| 
Ivan Rendić, Portretna bista Josipa Gorupa, 1883. (Muzej moderne i suvremene umjetnosti, inv.br.124,Rijeka)
|
Razdoblje mađarske dominacije nad Rijekom (1868.-1918.) obilježeno je progresom na mnogim poljima života, cvatućom međunarodnom trgovinom i industrijom u snažnom razvojnom zamahu. Agilniji su i bogatiji kapitalisti, građevinari i vlasnici građevinskog zemljišta u Rijeci i oko nje. Shvatili su koliko je važno ulagati u nekretnine i u podizanje višekatnih najamnih kuća radi sigurnog i velikog budućeg profita. Mnogim došljacima iz Austro-Ugarske, poglavito Budimpešte, zaposlenima u državnoj administraciji te državnim i javnim poduzećima (željeznici, luci, školama, bankama, financijskim ustanovama), trebalo je osigurati obiteljski smještaj primjeren važnosti i rangu glave obitelji, kao i platežnim mogućnostima. Dotadašnji stari, bidermajerski skromni riječki stambeni fond dvokatnica s krovnim centralnim nadvišenjem nije mogao odgovoriti zahtjevima višeg standarda stanovanja.
Riječka je historicistička arhitektura s kraja 19. st. imala uzor u ostalim većim gradovima austro-ugarskog carstva (Budimpešte, Beča, Trsta) u kojima je urbanističko planiranje ulične mreže diktiralo smještaj te izgled stambene arhitekture. U Rijeci se radi uglavnom o višekatnicama, uklopljenim u planirani blokovski ulični raster ili prilagođenim strmini kraškog terena na kojem Rijeka leži. Zbog tog tvrdog, stjenovitog ili moru otetog, nasutog terena, u Rijeci nisu uobičajeni podzemni podrumi, veća unutrašnja ozelenjena dvorišta, kao ni koncentrično širenje gradske gradnje, već uzdužno (duž morske obale i paralelnih joj ulica) i - uvis. U veličini i katnosti zdanja, kvaliteti rabljenog materijala te ukupnom dekoru i izgledu pročelja stambenih najamnih kuća ogleda se težina uloženog kapitala investitora kao i isplativost investicije.
Među najznačajnije privatne investitore graditeljstva u Rijeci na prijelazu 19. u 20.st. spadaju tvorničar torpeda Robert Whitehead, gradonačelnik Giovanni Ciotta i, posebice, poduzetnik Josip Gorup. On je svoje milijunsko bogatstvo stekao nasljedstvom, koje je radišnošću i promućurnim ulaganjem u razne unosne poslove i bankarskim poslovanjem, vrlo pametnim investicijama i skromnošću u osobnim potrebama u životu. Dio svojeg bogatstva stekao je, ali i ostavio, u Rijeci.
| 
Gorupove najamne kuće uz Kazališni park, Verdijeva 9 i 11
|
Kada je 70-ih godina 19. st. ugarska vlada ulagala sve znatnija sredstva u infrastrukturu u cilju prosperiteta svoje jedine luke, Josip Gorup je, često iz Trsta poslujući s Rijekom, vizionarski odmah uočio mogućnost zarade financijskim ulaganjem u tako poletnom trenutku, te se odlučio i trajno presliti u Rijeku. Građevinska izgradnja najamnih stambenih kuća bila je investicija s najizglednijim uspjehom, te već 1871. planira svoju prvu veliku četverokatnicu u samom centru grada, na području tzv. Civitas Nova, na Piazzi Űrmeny, koja je tada bila tek velika neizgrađena čistina jer se još slijegalo tlo nakon nasipavanja mora. Bila je to, prema zacrtanim urbanističkim planovima, vrlo poželjna pozicija zbog planiranih budućih komunalnih objekata dvaju paviljona gradske tržnice (izgrađenih 1881.), ribarnice i novog komunalnog kazališta (podignutog 1885.) s parkom. Na tom su području krupni gradski kapitalisti - Josip Gorup i Eugenio Ciotta - bili prvi investitori u nove najamne kuće koje će obilježiti standarde i gabarite novog kvarta. Premda su većinom osrednjih arhitektonskih i stilskih dosega, treba izdvojiti ove kuće kao obrazac novog graditeljskog doba riječkog historicizma. Primijenjena je uobičajena stroga ritmizacija pročelja, profilirani vijenci međukatne podjele te žbukana obrada zidova. Naglašava se horizontalna podjela: prizemlje (javnost-poslovanje), piano nobile (privatnost-stanovanje), potkrovlje (ekonomičnost-ostave, skromno stanovanje). Razlog i cilj ovih gradnji bio je vođen isključivo zaradom - što više najmoprimaca na što više katova, na što manjoj površini vodi većem i bržem profitu uz minimalne troškove gradnje, pa su to kuće blokovskog tipa, nerijetko tvoreći cijele insule.
Gorupove velebne dvije kuće na tržnici (danas Verdijeva ulica 9 i 11 / Zagrebačka 10) projektirane su 1871., a građene između 1872. - 1874. do 1881. godine, koja je upisana na portalu druge kuće. Građevinske čestice nekadašnjih ulica Rossini i Tartini pravokutnog su tlocrta na čijoj su cijeloj površini smještene dvije zaista velike višekatnice koje dostojno pariraju pretprostoru komunalnog kazališta cijenjenog bečkog ateljea F. Fellnera i H. Helmera, podignutog desetak godina kasnije, tvoreći velebnu bočnu kulisu kazališnom parku.
Prvu Gorupovu najamnu kuću projektira arhitekt Giuseppe Baldini (Trst), 1871. - 1872. (ex Piazza Giuseppe, sada: Verdijeva ulica, 11 / Zagrebačka / Trninina). To je zapadna Gorupova četverokatnica izgrađena na mjestu nekadašnjeg terena u vlasništvu Marije Juranich, koja je na toj čestici posjedovala daleko manju kuću. Projektant Giuseppe Baldini iz Trsta vjerojatno je Gorupu otprije poznat, ili je pak angažiran zato jer je u to vrijeme gradio i susjedni stambeni blok za Eugenia Ciottu.
Giuseppe Baldini (1808.-1877.) rođen je u Trstu, studirao na Akademiji di Belle Arti u Milanu, radio u Trstu uz majstora Buttazzonija, a s njim je surađivao na nekim poslovima i u Ljubljani. U Trstu je bio znan kao solidan poduzetnik i graditelj klasičnih zdanja. Gorup ga je znajući to, angažirao za projektiranje kuće koju je podizao isključivo u najamno-stambene svrhe, premda je prilično visoka prizemna etaža sa snažnim kamenim stupovima koji nose križne svodove (danas maskirane) bila predviđena za javnu namjenu, pa je taj prostor rabljen u razne svrhe (za skladište, gostionicu, urede, trgovinu i sl.). Tu je 1886. djelovao poznati Caffè u vlasništvu Andrije Bukouniga, a taj je lokal, uz pomoć kućevlasnika Josipa Gorupa, oplemenjen zidnim slikarijama tadašnjeg najboljeg riječkog dekoratera Giovannija Fumija, uvaženog slikara u Rijeci. Školovao se na Akademiji u Veneciji, da bi došao u Rijeku 1883. i tu otvorio vlastiti slikarsko-dekoraterski atelje. Na toj su kući posebno zanimljivi visoki portali sa zaglavnim kamenom lukova na kojim je kiparski oblikovana muška bradata glava, no originalne su rezberene vratnice danas zamijenjene vrlo skromnima.
Što se tiče tlocrtne dispozicije na 1200 m² (s ukupno 6 prostorija za urede i skladišta, te 100 stambenih), stanovi Gorupovih kuća ničim se posebno ne izdvajaju iz ostalog historicističkog fonda svojeg doba. Unutar pravokutnog tlocrta, kućni je ulaz u centralnoj osi dužeg pročelja, a veža duboka. Naročitu pažnju treba pokloniti željeznim ogradama stubišnih rukohvata iz kovanog i lijevanog željeza, od kojih su mnoge uvozne. Stanovi su velikih kvadratura i visokih stropova, a i potkrovlje je iskorišteno za stanovanje, s naknadno ugrađenim mansardnim prozorima. Na katovima stanovi imaju sobe s dvostrukim prozorima prema ulici, u koje se ulazi iz dugog (mračnog) središnjeg hodnika. Prema unutarnjem su dvorištu smještene manje prostorije, kuhinje, djevojačke sobice i ostave, skromne kupaonice te dugački uski WC-i. Stanovi su dosta dobro opremljeni jer je uvedena pitka voda, plin i električna struja, kaljeve i peći od lijevanog željeza, u kuhinjama su ugrađeni kamini s napama.
Danas je ta velika stoljetna kuća izvana relativno dobro očuvana s obzirom da vanjski plašt nije nikad bio propisno održavan ni restauriran zbog veličine same kuće i načina gospodarenja stambenim fondom te kroničnog nedostatka novaca u bivšoj državi, premda treba priznati da potrebe za većim zahvatima na pročeljima i nije bilo zbog relativno solidne gradnje i odlično svladanog temeljenja na nestabilnom nasutom terenu. Nakon Drugog svjetskog rata većina je stanova pregrađena zbog njihove veličine i dodijeljena mnogim doseljenim obiteljima, čime je zapravo smanjen prvobitni stambeni standard.
| 
Hotel Europa na Via del Molo, kr. 19.st.
|
Druga Gorupova najamna kuća vjerojatno je građena između 1871. - 1881. (o čemu nema dokumenata) na adresi nekadašnje Piazza Giuseppe, a sadašnja adresa je Verdijeva 9, iako kuća ima ulaz i u Zagrebačkoj 10. Ta se druga Gorupova najamna kuća naslanja na prvu, također je nastala na mjestu nekadašnje, starije, manje kuće na toj čestici, koja je ucrtana već na situacijskim planovima iz 1850-ih, a najvjerojatnije je srušena zbog ove novogradnje. Projektna je dokumentacija zagubljena. Može se pretpostaviti da ju je projektirao isti tršćanski arhitekt Giuseppe Baldini, ali je možda bila građena nešto kasnije od prethodne ukoliko se kao dovršetak gradnje može prihvatiti 1881. godina, ugrađena u metalnu rešetku lunete portala. Za razliku od Ciottinih asketskih kuća u blizini, kao i Gorupove susjedne prve najamne kuće ovog arhitekta, druga Gorupova kuća ima nešto luksuznije ukrašena tri pročelja neorenesansnim dekorativnim vegetabilnim reljefima od terakote, koji su umetnuti oko prozora. Bogata reljefna dekoracija je centralno-osno simetrična, kako ona iz terakote, tako i kamenih detalja konzola balkona, duboreza vratnica i kovanih željeznih rešetki portala. Zgrada ima devet prozorskih osi na glavnim pročeljima, a deset na bočnom te nešto veće unutrašnje dvorište u kojem je smješten još jedan kućni ulaz. U unutarnje se dvorište može pristupiti kroz južni i kroz sjeverni visoki portal monumentalnih drvenih rezbarenih vratnica s lijepim metalnim rešetkama. Nad lukom portala s naglašenim ključnim kamenom nalazi se kameni balkon na dekoriranim konzolama, sa zanimljivim motivom − iskeženih maskerona ,vrlo detaljne obrade.
S obzirom na tlocrtnu dispoziciju zgrade, stambeni su uvjeti poboljšani otvaranjem prozora prema ulici i prema unutrašnjem dvorištu, odnosno propuštanjem više svjetlosti u stanove. Ova je kuća nešto viša od susjedne jer ima suteren s drvarnicama u razizemlju i visoko prizemlje, tj. mezzanin. Nad četvrtim katom je u potkrovni konzolni vijenac umetnuta niska stambena etaža malih prozorčića, a iskorišteno je i potkrovlje s mansardnim prozorima. Kuća ima sveukupno šest etaža te rustikom naglašene uglove kućnog volumena.
| 
Nekad Hotel Europa, 1874.-1886.(ing. Giuseppe Bruni), danas zgrada PGŽ, Riva 10
|
Povećanje katnosti, obogaćenje morfologije i dekora pročelja rezultat je povećana standarda života krajem 19. st., a koji je kasnije, sredinom 20. st., grubo smanjen mnogim slučajevima pregrađivanja velikih stambenih jedinica u vrijeme poslijeratnog socijalizma.
U prizemnim dijelovima obiju Gorupovih zgrada, zbog izgradnje na moru oduzetom nasutom terenu, česte su poplave radi podizanja mora pri jakom jugu, pa se nije moglo ukopavati podrume, već su u razizemlju trgovine i ostave stanara. Uprkos tome, obje su kuće dobro temeljene, monumentalne građevine dostojne historicističkog okruženja uz parkić pred velebnim komunalnim kazalištem u susjedstvu, što sve zajedno danas čini reprezentativnu cjelinu.
Poticaj razvoju Rijeke i prelasku Gorupa iz Trsta u Rijeku bila je i 1873. izgrađena željeznička pruga iz pravca Ljubljane-Šempetra te odvojak Rijeka Karlovac, što je obećavalo prosperitetnu budućnost poduzetnicima, trgovcima i svim poslovnim ljudima. Vjerujući u brz razvoj Rijeke, na samom rubu gradske rive, Gorup poduzima novu ambicioznu gradnju luksuznog Grand Hotel Europe za koji projekt radi ing. Giuseppe Bruni. Zvala se tada Via del Molo a trg uz nju Piazza Adamich (sada: Riva 10 / Trg hrvatskih branitelja / Adamićeva ulica / Zanonova ulica). Bilo je to u samom, najfrekventnijem dijelu centra grada – uz glavno pristanište uz nju – Molo Adamich – tj. Rivu Szapary i uz vrlo prometni trg – Piazza Adamich. Dobro znajući da na takvom ekskluzivnom mjestu treba stajati jednako elegantna građevina, odlučio je otkupiti od Floriana Andrija manji stari hotel Europa, srušiti tu zapuštenu klasicističku dvokatnicu i obližnji historicistički objekt carine da bi dobio mjesta za impozantnu novogradnju. Na sličan je način postupio pri izgradnji obližnjih već spomenutih najamnih kuća u nedalekom kvartu kazališta i tržnice. Ne čudi što je za projektanta odabrao uglednog i poznatog tršćanskog arhitekta Giuseppea Brunija, s obzirom na dobru poslovnu suradnju riječkog Građevinskog ureda s mnogim arhitektima iz Trsta.
Kako je Bruni, kao venecijanski đak, u svoje građevine znao unositi duh ladanjske arhitekture vila venetskog zaleđa, ali još više neorenesansnih palača venecijanskih kanala, tako je novi Grand hotel Europe izgrađen na rivi, doslovno na nekoliko metara od mora, stvarao vrlo slikovit dojam ljeskanjem na morskoj površini ovog dugačkog pročelja s 15 gusto nanizanih prozorskih osi zauzevši jednu gradsku insulu. Nešto uža bočna pročelja imaju po deset osi, te unatoč gigantskim kaneliranim pilastrima centralnog i bočnih plitkih rizalita, cijelom zgradom dominira dojam horizontalne razvučenosti. Ta građevina nije previsoka; jer ima samo tri kata nad prizemljem s mnogobrojnim polukružnim otvorima između rustičnih kvadara. Arkature pokazuju porijeklo u venecijanskim i sjevernotalijanskim porticima te povezuju unutarnji prostor s vanjskim. Taj je prostor javnog karaktera (restoran, kavana), maksimalno povezan s vanjskom terasom. Nad arkadama se, između dva vijenca, izdvaja dvokatna zona piano nobile povezana gigantskim pilastrima, odijeljena od zadnje etaže pod krovom. Vertikalna artikulacija pročelja izvedena je naglaskom centralnog dijela gdje je pet malih balkona s kamenim balustradama. Ugaoni su dijelovi označeni kaneliranim korintskim pilastrima među kojima su neorenesansne bifore pod polukružnom lunetom natprozornika. Kako cijelo pročelje ima dinamično i vrlo ritmično perforirano zidovlje gusto nanizanih prozora s ujednačeno obrađenim parapetima i izmjeničnom obradom natrprozornika, to su zidovi gotovo nezamjetni.
Tlocrt velikog pravokutnog polja hotela ima u središtu prilično prostrano četvrtasto dvorište, koje je trebalo biti natkriveno za restoranski zimski vrt. Hotelske se sobe nižu u amfiladama uz obodne zidove i dugačke središnje hodnike. One prema vanjskom pročelju luksuznije su, svjetlije, mnoge i s balkonom, a ugaone s velikim biforama, dok su sobe prema dvorištu manje i skromnije, a svima, sukladno tadanjem vremenu, nedostaju sanitarije.
| 
Ing. Giuseppe Bruni, Gorupa stambena vila, 1875.-1876.
(danas Onkologija, KBC Rijeka
|
Na prvom je katu smještena oveća plesna dvorana sa zidnim plastičnim dekorom sličnog repertoara kao na pročeljima, ali i s frizom oslika romantičnih iluzionističkih pejzaža s lebdećim anđelićima uvaženog riječkog dekoratera Giovannija Fumija. Ta dvorana, dobro posjećena za vrijeme raznih balova, koncerata, izložbi i većih gradskih svečanosti, činila je uz veliki restoran u jugoistočnom dijelu prizemlja, i uz vrlo poznati i popularni Caffè Centrale, činila Grand hotel Europe vrlo popularnim središtem gradskog društvenog življenja višeg ranga. Oduševljeni sugrađani su zbog ovakva angažmana Josipa Gorupa smatrali promotorom i zaštitnikom umjetnosti.
Već 1897. Gorup hotel prodaje poduzetniku Florijanu Rossbacheru, koji riječkom arhitektu Emiliju Ambrosiniju 1908. povjerava prekrivanje prilaza glavnom ulazu, ne odviše uspjelom, markizom − nadstrešnicom od kovanog željeza i stakla. Rossbacher ostaje vlasnikom hotela do Prvog svjetskog rata (1915.). U međuraću je zgrada još uvijek bila hotel, u njemu je djelovalo uredništvo futurističkog časopisa Yoga, a tu su u ugostiteljskim lokalima haračili D'Annunzijevi arditi. Poslije Drugog svjetskog rata zgrada je promijenila vlasnika a danas, kao svojina Primorsko-goranske županije, služi administraciji za javnu službu s građanstvom. Caffè Centrale je, pod nazivom Kavana Central, s terasom još dugo i nakon Drugog svjetskog rata imao svoju važnu društvenu ulogu u Rijeci kao sastajalište novinara i intelektualaca, no u novije je vrijeme tek manji dio zadržao istu namjenu, dok je veći dio pretvoren u trgovine, kao, uostalom, i preuređeno natkriveno unutrašnje dvorište.
Obiteljsku vilu Josipa Gorupa također je projektirao ing. Giuseppe Bruni. Podignuta je usred zelenila na tadašnjoj adresi Via del Pino; sada je to Potpinjol, Onkološki odjel KBC-a. Kada se Gorup definitivno odlučio preseliti u Rijeku, za svoju stambenu vilu odabire mirnije područje Mlake, obraslo pinijama - Potpinjol, na terenu malo uvučenom od prometne ceste, s bujnim raslinjem. Kao ugledni poduzetnik i investitor, Gorup je bio u bliskom suradničkom ili poslovnom odnosu i s gradonačelnikom Rijeke Giovannijem Ciottom, koji, odmah po stupanju na čelo grada (1872.), već 1873. potiče nove urbanističke projekte za centar grada i za zapadni dio, područje Mlake, čime se grad širi prema kolodvoru i industrijskoj zoni. Josip Gorup shvaća značenje ovih planova za budućnost, pa kad je trajno preselio u Rijeku, gradi vlastiti dom upravo u tom dijelu grada, na adresi Al Pino, a na susjednoj parceli, tik uz prometnicu prema Ljubljani podignut će još nekoliko kuća.
Bruni 1875.-1876. izrađuje nacrte nevelike kuće u duhu neorenesanse po uzoru na ladanjsku arhitekturu venecijanskog zaleđa. Vilu smješta na vrh malog uzvišenja nad stepenasto padajućom kosinom vrta i parka prema cesti od koje do glavnog kućnog ulaza vodi ravna staza s nešto stuba. Pred kućom je mali polukružni plato, okružen simetrično raspoređenim lijehama nasada, a dio s vijugavim stazicama nalazi se i s bočne strane. Gorupova je poslovična racionalnost i skromnost u vlastitu životnu okruženju i tu došla do izražaja jer je ova skladna, simetrična, mala zgrada, namijenjena za vrlo brojnu obitelj, ukrašena samo u centralnom dijelu južnog pročelja balkonom na katu s tri prozora sa školjkastim lunetama. Centralni, nadograđeni rizalit nadvisuje središnji dio prvog kata, a zaključen je klasičnim trokutnim zabatom.
S obzirom na mnogobrojnu obitelj s osmero djece koju je imao u prvom braku s Anom Pergkofer pl. Perghoffen te, nakon njene smrti, s još šestero iz drugog braka, tijekom sljedećih je godina došlo do nekih dogradnji vile i gospodarskih zdanja (1876. praonica, 1904. kanalizacija). Ljeti 1876. Giuseppe Bruni projektira podizanje kata na vili, a u studenom 1876., u parku iza kuće, jednokatnu, historicističku, skladno oblikovanu konjušnicu s osam konjskih pregrada u arkadama rastvorenom prizemlju s centralnim ulazom, podrumom, te na katu dva jednostavna dvosobna stana opremljenih kaljevim pećima i WC-om. U zapadnom ogradnom zidu uz Via del Pino bila su dva portala s vratnicama od kovana željeza za ulaz pješaka (2 m širine) i konjske zaprege (5 m). Ove vratnice nisu podlegle pod odredbe zakona o rekviziciji željeza za državne potrebe ratne talijanske uprave jer su bile vrednovane kao kvalitetno djelo umjetničkog obrta. U vrtnom okolišu bio je voćnjak i staklenik-rasadnik. Na Gorupovu imanju na Mlaki-Potpinjolu neke su nekretnine kasnije prešle u posjed sinova: Milana, iz prvog braka i Aleksandra, iz drugog.
| 
Razglednica s Gorupovom najamnom kućom ing. Emilia Ambrosinija, 1894.-1895., Viale Deak (danas Krešimirova 56)
|
Poslijeratnom izgradnjom bolničkog kruga, konjušnica je gotovo u potpunosti srušena te je danas od zgrade ostao samo desni, istočni (stambeni) dio.
Veoma je značajno ostvarenje posljednje počivalište obitelji Gorup.
Mauzolej Rodovine Josip Gorupove po narudžbi gradi 1882. kipar Ivan Rendić, za Gradsko groblje Kozala. Nakon smrti obožavane supruge Ane Pergkofer pl. Perghoffen 1881. godine, majke njihovo osmero malodobne djece (Kornelij 13 god., Milan 11 god., Marija 10 god., Olga 8 god., Joža 7 god., Ana 5 god., Vladimir 4 god. i Bogomil 2 god.), Josip Gorup obratio se narudžbom Ivanu Rendiću (1849.-1932.), hrvatskom kiparu i graditelju mauzoleja, koji je netom otvorio atelje u Trstu i primao narudžbe za Trst i za Rijeku, Opatiju i kasnije za mnoga hrvatska groblja. Gorup je, kao poznati rodoljub, a kasnije i Rendićev mecena, u cilju njegove afirmacije kod naručitelja u Trstu baš njemu naručio mauzolej s poluukopanom kriptom te nadzemnom, izdignutom kapelicom s kupolom. U unutrašnjosti kapelice je oltarni figuralni reljef s prikazom tužnog rastanka obitelji od majke. Zbog tog je unosna posla Rendić 1882. dva mjeseca boravio u Rijeci kao gost Gorupova doma izvodeći u gipsu skice portreta djece, a zatim ih je 1882. izložio na izložbi u Trstu u prostoru stare burze, istovremeno s Umjetničko-obrtnom izložbom prigodom 500. obljetnice pripojenja Trsta Austriji. Rendićev rad uočila je tada mnogobrojna publika te je postigao veliki uspjeh. Reljef Rastanak kao i ostale plastične i arhitektonske dijelove mauzoleja izvodio je u svom tršćanskom ateljeu, a za boravka u Rijeci radio je, već je spomenuto, skice dječjih portreta. Tada je Rendić vjerojatno izveo i mramornu portretnu bistu Josipa Gorupa, koja je dans u fundusu riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.
Kipar Ivan Rendić stvarao je raznolike mauzoleje, a za Gorupov kapelični mauzolej s kriptom iz 1882. primijenio je romaničko - bizantske elemente (kupola, zlatni mozaik), naglašen centralni ulaz s rešetkastim željeznim vratima, romaničke detalje (slijepe arkadice, neoromanički kapiteli) te ugođaj masivnosti i trajnosti. Bočni dijelovi pročelja obrađeni polikromnom građom izraz su Rendićeva osebujna stila.
Posebno značenje ima njegov skulpturalni rad velik realistički figuralni reljef, s prikazom Rastanka Gorupa i njegove djece od majke koju anđeli odnose u nebo. Gorupov je reljef Rastanak pripreman u dvije varijante, a ovaj konačni izveden je u finom mramoru velike umjetničke vrijednosti zbog mekane i slojevite obrade prizora u više prostornih planova, monumentalnih dimenzija (najveći od svih koje je Rendić izveo), vrlo realističkog, mjestimično i verističkog, prikaza tužna obiteljskog rastanka. Uz nesumnjivu portretnu vrsnoću, za Riječane je posebno značajna pozadina prizora koja je dokumentarne vrijednosti jer prikazuje zalaz sunca na Kvarneru s vedutom Trsatske kule i poznate hodočasničke crkve Majke Božje Trsatske. Ovakvi vrlo plitki, gotovo slikarski obrađeni reljefi, bili su česti u tadašnjoj talijanskoj umjetnosti iz koje je Rendić učio, ali ne i u riječkom miljeu.
| 
Giuseppe Bruni, projekt vile Gorup, 1875.-1876.1894., Via del Pino
(danas Potpinjol, Državni arhiv u Rijeci, JU 51, 41/1876)
|
Gorupov mauzolej je važan ne samo kao grandiozno posljednje počivalište jednog izuzetno važnog stanovnika Rijeke, već i s umjetničkog stanovišta jer je projektiran kao izraz Rendićeva osebujna arhitektonskog stila gradnje mauzoleja, s natruhama povijesnih stilova i bizantske arhitekture. Primjena domaćeg, slovenskog i hrvatskog jezika na grobnici znak su Gorupove domoljubnosti, tolerancije i širine duha u multinacionalnom okruženju grada i groblja. Napomenimo da nakon što 1872. groblje Kozala službeno postaje (jedino) centralno riječko groblje, brojniji su ukopi započeli tek nakon što su uvaženi građani, upravo poput Gorupa, izgradili svoje grobnice. Danas Gorupov mauzolej ima status napuštenog groba, a rješenjem Konzervatorskog odjela u Rijeci stavljen je 2001. pod preventivnu zaštitu, te dvije godine kasnije (2003.) i trajno upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. S obzirom da je prema Odluci o grobljima Grada Rijeke o održavanju grobnih mjesta koja su proglašena spomenicima kulture dužan brinuti Grad, ostvaren je Program zaštite i očuvanja Mauzoleja Gorup zbog važnosti pokojnika. Obnovi i rekonstrukciji pristupilo se 2006., a program obnove obuhvatio je građevinske, zanatske te restauratorske radove na kamenu, metalnim dijelovima i mozaiku, uz nadzor projektanta i konzervatora. Rekonstruirao se izvorni izgled uz obnovu i ugradnju manje oštećenih elemenata, poštujući na taj način autora, prvotnog vlasnika kao i spomenički karakter mauzoleja. Izvođači radova bili su Hrvatski restauratorski zavod iz Zagreba i tvrtka SARD iz Donjeg Stupnika, a program je vrijedan 1,7 milijuna kuna.
Unatoč Gorupovoj golemoj ostavštini, program obnove i rekonstrukcije Gorupovog mauzoleja u potpunosti je financirao Grad Rijeka – iz sredstava spomeničke rente. Unatoč četrnaest potomaka iz dva braka i velike obitelji, u grobnici je sahranjen Josip Gorup (rojen v Slavini 6. aprila 1834. / umrl na Reki, 25. aprila 1912.) njegove dvije supruge: Ana Gorup Pergkofer (rojena v Celovcu 10. aprila, 1842. / umrla na Reki 8. julija, 1881.) i Claudia Gorup Keesbacher (1863. / 18.12.1941.), njezin sin Aleksandar dr. Gorup (X. 1886. – XI. 1949.), dok je preostalih dvanaest grobnih mjesta u kripti ostalo prazno osim jednog, neoznačenog.
Nakon izgradnje dviju stambenih najamnih kuća, hotela, vile i mauzoleja, kasnijih godina Gorup je dao izgraditi još četiri četverokatne kuće u neorenesansnom stilu, po nacrtima tršćanskog arhitekta Emilija Ambrosinija (1850.-1912.) u Deákovoj ulici (Via Francesco Deák / Via del Pino, 1887. i 1893. danas Krešimirova 52 B, 56. i 58.) i jednu dvokatnicu na Korzu (1894., danas kbr. 38). O tim kućama nije pronađena odgovarajuća projektna dokumentacija u riječkome arhivu, te ih ne možemo s potpunom sigurnošću opisati ni detektirati na terenu, no nije isključeno da je neke od tih kuća Gorup kupio od prvobitnog vlasnika te ih preuredio ili dogradio s obzirom da je iz ostavinske dokumentacije vidljivo da je Gorup u Rijeci posjedovao 7 kuća.
| 
Ivan Rendić, Gorupov mauzolej, 1882.-1883.
|
Gorup je, vizionarski računao da će u zapadnom dijelu Rijeke, na Mlaki, koji je u vrijeme Gorupova dolaska u grad bio pomalo nezgodan kao građevinska zona zbog obraslog terena kao i zbog radova nasipavanja obale za potrebe proširenja željezničkog i lučkog transporta, sigurno doći do izgradnje upravo ovog prometnog pravca prema vrlo značajnoj zapadnoj industrijskoj zoni i izlazu iz grada prema Sloveniji i Italiji, te je uz tu podigao čak tri historicističke najamne kuće standardnih arhitektonskih dosega, solidne gradnje, veličine i izgleda. Projektna dokumentacija jedne od tih Gorupovih kuća, koja se slaže s adresom i izgledom nacrta, stambena je uglovnica na današnoj adresi Krešimirova 56, u neposrednom susjedstvu terena nekadašnje Gorupove vile.
Višestambena najamna kuća građena je 1894./1895. po projektu ing. Emilija Ambrosinija uz nekadašnju Viale Deák / Via del Pino, kasnije je to Kidričeva 56, a sada Krešimirova, 56 / Potpinjol.
U neposrednom susjedstvu svoje vile Gorup otkupljuje dvije čestice (1437. i 1438.) koje graniče na jugu s važnom prometnicom Corsia Deák a istočni im rub uz Via del Pino, uličicu koja prolazi rubom imanja Gorupove vile. Na cijeloj površini obiju čestica uvaženi riječki arhitekt Emilio Ambrosini podiže solidnu, historicistički oblikovanu uglovnu kuću (premda je ubrzo nakon ove gradnje prihvatio novi, secesijski stil početka 20. st.). Zgrada ima tri pročelja, pa je glavni ulaz na istočnom, iz pokrajnje uličice. Kućna su pročelja naglašenih ugaonih rizalita, standardno komponirana u horizontalnim pojasevima s rustičnom bazom javne namjene kućnog prizemlja. Taj je prostor bio predviđen za oveći restoran uz glavnu ulicu, dok je u sporednoj, uz kućni ulaz, bila trgovina, ispod veže podrum, te duž sjevernog, stražnjeg pročelja - spremišta. Za razliku od projekta, pri izvedbi kuće je potkrovni pojas povišen tavanskom etažom malih prozora. Uz zapadno se pročelje vjerojatno planiralo nastaviti kućni niz, možda i srušen u ratu, jer je danas tu priključena novija šesterokatnica.
Iz distance od preko jednog stoljeća, premda u potpuno izmijenjenim okolnostima, moramo zaključiti da je Josip Gorup dao izuzetno vrijedan graditeljski doprinos Rijeci koja je, stjecajem političko-ekonomskih okolnosti, na prijelomu 19. i 20. st. vrlo brzo rasla s ambicijom pretvaranja u pomorsko-trgovačko-industrijski emporij. Gorupove su građevine tome pridonijele svojom monumentalnošću, veličinom, kvalitetom, izgledom i unutarnjom opremom zahvaljujući razumnom investitoru nedovoljno bogatom da rabi jeftine materijale, koji je angažirao najkvalitetnije stvaratelje i time ostavio neizbrisiv trag na licu i u povijesti grada Rijeke.