Svatko tko razmišlja i piše o “mentalitetu” riskira počiniti grijeh generalizacije koji, osim što dovodi u pitanje korisnost i smisao tog razmišljanja i pisanja, može rezultirati simplificirajućim zabludama i čitavim nizom etičkih stranputica. Međutim, pod teretom svog razvijenog čeonog korteksa i posljedničnoj sklonosti k dokonim spekulacijama, mi se rado odvažujemo na takve rizike, već i stoga što nam se čini da ako stvari, ljude i pojave oko sebe promatramo kao izolirane i pojedinačne slučajeve, svijet počinje izgledati neusporedivo dosadnijim. Bez te pasije prema indukciji mi sami, u vlastitim očima, ispadamo inertni, lišeni jedne naročite, atraktivne igre učenja, uobličavanja u regule i eksperimentiranja s primjenom tih regula. Na kraju krajeva, čitava znanost počiva na poopćavanju, a, ako biologija pokazuje sklonost k produkciji zajedničkih karakteristika, teško je oduprijeti se ideji da geni, klima i kultura ne rezultiraju barem nekim sličnostima i u ponašanju prostorno i vremenski zbliženih jedinki. Tragom te upitne strasti, uza svu ogradu od potencijalnih grešaka i zloporaba, polazi i ovaj esejčić.
Tzv. istarska Liburnija (dakle, predio omeđen Učkom, Prelučkim i Plominskim zaljevom), geološka je, geografska i politička cjelina, a slijedom doga donekle i lingvistička i kulturalna. Taj dio istarskog poluotoka jedini je bio u sastavu samostalne Hrvatske u ranom srednjem vijeku (do IX. stoljeća) i, za razliku od zapadne Istre, nikada nije bio pod Mlečanima (s izuzetkom Plomina i nakratko Mošćenica). Učka i Raša nametnule su se granicom između ilirskih plemena, rimskih provincija, srednjovjekovnih država i feuda. U novija vremena, Ante Pavelić je Liburniju pokušao, bar kartografski, 1943. oteti od Italije kao “Veliku župu Rašu”, a 1990-ih pripala je Primorsko-
-goranskoj županiji.
S druge strane, politički i gospodarski razvojni put Liburnije razlikovao se uvelike i od riječkog. Srednjovjekovne citadele Brseč, Mošćenice i Veprinac bile su subordinirane Kastvu, a Lovran, od sredine XV. stoljeća, čak Pazinu. Od XVIII. stoljeća Rijeka biva pogurnuta na iznimno dinamičan razvojni put lučkog i industrijskog središta, koje će završiti u ugarskom dijelu Habsburške Monarhije. Na liburnijskoj strani, pak, Volosko će stasati u upravni i sudski centar austrijskog dijela koji će, potkraj XIX. stoljeća, iznjedriti i Opatiju kao turističku destinaciju europske fame. Dakle, prema našoj prvoj tezi, politički i gospodarski faktori mogli su uvjetovati specifičnost položaja Liburnije, a tako i njenog mentaliteta.
Drugi moment presudan za razvoj lokalnog “kolektivnog karaktera” jesu demografske prilike. I one su u Liburniji bile posebne. Naime, dok je Venecija na svom teritoriju u susjednoj Istri manje-više planski naseljavala kugom, glađu i ratovima krajnje depopulirane krajeve, dovodeći kmetove iz Albanije, Grčke, Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije i s Apeninskog poluotoka, Austrijanci u Liburniji nisu poduzimali takve zahvate pa je mozaik liburnijskog stanovništva bio diktiran pojedinačnim i spontanim imigracijama furlanskih, vlaških, talijanskih i hrvatskih obitelji u starija vremena do XIX. stoljeća), a kasnije, zbog ekspanzije Voloskog i Opatije, i njemačkih i slovenskih. Pretpostaviti je da su prije turizma obitelji stizale u Liburniju iz Istre, u potrazi za obradivom zemljom i pašnjacima, zadržavajući se najprije na istočnim obroncima Učke, a tek kasnije i uz more. Razvojem turizma, pak, počeli su stizati obrtnici, ugostitelji i visokoobrazovani kadar iz urbanih centara cijele Monarhije.
Doček gostiju u luci u Opatiji 1910. godine