Nagrada Drago Gervais za najbolje objavljeno književno djelo na čakavštini prošle je godine pripala istaknutom pjesniku Davidu Kabalinu, koji je nagrađen za pjesničko-proznu knjigu Barčica j’armana, slebron okovana, u izdanju Ustanove Ivan Matetić Ronjgov i Graftradea iz Rijeke. To je Kabalinova petnaesta knjiga, a početkom ove godine Adamić mu je objavio i šesnaesti naslov – pjesničko-proznu knjigu Ne zahajaj, sunašce moje! Ovaj iznimno plodan autor ušao je u 88. godinu života i još uvijek ne posustaje u pisanju. Zapravo je neobično da je David Kabalin tek sada dobio svog prvog “Gervaisa”, što predstavlja neku vrstu priznanja cijeloj generaciji pjesnika koji su stasali uz Dragu Gervaisa. Kabalin je, naime, i osobno poznavao Gervaisa, a neobična je koincidencija što danas David Kabalin sa suprugom Sonjom, s kojom će uskoro proslaviti 60. godišnjicu braka, živi u riječkoj ulici koja nosi ime velikog čakavskog barda po kojemu je nagrada nazvana. Stan na drugom katu višekatnice u Ulici Drage Gervaisa ispunjen je uspomenama na članove obitelji i drage prijatelje, dok se u radnoj sobi Davida Kabalina na svakom koraku može naići na detalje koji ga povezuju s njegovim rodnim Novim Vinodolskim. Kao veliki zaljubljenik u more Kabalin, kojega od milja zovu Daša, sretan je što s balkona, kao na dlanu, može promatrati Kvarner, a povjerio nam se da ima sreću što mu zgrada budućeg WTC-a nije zaklonila pogled.
SR Što vam znači nagrada koja nosi ime vašeg velikog prijatelja i kolege po peru?
Nagrada Drago Gervais važna mi je prije svega iz sentimentalnih razloga, jer me podsjeća na Gervaisa i njegov specifičan život u kojem se zanosio kombiniranjem motiva za svoje pjesme. To daje posebnu dragost i vrijednost ovoj nagradi. Mislim da će ona utjecati i na cijeli niz mladih ljudi koji ne zaboravljaju čakavštinu.
SR Kakva vas sjećanja vežu uz Gervaisa?
On je bio jedan vrlo duhovit čovjek. To se vidi i iz njegove poezije u koju sam se zaljubio. Postali smo prijatelji, s vremenom dobri kao braća. Imam cijeli niz njegovih pjesama, a uz Gervaisa me vežu i jako lijepa sjećanja. U zadnjim godinama rata bio sam iz mornarice prebačen u Beograd, za pomoćnika ministra u prvoj vladi Jugoslavije. Ondje sam zatekao Ivana Matetića Ronjgova, a u Beogradu su bili i Drago Gervais i Mate Balota. Naime, Gervais je u vrijeme NDH službovao u Bjelovaru, pa je od straha prešao u Beograd. Tako sam u Beogradu našao drago društvo i proveli smo puno lijepih zajedničkih dana, koliko je to u vrijeme rata uopće bilo moguće.
|  David Kabalin rođen je u Novom Vinodolskom 1918. godine. U rodnom je gradu završio osnovnu školu, gimnaziju u Sušaku, a studij šumarstva u Zagrebu. Sredinom tridesetih godina počinje se javljati čakavskim stihovima, najprije u sušačkim krugovima, a nakon sjedinjenja Istre i Rijeke s maticom Hrvatskom, u novinama i časopisima Rijeke i Pule. Od 1967. do danas objavio je šesnaest knjiga poezije i kraćih proza (Plovi brode, široko ti more; Kolo mažurane; Pivanja i govorenja; Moj grad kameniti; Moje strune; Pomalko prohaja deveti križ; Nagnulo se j’ drivce orihovo; Dedove pojidi i veselja…). Služeći se uglavnom lokalnom novljanskom čakavštinom, a katkad i standardom, Kabalin u svojoj poeziji ostaje privržen tradicionalnim vrednotama zavičajnog kulturnog kruga. Crpi nadahnuće iz povijesti, narodnog života i drevnih običaja, a presudno je utjecalo na njega usmeno stvaralaštvo, osobito Mažuranići. Pjesme su mu uvrštene u više izbora i antologija hrvatskoga pjesništva. Dobitnik je nagrada za životno djelo Grada Rijeke i Novog Vinodolskog. |