Jedna latinska poslovica kaže:
»Quot linguas calles,
tot homines valles.«
Ta mudra izreka bi se na hrvatski mogla prevesti kao:
»Koliko jezika znaš,
toliko ljudi vrijediš.«
Prema toj izreci Ivo Grgurić bi vrijedio jako puno ljudi. Govorio je toliko jezika da bi sigurno mogao ući u Guinnesovu knjigu rekorda. Njegovo znanje jezika bilo je impresivno.
Mnogi su mi često postavljali pitanje: »Koliko Ivo zapravo govori jezika?« Nije bilo lako odgovoriti na to pitanje. On je neprestano učio nove i nove jezike i nadopunjavao znanje onih koje je već znao. Uvijek kada bi putovao u neku zemlju – a mnogo je putovao – nastojao je što bolje naučiti jezik te zemlje kako bi se mogao sporazumijevati s ljudima na njihovu jeziku. Svakodnevno je slušao radio i gledao televizijske programe na raznim jezicima i na taj je način bio u stalnom doticaju sa svijetom. Znanje raznih jezika bilo mu je također važno da bi mogao čitati tisak, a pogotovo književna djela u originalu. Dosta se bavio i prevođenjem i objavio je mnoge svoje prijevode.
O ŽIVOTNOM PUTOVANJU IVA GRGURIĆA
To njegovo putovanje započelo je na Sušaku, na Trsatu, gdje se rodio 13. lipnja 1929. godine u uglednoj sušačkoj obitelji od oca Ivana i majke Nevenke, a četvrti član te male obitelji bila je njegova sestra Nevenka, ili kako smo je uvijek zvali Nena. Otac Ivan bavio se drvom, izvozom drva, u čemu je bio veliki stručnjak. Možda i zbog toga što je rođenjem dolazio iz Gorskog kotara, iz Lokava. Majka Nevenka, rođena Badjuk, vodila je nježnu brigu o svojoj maloj obitelji. Nešto prije početka Drugog svjetskog rata, otac Ivan je izgradio lijepu kuću na Bulevardu, s druge strane ceste na vrhu Gimnazijskih stuba. S njihovog balkona bio je prekrasan pogled na Sušačku gimnaziju, na Sušak i Rijeku, na Kvarnerski zaljev te preko njega sve do Učke, Cresa i Krka. Pogled koji je Iva pratio čitav život svuda gdje je išao.
Tu, na Trsatu, na Sušaku, na Bulevardu proveo je svoje najranije djetinjstvo, kao i svoju mladost. Uvijek se rado sjećao doživljaja iz tih vremena.
Po sjećanju mnogih bio je živahno dijete. Počeo je pohađati 1936. godine ondašnju četverogodišnju pušku školu na Sušaku. Završava školu malo prije početka Drugog svjetskog rata, naime 1940. godine, i upisuje u ono vrijeme osmogodišnju Sušačku gimnaziju (danas Prva sušačka hrvatska gimnazija). Do Gimnazije nije morao daleko hodati. Bila je upravo ispod njegove kuće. Bio je solidan đak koji je, kao što sam već istaknuo, pokazivao izraziti talent za razne jezike. Volio je školske zafrkancije kao i svi mladi u tim godinama. Sudjelovao je i u ozbiljnim zbivanjima u to vrijeme. To je bilo burno vrijeme: početak Drugog svjetskog rata, talijanska okupacija Sušaka, ratna događanja, završetak Drugog svjetskog rata, ponovna uspostava Jugoslavije, sada narodne i federativne i uspostava novog režima, rezolucija Informbiroa, promjene u društvenim odnosima, mnogi ekscesi nove vlasti. Ratno i poslijeratno vrijeme zbilja je obilovalo velikim promjenama. Sve to je sigurno ostavilo veliki trag na njemu kao i na njegovoj generaciji.
Maturu je položio 1948. godine. Kasnije se često prisjeća tih uzbudljivih i napetih godina rata i poraća. Ratno i poslijeratno doba moralo je ostaviti značajne posljedice na mlade ljude osjetljive u razvojnim godinama svog života. Ivo 1948. godine upisuje Ekonomski fekultet u Zagrebu. Posebno se nastavlja njegovo druženje s još dvojicom prijatelja – Božidarom Rehakom i Mladenom Vitezićem (sa mnom, koji dok pišem o tim događajima kao da promatram sa strane trojicu prijatelja). Ta tri prijatelja često se sastaju i vode dugotrajne i burne razgovore o najrazličitijim temama. Posebno mjesto zauzima kritiziranje stanja u zemlji i raznih ekscesnih situacija, kao i planovi za ostvarivanje njihove želje da upoznaju svijet koji se nalazi iza »Željezne zavjese«, kako se u ono vrijeme nazivala granica sa Zapadnom Europom. Kretanje je bilo u to doba ograničeno. »Odlazak« iz, kako se znalo u ono vrijeme govoriti, »socijalističkog raja« bio je strogo zabranjen i još strožije kažnjavan. I konačno dolazi do »trenutka zbijene odluke«, kako to piše Stefan Zweig u predgovoru jednog svog romana: »Ono što inače polako otječe jedno iza drugoga i jedno kraj drugoga, komprimira se u jedan jedini trenutak koji sve određuje i o svemu odlučuje: jedan jedini da, jedan jedini ne, jedan prerano ili prekasno čini taj jedan sat neopozivim... i određuje život pojedinca čovjeka... Takvi dramatski zbijeni sati, puni usredotočene sudbine, u kojima je na jedan jedini dan, na jedan jedini sat, a često samo na jednu jedinu minutu, zbijena odluka koja nadživljuje vrijeme.«