italija sa svojim karabinjerima, tramvajima i talijanskim nosačima. Volio bih malo otići tamo, zaustaviti se ispod balkona u ulici Via Gisella 6 gdje je nekoć živjela moja majka, sjesti na klupu u Giardin pubblico – ali to je nemoguće: za povratak u Jugoslaviju trebao bih ponovno zatražiti vizu. Uz obalu se njišu i tiskaju jedna uz drugu barke i ribarski brodići, na ulici se mimoilaze mornari različitih nacionalnosti, njemački, talijanski i srpski; grad kao da je samo jedna etapa: reklo bi se da nitko tu ne stanuje, svi su kao u nekom prolazu, baš kao i ja. Na tržnici – bučnoj i šarolikoj – kupujem smokve koje gutam, a da ih nisam ni oprao, godinama ih nisam okusio. Želim se popeti na Trsat gdje se uzdiže Frankopanski dvorac i krećem krivudavim stubama, omeđenim s obje strane kućama koje se izdižu jedna iza druge: u dvorištima žene peru rublje i prostiru ga da se suši, musava djeca gledaju me začuđenim očima i kad sam već dosta odmaknuo, uperuju u mene svoje strelice.
Kročivši kroz oronula ulazna vrata dvorca, zarasla bršljanom, spazih staricu za koju sam najprije pomislio da je prosjakinja. Naslanjajući se na štap približila mi se šepajući. Sa svojom ispranom kućnom haljinom te gustom razbarušenom sijedom kosom doimala se poput vještice. Da nije to utvara iz porušenog dvorca koja je upravo izašla iz zidina pokrivenih bujnom vegetacijom? Tapkajući i pipajući svojim naboranim, osušenim rukama uhvatila me za rukav moje košulje; suzdržao sam se da ju ne odgurnem. Počinje mi govoriti na njemačkom, ispričava se što me je gurnula – prokleta starost! – i pita me što radim ovdje. Želio bih razgledati dvorac, rekao sam zbunjen. »Das ist aber sehr lieb von ihnen« (to je vrlo ljubazno od vas), promrmlja ona. Pitam se da li se to ona ruga sa mnom – i ustvari: tko je ona? »Vidite tamo dolje onaj grb uklesan u kamenu? , upita me nudeći mi svoju ruku da me tamo povede. »Ich werde ihnen darüber interessante Aufklärungen geben können« (mogu vam o tome dati zanimljiva pojašnjenja), kaže mi misteriozno. Ja je ljubazno primim pod ruku, kao neku zaručnicu, dok je ona sa svojim kukastim nosom, nepočešljanom kosom, neurednom odjećom i štapom kojeg je vukla po šljunkovitom puteljku izgledala poput zle šepave vile Carabosse iz Perraultovih priča za djecu.