U prošlim je vremenima bio običaj dekorirati interijere značajnijih javnih zdanja monumentalnim zidnim slikarstvom, pretežito freskama. One su bile trajna dekoracija, ali i prestiž ukoliko ih je izradio neki poznati slikar, pa danas publika takve prostore obilazi poput muzeja ili galerija. Rijeka nema baš mnogo takvih zdanja, no ima, donedavna gotovo nepoznate i od očiju javnosti skrivene, izvanserijske zidne slike u nekadašnjoj upravnoj zgradi Šećerane (tj. zgradi tvornice Rikard Benčić), koje će se tek pokazati u svom sjaju kad budu za nekoliko godina restaurirane i konzervirane. Drugih posebno značajnih djela i nema jer su ih vrijeme i ljudski nemar izbrisali sa zidova, kao npr., neka djela slavnog riječkog slikara Giovannija Fumija (na vrhu pročelja Filodramatike). Međuratna talijanska vlast je u Rijeci nešto više držala do zidnih dekoracija te je čak i vrlo mladim, tek diplomiranim, riječkim umjetnicima davala priliku za djelovanje: Romolu Venucciju (1903.-1976.) u atriju Kapucinske crkve i Ladislaou de Gaussu (1901.-1970.) u crkvi sv. Romualda i svih svetih na Kozali. Spomenuta djela su još i danas sačuvana, dok su druga, zbog kasnije nepoćudnog političkog sadržaja, uništena (u zgradi bivše Radio stanice Kozala, na stropu sale zgrade Radio Rijeke itd.).
Talijanska je međuratna vlast u Rijeci obilježila za nju važan jubilej - desetogodišnjicu aneksije Rijeke Italiji (1924. – 1934.) – značajnom i velikom novogradnjom, modernim školskim zdanjem kojeg su 1932. zajednički projektirali riječki arhitekti inž. Bruno Angheben i inž. Pietro Bacci. Osnovna je škola nosila ime Niccoló Tommaseo, ali se, zbog smještaja u Ulici Daniele Manin, za nju uvriježio naziv Scuola Manin. I danas ta zgrada služi u prosvjetno-pedagoške svrhe udomljujući osnovnu školu Nikola Tesla (ranije OŠ Josip Brusić i Eksperimentalna OŠ N. Tesla) i riječki Filozofski fakultet (ranije Pedagoški fakultet).
Prvobitna Scuola elementare Niccoló Tommaseo predana je na uporabu riječkoj javnosti u listopadu 1934. Kako je u to vrijeme posvuda trebalo zorno predočavati režimska postignuća i djelotvornost fašističkog sistema, na vidljivome je mjestu ulaznog školskog hola, na bočnim zidovima stubišta, trebalo školarcima jasno prikazati sve što im školsko doba pruža. Dekoracija je povjerena riječkome slikaru Ladislaou de Gaussu, u to vrijeme vrlo aktivnome ne samo u slikarstvu već i fotografiji, grafičkom dizajnu i dekoraterskim poslovima. On je tada imao već višekratnih iskustava s velikim zidnim prikazima (Triptih riječkih patrona za Municipij, 1931.-1932., slika u Zgradi za odmor brodogradilišta 3. maj) i u mozaiku (dva triptiha apside zavjetne crkve sv. Romualda i svih svetih na Kozali, 1935.). De Gauss je zamislio dva velika dekorativna panoa (slike) s temom Škola (Scuola) i Poslije škole (Doposcuola) s prikazom pedagoško-prosvjetnih i sportsko-rekreativnih aktivnosti mladih u okviru O.N.B.-a (Opera Nazionale Balilla). Prema skicama temperom na papiru (270 x 470 mm, danas u privatnom vlasništvu, Monfalcone), izveo je 1935. godine u posebnoj tehnici intarziranog raznobojnog linoleuma dva panoa veličine 2,40 x 4,50 m. Prikaz je rađen moderno, pomalo art-dekoovski, dvodimenzionalno, kombinacijom raznobojnih ploha, bez mnogo suvišnih detalja.
Na istim zidnim plohama, vrlo pogodnim zbog položaja odmah na ulazu u zgradu i zbog velike površine, moglo se kad se ukazala potreba, postaviti i druge panoe. Kako je de Gauss, kao povjerenik riječkoga likovnog sindikata, obavljao sve poslove umjetničke organizacije Tehničke izložbe (Mostra della tecnica) koja je u čast Dana tehnike (Giornata della tecnica) 4. lipnja 1940. bila postavljena u prostorijama osnovne škole N.Tommaseo, u atriju je, na lijevi ulazni zid postavio veliki platneni pano s bradatim portretom Leonarda da Vincija, izumitelja mnogih tehničkih rješenja, nasuprot Marconijevu na desnom zidu. Guglielmo Marconi, jedan od osnivača bežične telegrafije, prvi je uspješno predao radiosignal preko Atlantskog oceana (1901.) i dobio Nobelovu nagradu 1909., pa je njegov lik smješten između Italije i Amerike, tj. između visokih antena nad carskim slavolucima Rima i šume nebodera New Yorka. Time su već uvodno za izložbu simbolično suočeni u kontrastnom suodnosu najveći talijanski tehnički genij prošlosti – Leonardo, sa suvremenim, upravo preminulim Nobelovcem tadašnje Italije – Marconijem, domovinskim simbolima na području tehnike. Simbolika je dvostruka glede tehničkih izuma i dostignuća s obzirom da je upravo ta škola u socijalističkoj Jugoslaviji dobila ime još jednog velikog, ali nenagrađenoga, izumitelja - Nikole Tesle.
Kasnijih godina, nakon Drugog svjetskog rata, na tim istim poljima atrija Osnovne škole Nikola Tesla, novi vladajući režim želi prebrisati prošlost i postaviti nove programatske slike svojih slikara. Nakon rata, u jesen 1947., Riječki list objavljuje javni natječaj za izradu jedne freske u Osnovnoj školi Turnić i dvije freske za bočne zidove ulaznog hola Osnovne škole Josip Brusić (sada Nikola Tesla). S obzirom na današnje zidne slike u navedenim školama jasno je da je natječaj osovojio Vilim Svečnjak, organizator i poticatelj mnogih događanja u poslijeratnom likovnom životu Rijeke. Ne zna se tko se sve prijavio na natječaj, ali prema usmenoj je predaji sudjelovao i Romolo Venucci, tada dosta društveno i pedagoški angažirani riječki slikar. O tome svjedoče dvije dugačke skice kredom na papiru (MMSU, Rijeka, inv. br. 2052) s horizontalnim figurativnim kompozicijama mnoštva dječjih likova u intelektualnim i sportskim aktivnostima pionira i učenika. Vjerojatno su to neke od skica pripremljene za spomenuti natječaj. Dosta zgusnut prikaz mnoštva tek nabačenih likova stvara nejasnim prizorište i nečitkim sadržaj ovih dugačkih kompozicija, pa nije čudno da nisu bile prihvaćene ako su i bile poslane.
Prijavljen je bio i nagrađen izvedbom zidnih slika zagrebački slikar Vilim Svečnjak (1906.-1993.) koji je tih poratnih godina bio centralna politička figura riječkog kulturnog i likovnog života jer je bio poslan u Rijeku upravo radi njihova oživljavanja. Kako su korijeni njegova figurativnog slikarstva u predratno doba bili začeti djelovanjem u socijalno angažiranoj grupi Zemlja, tako je kasnih tridesetih slikao vrlo masivne, realističke ljudske figure. Stoga je isti socrealistički pristup primijenio i na predloženim zidnim slikama Školskih i vanškolskih aktivnosti pionira koji uvježbavaju glumu za školsko pionirsko kazalište, isprobavaju kostime, ukrašavaju salu, a na drugoj pripremaju izložbu dječjeg slikarstva. Tu je uočljiv i Svečnjakov smisao za samoreklamu, budući da je baš on organizirao u Rijeci prvu veliku izložbu dječjeg likovnog stvaralaštva u FNR Jugoslaviji 1948., kao rezultat rada s djecom osnovnih škola. Tako je u likovnoj grupi naslikao pionire koji pišu naslov izložbe na plakatu, čime nam zorno daje do znanja i dataciju ovih zidnih slika – 1950. godine.
Istovremeno s ovim zidnim slikama Svečnjak je istim natječjem dobio izvedbu još jedne, još veće, zidne slike za malo predvorje prvoga kata riječke Osnovne škole Turnić, slične tematike. Na ovoj su slici prikazani pioniri u prirodi, na pikniku uz morsku obalu gdje se odvijaju u ljetnoj doba kulturno-umjetnički programi i sportske aktivnosti. U središtu je stol za zakusku koju pripremaju vrijedne djevojčice dok dječaci diskutiraju u hladovini borova. Cijela slika djeluje gotovo idilično, ostvarena pastelnim pretežno plavim tonovima, kao idealna slika novog društva koje je krenulo u svijetlu budućnost, a ujedno je i slika patrijarhalnog odgoja i raspodjele muško-ženskih poslova.
Obje su slike programske kompozicije koje su trebale prikazati optimizam novih pedagoško-odgojnih principa − razvijanja osobne inicijative unutar kolektivnog života škole. O tim djelima nema mnogo riječi u napisima o radu Vilima Svečnjaka, ali su to svjedoci vremena i ustroja koji je od pojedinih umjetnika zahtijevao određenu raspolućenost između javnog i intimnog djelovanja, zadatka i užitka, premda je i jedno i drugo bila njihova egzistencija u teško poslijeratno doba. Ovi su radovi tim vrjedniji za Riječane jer nisu, kao mnogi drugi iz socijalizma, prebrisani, preličeni ili zamijenjeni modernijima koji su tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća dolazili kao umjetnički izraz sa Zapada, ma koliko mu se državni socijalistički režim u zemlji odupirao. Rijeka je često grad sklon iznimkama, pa ove slike premda socrealističke nije uništio (da li slučajno zbog neosjetljivosti na vizualno, da li nemarom, ili zalaganjem pojedinaca), pa se spomenute zidne slike još mogu razgledati in situ, na svom izvornom mjestu u predvorjima osnovnih škola Nikola Tesla i Turnić.
Zub vremena načeo je slike, premda se kazeinska tehnika kojom su rađene prije pola stoljeća pokazala dobrom i kvalitetno izvedenom.
Izložba Svečnjakovih radova iz javnih i privatnih zbirki (autorice Daine Glavočić), koju je 2006. organizirao Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Malom salonu o stogodišnjici rođenja Vilima Svečnjaka, prva je ukazala na važnost ovakvih, danas već stilski vrlo rijetkih, umjetnina ovog akademskog slikara, višekratno nagrađivanog najvišim nagradama, a za Rijeku važnog kao osnivača HDLU-a i današnjeg Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Ujedno je to bio apel za hitnoću restauracije, što je na otvorenju izložbe obećao gradonačelnik Vojko Obersnel, pa su izdvojena novčana sredstva u visini 112.000 kn iz spomeničke rente. Rad je u OŠ N.Tesla u vrijeme ljetnih školskih praznika 2008. izveo riječki akademski slikar Ivan Buneta, uz nadzor mr. sc. Radovana Oštrića iz Konzervatorskog odjela u Rijeci, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Ministarstva kulture RH. Izvođenje konzervatorsko - restauratorskih radova na zidnim slikama u OŠ Turnić planira se za 2009. godinu.