Uvijek, ili gotovo uvijek (barem kada je riječ o bogatstvu koje ima svoju prošlost), novac, moć, društveni status i utjecaj prati umjetnost. Drugačije nije bilo ni u Opatiji, naročito do kraja I. svjetskog rata. Hoteli, vile, palače, ljetnikovci, pansioni, turistički uredi, posjetitelji i gosti – svi su oni željeli i trebali umjetnika. Da im projektira vilu, da oblikuje njezinu unutrašnjost, odabere namještaj, oslika zid ili strop, predloži slike i kipove koje će krasiti interijere i eksterijere, da ih zabavi svojim pričama, poezijom ili glazbom. U ona vremena umjetnik (likovni, književni, glazbeni) bio je stalni pratilac svih važnijih zbivanja u Opatiji. Ponekad je bivao i glavnim akterom.
Vrijeme turizma, vrijeme je putovanja, pa je tako trebalo priskrbiti sredstva kojima će putovanja biti dokumentirana. Sredstva kojim će se moći barem na tren zaustaviti neumitni protok vremena. Budući da je tehnika proizvodnje fotografija tada bila još uvijek komplicirana i relativno nedostupna, rješenje je pronađeno u razglednici. Neograničeno velik broj reprodukcija, gotovo jednake kvalitete, omogućio je demokratizaciju ovog novog medija. Suveniri (tj. spomenici) u obliku razglednica preplavili su svijet. Turisti su ih slali (i šalju ih) svojim rođacima, prijateljima i znancima kao dokaz svog boravka u određenom mjestu, kao dokaz vremena potrošenog u mislima na dragu osobu, kao dio nečega što su imali i što su željeli podijeliti (»I wish You were here.«)
No, objektivna, pa time i nezainteresirano hladna fotografija, osobito crno-bijela, nije uvijek bila najbolji odraz one neponovljive atmosfere koja je zračila iz iskustva uzbudljivog susreta osobe i mjesta. Niti naknadne kolorističke intervencije na crno-bijelim fotografskim podlogama nisu mogle prenijeti spleen jednog tako mediteranski neponovljivog mjesta kao što je Opatija. Ali rješenje uvijek postoji. Snalažljivi, kreativni pojedinci, oni koji su razmišljajući o profitu morali znati doseći i dotaknuti ukus publike, spojili su tradicionalno slikanje s novim tehnološkim dostignućima. Rezultat su bile fotografirane, reproducirane i umnožene slike – tzv. umjetničke razglednice.
Jedan od začetnika ovog postupka, u primjeru Opatije, bio je Ottmar Zieher i njegov Kunstanstalt (Umjetnička ustanova) iz Münchena. Svaki je motiv tih Kunstlerpostkarten numeriran, s nazivom motiva koji je bio reproduciran te natpisom Abbazia.
Projekt Lječilišne palače koju je trebalo izgraditi na mjestu današnje ljetnje pozornice u Opatiji