Nakon poraza Austrije kod Kieniggraetza (sadašnji Hradec Kralove u Češkoj op. a.) 1866. godine oslabila je austrijska moć nad ostalim konstitutivnim narodima. Zato Mađari kao najjača nacija u Monarhiji traže više nacionalne samostalnosti i političkog utjecaja u odlučivanju.
Rezultat takvog zahtjeva bio je službeni kompromis, zaključen 1867. godine, o razdvajanju Carstva na dvije ravnopravne države: Carevinu Austriju i Kraljevinu Mađarsku. Svaka od država imala je svoj parlament, vladu i ostale državne institucije.
Zajednička su im ostala tri ministarstva: Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo financija i Ministarstvo rata, kojem su bile podređene kopnene snage i ratna mornarica.
Dvije države imale su zajedničku carinu i novčani sustav. Svake godine predloženi izdatci, trebali su biti izglasani većinom glasova austrijskih i mađarskih predstavnika.
Osoba koja je ujedinjavala zahtjeve i zaključke obiju strana za gradnju novih bojnih brodova Austro-Ugarske bio je admiral Montecuccoli.
| 
Zapovjednik austrougarskih vojnih snaga
Conrad von Hoetzendorf
|
Austrijska ratna mornarica samostalno je djelovala samo od 26. siječnja 1862. do 31.srpnja 1865. Poslije reorganizacije ministarstva postaje podređena Ministarstvu rata pod nazivom ''Mornarički odjel'', što je bilo na snazi sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije 3. studenog 1918. Premda se postavljalo zahtjeve da se ustroji samostalno ministarstvo ratne mornarice, i dalje je ostalo staro stanje. Razlog je bio taj što su sva tri spomenuta ministarstva imala sjedište u Beču. Eventualnim formiranjem četvrtog, Mađari bi tražili da se zbog jednakosti novoformirano te još jedno ministarstvo presele u Budimpeštu. To bi vjerojatno u preostala tri ministarstva izazvalo žestoke rasprave koje od njih treba preseliti. Osim toga mislilo se da bi se ovakvim rasporedom ministarstva ojačao utjecaj Mađara u Carevini, što za Austriju nije bilo prihvatljivo. Zbog tih razloga Austro-Ugarska nikada nije ustrojila ministarstvo mornarice, premda je tada njena ratna flota po svojoj snazi bila na petom mjestu u svijetu.
U listopadu 1908. godine Mornarički odjel objavio je popis nacrta za novi bojni brod koji bi se trebalo graditi u tršćanskom brodogradilištu S.T.T. San Marco (Stabilimento Tecnico Triestino San Marco). Bilo je to glavno privatno brodogradilište koje je gradilo velike ratne brodove za austrougarsku ratnu mornaricu (KuK Kriegsmarine).
S.T.T. je već obavilo sve pripreme za gradnju unajmivši vodećeg brodograđevnog inženjera u zemlji Siegfrieda Poppera. Zanimljivo je da je Popper 1. travnja 1907. smijenjen s dužnosti glavnog brodograđevnog inženjera ratne mornarice zbog kratkovidnosti i nagluhosti. Kada je u ožujku 1909. godine Popper predočio svojih pet projekata, bili su to više-manje dvokalibarski uvećani projekti ranijih bojnih brodova klase Radetzky koji su bili slabiji u odnosu na suvremene brodove te klase u drugim ratnim mornaricama, a naročito slabiji od talijanskih bojnih brodova u gradnji.
Sredstva za brodove trebala su biti osigurana iz dijela proračuna za mornaricu za 1910. godinu. Predstavljanje projekta obavljeno je u Budimpešti listopada 1909. godine, gdje se
trebalo odobriti sredstva za mornaricu (zajednički predstavnici obiju vlada).
Tajništva Riznice, međutim, odbacila su tražena sredstva za nove brodove budući da su vojni izdaci za aneksiju Bosne i Hercegovine nepredviđeno opteretili vojni proračun. Aneksija BiH dogodila se 5. listopada 1908., pa je zbog toga morala biti ''podignuta'' pozajmica iz vojnog proračuna u iznosu od 2,3 milijuna Fl (Forinti). Proračun za 1909. godinu iznosio je 23,4 milijuna Fl.
Mađarska vlada, kojoj je predsjedao Dr. Aleksander Wekerle, odstupila je 26. ožujka 1909. Zbog toga nije mogla djelovati ni vladina delegacija, pa se delegacije parlamenata nisu više sastajale.
U međuvremenu u S.T.T završavalo se gradnju tri nešto manja bojna broda klase Radetzky
te bi dovršenjem trećeg, koje je planirano za travanj 1910. godine, brodogradilište ostalo bez posla. Zato je lobby počeo odmah s ''radom''. Važno je napomenuti da su glavne grupacije S.T.T., Škoda i željezara Witkovice bile u vlasništvu moćne Creditanstalt fuer Handel und Gewerbe banke (kasnije CA), a glavni dioničar ove austrijske banke bila je privatna banka Samuel Moritz von Rotschild. Ostali dioničari CA bile su privatne banke Philipp Gomperz i berlinska privatna banka Mendelssohn&Comp.
Baron Louis Nathanael Rotschild također se zauzeo da se ubrzaju poslovi oko financiranja gradnje brodova. Vojni krugovi negodovali su zbog stanke od godinu dana u izradi dokumentacije za bojne brodove, ne samo zbog smirivanja određenih krugova u ratnoj mornarici već i zbog toga što je najvjerojatnije krupni kapital preko njih želio poticanjem izgradnje brodova zaposliti industriju i brodogradnju.
| 
Konstrukcija Szent Istvana u brodogradilištu Danubius na Kantridi
|
Zapovjednik austrougarskih stožera vojnih snaga Conrad von Hoetzendorf predložio je caru Franji Josipu I. da se bojni brodovi rade na kredit, a kasnije da se prodaju ukoliko delegacije parlamenata uskrate plaćanje troškova. Tako je on postao jedan od tvoraca gradnje brodova na pomalo spekulativan način. Situacija je doista bila zamršena. Industrija je htjela da što prije otpočne gradnja brodova zbog zaposlenja svojih kapaciteta, međutim, nije imala podršku banaka. Creditanstalt banka bila je voljna kreditirati gradnju bojnih brodova, ali je zahtijevala garanciju koju Mornarica nije željela dati. Montecuccoli je angažirao cjelokupni vrh državnih civilnih službi, kao i vojne krugove, te obje strane Carstva pokušavajući zaključiti koja će solucija prevladati. Dakle, svi su bili upoznati s pravim stanjem, ali nitko nije službeno želio potpisati bilo kakav pristanak o načinu financiranja. Jedino što je Montecuccoli mogao tražiti od tri najveća industrijska partnera jest to da počnu s poslovima na vlastiti rizik, što je i učinio na sastanku u listopadu 1909. godine. No industrija je željela da se osiguraju sredstva bez kojih nije bila voljna raditi. Stoga ne čudi što kobilica za bojni brod, kasnije Viribus Unitis, nije položena do 24. srpnja 1910. a za drugi u seriji Tegetthoff klase do 24. rujna 1910. Ugarska se ipak obvezala da će usvojiti proračun za 1910. godinu, ali tek pošto se bude odredio njezin udio pri izgradnji KuK ratne flote, ne želeći kao do tada isporučivati samo ugljen i hranu za potrebe mornarice. Ukratko, želi li Ugarska odvojiti posebna sredstva za izgradnju cjelovitog skvadrona bojnih brodova, mora u svom brodogradilištu izgraditi ''svoj'' ugarski bojni brod. Na prvi pogled to nije bilo jednostavno ostvariti. Ugarska je posjedovala tek mali dio obale Hrvatskog primorja, od Rijeke do Karlobaga, te je njena pomorska politika bila u znaku nadmetanja s Trstom u pomorskom prometu i brodogradnji. Zato su Mađari uložili velika sredstva u izgradnju Rijeke, njene luke i industrije.
Novčana pomoć države za pripremu proširenja terena i kupnju strojeva za osnivanje brodogradilišta Danubius iznosila je 11.75 milijuna kruna. Brodogradilište se trebalo proširiti uz tehničku i novčanu pomoć Britanaca, a bila bi ostvarena kroz anglo-austrijsku banku. Koncem 1910. godine stručnjaci ratne mornarice odobrili su planove proširenja brodogradilišta. U to vrijeme u Ugarskoj je najutjecajnija Opća kreditna banka, čijoj interesnoj sferi pripada jako dioničko društvo Ganz, ljevaonica čelika i strojogradnja. Ta je banka, i sama dioničar Danubiusa, zapazila njegov uspješan rad i moguć daljnji razvoj, pa je željela spojiti Ganz d.d. s Danubiusom. Time bi se uklonilo suparništvo između tih dvaju društava, povećao bi se proizvodni kapacitet i iskoristile mogućnosti što ih je pružala gradnja za ratnu mornaricu. S druge strane, diskontna banka bila je preslaba da osigura potrebna sredstva za gradnju najvećih ratnih brodova i da sama financijski prati Danubius. Bila je stoga prisiljena pristati na pritisak Kreditne banke za spajanje Danubiusa i Ganza i tako je 1911. godine nastalo društvo Ganz es Tarsa Danubius (Ganz & comp. Danubius, današnje brodogradilište ''3. maj'') Bilo je to tehnološki moderno brodogradilište koje je moglo graditi najsuvremenije ratne brodove, uključujući i podmornice.
Zbog planirane gradnje većih brodova znatno su preuređena dva navoza, osobito navoz br.2 (gledano sa strane Kantride) koji je proširen za predstojeću gradnju bojnog broda Szent Istvan. Navozu su služile dvije dizalice, a posebnim sistemom kolosijeka vagonetima se iz brodograđevne radionice dovozio materijal na navoz. Brodogradilište je imalo sve potrebne radionice opremljene uglavnom strojevima iz Engleske. Tako i danas u 3. maju postoji preša na kojoj se još uvijek savijaju limovi za gradnju sekcija brodskog trupa. U to doba direktor Kaplanek rukovodio je tehničkim uredom gdje su se izrađivali nacrti i ostala dokumentacija za gradnju brodova. Inženjeri su uglavnom bili iz matične tvornice Danubius iz Pešte, gdje su se gradili manji riječni brodovi, pa su u riječko brodogradilište uveli trasiranje. Ta metoda sastoji se u tome da se na drvenom podu iscrtaju linije broda u omjeru 1:1 a zatim se iz njih vade mjere za izradu drvenih šablona, opet u mj.1:1 prema kojima se izrađuju čelične replike, što se i do današnjih dana radi.
Krajem siječnja 1911. godine Admiral Rudolf Montecuccoli, načelnik KuK Admiraliteta, definirao je s ugarskim ministrom financija Teleszkyjem udio sredstava koja je trebala izdvojiti Ugarska u proračun za ratnu mornaricu, što je konačno 2. ožujka 1911. i prihvaćeno. Ganz & comp. Danubius nije gubio vrijeme. Već 28. ožujka 1911. uputili su tehničkom odjelu Ratne mornarice zahtjev da se ujedine svi tehnički zahtjevi i izrade nacrti s popisom materijala za budući bojni brod VII Szent Istvan. Tako su svi nacrti i ostala dokumentacija izrađeni u Bratislavi i dostavljeni brodogradilištu.
| OPIS BRODOVA KLASE TEGETTHOFF Raspored topovskih kula na bojnim brodovima u to doba bio je različit kod pojedinih ratnih mornarica. Tek oko 1900. godine američki graditelji smjestili su sve topovske kule u simetrali broda, s time da su 2. i 3. kula imale povišena postolja tako da su mogle otvarati vatru preko 1. i 4. kule (prema pramcu i krmi). Takvim položajem u datom trenutku svi su topovi mogli istovremeno otvoriti bočnu vatru. Austro-Ugarska, koja je dosta kasno počela graditi bojne brodove, prihvatila je američki sistem rasporeda topovskih kula. Četiri nova bojna broda bila su slična ranijim bojnim brodovima klase Radetzky. Bitna razlika bila je samo u pogonskom sustavu. Brodovi klase Radetzky imali su po dva parna stroja trostruke ekspanzije a novi bojni brodovi imali su parne turbine. Glavna paluba bila je ravna od pramca do krme. Pramčana statva bila je zakrivljena te je završavala sa ''nosom'' koji je pridonosio brzini i povećavao uzgon. U njemu se nalazila torpedna cijev, a prema ondašnjoj doktrini ratovanja na moru mogao je poslužiti za probijanje oplate podmornice ili manje plovne jedinice. U trupu su bile ugrađene još tri torpedne cijevi. Dvije bočno pod kutom od 65 u odnosu na simetralu broda, te jedna na krmi. Svi brodovi osim Szent Istvana imali su na bokovima sistem vodoravnih samarica na koje se moglo objesiti čeličnu protutorpednu mrežu, koju se spuštalo kada je brod bio na sidrištu. Posebnim manjim sohama mreža se smotala na glavnoj palubi. Iza prednjih topovskih kula nalazilo se oklopljeno zapovjedno mjesto iza kojeg je bio zapovjednički most na rešetkastoj konstrukciji, kroz koji je prolazio prednji jarbol. Iza jarbola bila su dva dimnjaka. Slijedi krmeni jarbol, a iza njega krmeno oklopljeno zapovjedno mjesto. Iza krmenog jarbola i stražnjeg dimnjaka bile su smještene barkase i čamci, koje su opsluživale dvije kranske dizalice smještene na oba boka broda. Tu su se nalazili i reflektori za noćnu borbu. Na Szent Istvanu dimnjaci su bili viši nego kod ostalih brodova, a spajala ih je platforma koja se protezala u visini krova kormilarnice. Tu je bilo smješteno ukupno šest reflektora. Szent Istvan je, također, imao veliku vjetrolovku za ventiliranje turbinskog prostora, dok su tri ostala broda na tom mjestu imali po jednu valjkastu ventilacijsku kapu s električnim ventilatorom i jednu manju klasičnu vjetrolovku. Bitna razlika je bila u pogonskom sustavu . Szent Istvan je imao dvije turbine AEG i dva propelera, a ostali brodovi četiri turbine Parsons-Boweri i četiri propelera. |
CIJENA IZGRADNJE
Austro-Ugarska je 11. kolovoza 1892. ukinula zlatnu forintu (Fl) kao platežno sredstvo i uvela krunu (K) u odnosu 2Fl=1K. No prelazak je bio dosta spor i tek 1900. godine zlatna forinta potpuno je povučena iz upotrebe. Kruna nije bila konvertibilno sredstvo plaćanja, što je obračunavanje austrougarskog izvoza činilo vrlo kompliciranim. Francuski zlatni franak bio je glavna europska obračunska valuta tog vremena. U razdoblju 1910.-1913. godine vrijedio je tečaj: 100US$ = 496 K, odnosno 1L = 240 K.
U skladu sa izdatcima za ratnu mornaricu, svaki od četiri bojna broda klase Tegetthoff trebao je koštati 60.6 milijuna kruna, pa je toliko trebao i Szent Istvan. U troškovima se navodi da je za trup potrošeno 5 milijuna kruna, za strojeve 6 milijuna a za električna postrojenja 2 milijuna kruna. Neki izvori tvrde kako se zbog rata koji je uskoro izbio nikada nije ustanovila točna cijena izgradnje broda.
IMENA BRODOVA
Uskoro se postavilo pitanje kakva imena dati brodovima. Prvi prijedlog mornaričke sekcije bio je da brodovi dobiju imena po znamenitim ratnicima.
Tegetthoff – po admiralu koji je pobijedio talijansku flotu u pomorskoj bitci kod Visa 1866. godine.
Don Juan – po Don Juan d' Austria, zapovjedniku brodovlja Svete Lige i pobjedniku nad Turcima kod Lepanta 1571. godine.
Hunyadi – po Janosu Hunyadiju (Sibinjanin Janko), mađarskom i hrvatskom vojskovođi koji se istaknuo u borbi protiv Turaka.
Prinz Eugen – po austrijskom princu Eugenu Savojskom.
Ondašnji austrijski tisak pisao je o mogućnosti da jedan od brodova dobije ime Kaiser Franz Josef I, što je bilo potpuno neosnovano. Naime već je postojala oklopna krstarica s tim imenom i nije bilo nikakve namjere mijenjati ime broda koji je već bio u službi. Prijestolonasljednik Nadvojvoda Franz Ferdinand, koji je bio ekstremno protumađarski nastrojen, predložio je da se četvrti (budući Szent Istvan) nazove Laudon po austrijskom vojskovođi iz XVIII stoljeća.
Nakraju se u nazivlje upleo i sam car Franjo Josip I i odlučio da se prvi brod nazove Viribus Unitis (lat. udruženim snagama) a ostali redom: Tegetthoff, Prinz Eugen i Szent Istvan (po mađarskom kralju Sv. Stjepanu, rođ. 975., umro 1038. godine)
PORINUĆE BRODA SZENT ISTVAN
Svečano porinuće obavljeno je u subotu 17. siječnja 1914. u 11 sati u brodogradilištu Ganz & Comp. Danubius. (u stranoj literaturi često se navodi da je to brodogradilište 3. maj na predjelu zvanom Brgudi – toponim kojeg smo potpuno izbacili iz upotrebe).
Bilo je to samo pola godine prije atentata na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu. Kuma broda bila je nadvojvotkinja Maria Theresia (1862.+ 1933.), u to doba vrlo popularna u Istri i Dalmaciji).
Od strane ugarskih vlasti svečanosti su prisustvovali: predsjednik vlade grof Tisza, ministar trgovine barun Harkany, ministar financija grof Teleszky i ministar carskog dvora barun Burian. Pored stranih vojnih atašea, ceremoniji porinuća prisustvovala je i grupa mornaričkih časnika s njemačke lake krstarice Breslau, koja je bila na većem remontu u tršćanskom brodogradilištu S.T.T. i za tu prigodu doplovila u Rijeku. Također je organizirano praćenje porinuća za građanstvo, koje se nalazilo na brojnim brodicama.
Kuma broda presjekla je vrpcu razbivši tako bocu šampanjca o vitki pramac prvog i jedinog bojnog broda izgrađenog na navozima Ganz & Comp. Danubiusa.
U vrlo nadahnutom prigodnom govoru, između ostalog, rekla je: … ''klizni brode i neka te Svevišnji čuva na tvojim putovanjima'', što je kod prisutnih na svečano ukrašenoj bini bilo popraćeno mađarskim uzvikom eljen (hura). Nažalost, neučinkovitost blagoslova ubrzo se pokazala.
Nesreća se dogodila neposredno nakon porinuća. Bilo je predviđeno da se desnim pramčanim sidrom nakon porinuća brod zaustavi i tako se skrati otplov kako ne bi ugrozio brojne brodice s građanima koji su promatrali porinuće. Ljudskom nepažnjom kraj sidrenog lanca nije bio pričvršćen u lančaniku (prostor za slaganje sidrenog lanca), te se prilikom njegovog odmotavanja kraj lanca nekontrolirano počeo kretati po gornjoj palubi. Tada je došlo do nesreće kojom prilikom je smrtno stradao radnik Josip Pliskovac, a njegov kolega Ermenegildo Piccot ranjen je u lijevu nogu, koja mu je kasnije amputirana. Sidro je sljedeći dan izvađeno iz dubine od 48 metara. Lokalni tisak sutradan je lansirao priču da je poginuli radnik prethodne noći sanjao svoju smrt.
Još jedan nepriličan događaj dobio je publicitet, naročito u talijanskom i mađarskom tisku u Rijeci. Tako važnom događaju kao što je porinuće jednog od najvećih ratnih brodova KuK ratne mornarice, bilo je uobičajeno da prisustvuje Car ili važniji članovi dinastije Habsburg kao što su to činili prilikom porinuća ratnih brodova u tršćanskom brodogradilištu. No starost Cara Franje Josipa I., koji je već bio u 84. godini života, i njegova nezainteresiranost za ratnu mornaricu, razlozi su što nije doputovao u Rijeku. Prijestolonasljednik Franz Ferdinand ne samo što je ignorirao jedan od najznačajnijih događaja u mađarskoj povijesti, već je propustio poslati i uobičajeni telegram s čestitkama na uspješnom porinuću broda. Vrlo je vjerojatno da su dvorski krugovi savjetovali Caru Franji Josipu I. da donekle spasi ugled Dvora kojeg je Franz Ferdinand umanjio kod Mađara svojim bojkotom, te je poslao telegram s čestitkama. Evo kako je između ostalog u izvještaju za Dvor opisan prijem telegrama na svečanom banketu: …''iza ručka u 14.00 sati, kada je poslužena kava, stigao je telegram sa čestitkama kojeg je poslao Car. Nadvojvotkinja Maria Theresia zamoljena je da ga pročita….''
Iz jednog dijela telegrama bilo je vidljivo da je nadvojvoda Franz Ferdinand bio pogođen sadržajem njenog svečanog govora prilikom porinuća, posebno onim dijelom gdje se veliča sposobnost mađarske industrije. To je značilo da je Franz Ferdinand pomno pratio što se zbiva na porinuću.
Da bi se mađarskim poreznim obveznicima pokazala moć njene industrije koja je podignuta njihovim novcem, bio je napravljen film o toku gradnje broda Szent Istvan, u kojem su prikazani efektni prizori rada radnika zakovičara, porinuće (ali bez spominjanja nesreće koja se dogodila radnicima), opremanje, dokovanje itd. Nakon toga započelo se u opremnom bazenu s ugradnjom opreme, ali su zbog neiskustva radne snage na ovako složenom poslu radovi bili usporeni.
Kada je 24. svibnja 1915. Italija objavila rat Austro-Ugarskoj, izazvala je uznemirenje u vojnim krugovima. Već u početku vojnih operacija talijanske su trupe zauzele, drugo po veličini, brodogradilište u Monfalconeu, gdje se također gradilo ratne brodove, a osobito podmornice. Vlasti su smatrale da bi ta događanja mogla potaknuti domaću slavensku radnu snagu iz okolnih mjesta Rijeke na sabotažu radova u brodogradilištu. Stoga je osam nedovršenih razarača s ukupnim materijalom, opremom i naoružanjem premješteno u Pulu, koja je bila dobro zaštićena ratna luka. Isto je učinjeno i s osam torpiljarki koje su se gradile u Kraljevici. Nacrti i ostala dokumentacija odnijeta je dijelom u Pulu, a dijelom u Budimpeštu. Nedovršeni Szent Istvan također je otegljen u Pulu gdje je u See Arsenalu potpuno opremljen.
U sastav ratne flote Austro-Ugarske Monarhije Szent Istvan ulazi svečanom ceremonijom dana 17. studenog 1915.
Već idućih dana organiziraju se u Fažanskom kanalu vježbe gađanja i pokusne vožnje maksimalnog opterećenja turbina. Prema privatnim zabilješkama koje je napravio Arthur von Khuepack pri snazi od 26.400 Ks (stvarna brzina broda nikada nije službeno objavljena). Vježbe ispitivanja naoružanja i torpedna gađanja odvijala su se sve do 23.prosinca 1915. godine kada je brod i službeno primljen u 1. skvadron bojnih brodova i zauzeo svoje mjesto na plutači br. 33 sidrišta pulske ratne luke.
Važan događaj se dogodio 23.studenog 1916. nakon smrti Cara Franza Josefa I. Tada je posada prisegla na vjernost Caru Karlu I. prilikom njegovog ustoličenja. Novi Car učinio je jednodnevnu posjetu pomorskim snagama u Puli i tom prilikom posjetio bojni brod Szent Istvan 15. prosinca 1916.
Također važan događaj u životu broda dogodio se kada je Ugarsko-jadranska udruga, kao dio pokreta Magyar Tenger (Mađarsko primorje) dana 6. siječnja 1916. svečano predala brončanu plaketu s likom sv. Stjepana u nazočnosti posade na palubi broda. Zanimljivost protokola je u tome što je svirana mađarska himna, što su govori održani na mađarskom, njemačkom, hrvatskom i talijanskom jeziku. Svoj je govor u ime udruge, kao član Predsjedništva Ugarsko-jadranske udruge, kapetan korvete Nikolaus Sztankovich de Sztapar završio riječima:…S nadom u ovu lijepu budućnost predajem lik Sv. Stjepana ovome brodu. Tradicija velikog kralja neka vodi Szent Istvan u borbenom vrtlogu od pobjede do pobjede, za cara, kralja i domovinu.'' Primajući plaketu prvi zapovjednik Szent Istvana kapetan bojnog broda Edmund Grassberger istaknuo je u svojoj besjedi da mu je posebna čast što baš on kao prvi zapovjednik broda izgrađenog na mađarskom tlu prima ovaj dar, te da će im tekst ispod lika biti poticaj da vjerno s disciplinom i požrtvovnošću izvršavaju svoje obveze. Brončana plaketa bila je obješena u salonu zapovjednika broda. Zanimljivo je da plaketa nije pronađena prilikom istraživanja olupine potonulog Szent Istvana.
TEHNIČKE KARAKTERISTIKE BOJNOG BRODA „SZENT ISTVAN" Izgrađen u brodogradilištu Ganz & Co. Danubius u Rijeci Položena kobilica. 29. I. 1912. Porinut u more: 17.I.1914. Predan u upotrebu: 13. XII.1915. Dimenzije Dužina između okomica: 143,00 m Dužina na vod. liniji: 1 51,00 m Dužina preko svega: 152,18 m Konstruktivni gaz na gl. rebru: 8,234m Gaz sa zalihama municije i goriva: pramac 8,588 m krma 8,377 m Širina na gl. rebru: 27,998 m Nadvođe na gl. rebru. 6,044m. Istisnina konstruktivna 20.008,30 t. (metričkih tona) 19.693,17 t. (long tons) Istisnina sa potpunim zalihama: 21.689,00 t (metričkih tona) 21.347,00 (long tons ) Pogonski sustav 12 kotlova Babcock i Wilcox sa 12 ložišta, od toga 2 za loženje naftom Radni pritisak: 18 At. Proizvođač: Ganz & Co Danubius Budimpešta
Dvije turbine AEG-Curtis
Dva propelera Ø4000 mm.
Korak 3220 mm. Promjer okretanja broda 315 m Pokusne vožnje izvršene 22.11.1915. Maksimalna snaga turbina: 26 400 Ks Zalihe goriva: Ugljen: 1.844,5 t Briketi: 1.519,0 t Nafta: 267,2 t Oklop Bočni oklop 280 mm KC čelik na kojem je bila postavljena tikovina debljine 80 mm, a na nju lim debljine 18 mm. Bočni oklop na pramcu i krmi 150 mm KC čelik Pramčane pregrade 160/120 mm krmene pregrade 160/120 mm. Topovske kule: prednja okomita strana 280mm KC bočna strana 280/150 mm KC. Krov topovske kule 60 mm KC Bočne kazamate 180 mm KC Naoružanje Topovi u trocijevnim kulama 12 topova u trocijevnim kulama na električni pogon Kalibar 305 mm. L/45 10 Tip: Proizvođač. Škoda Plzen god. konstrukcije 1910. Težina cijevi. 54 250 kg. Hod cijev: 890 mm. Elevacija. -4° +20° Osnovni položaj topova +2,5° Brzina dizanja cijevi po okomici: brže 2,6°/ sek. sporije 15'/sek. Kut okretanja: 280° Brzina okretanja kule: brže 3°/sek. sporije 15'/sek.
Brzina granate na izlazu iz cijevi: 800m/ sek.
Sila na izlazu iz cijevi 14.680 mt Potisna sila 2800 At. Upotrebljivost cijevi: 200 hitaca Brzina paljbe: 2 hitca/min. Zaliha granata po topu: 76 kom. Težina granate: 450 kg. Težina kartuše: 191 kg Barutno punjenje: 170 kg. Moć probijanja oklopa: 1065 mm. KC na izlazu cijevi 470 mm KC na daljini od 6 km Domet topa kod elevacije od 45° -25 km 16° -18 km 20° -20 km Bočni topovi u oklopljenim kazamatama 12 topova na postolju ručno pokretani Kalibar 150mm. L/50 Tip Proizvođač. Škoda Plzen god. konstrukcije 1910. Težina cijevi 6085 kg. Elevacija: -6° +15° Kut okretanja topa: 120°/114° Topovi za obranu od torpiljarki 18 topova smještenih na palubi Kalibar: 70 mm. L/ 50 K10 Proizvođač: Škoda Plzen god. konstrukcije 1910. Težina sa postoljem. 2300 kg Elevacija-. -6,5° +20° Brzina granate na izlazu cijevi: 850 m/sek. Protuzrakoplovni top Brod je bio naoružan s 3 protuzrakoplovna topa, i to na II. kupoli 1 kom. i na III. kupoli 2 kom. Kalibar: 70 mm- L/50 K10 Proizvođač: Škoda Plzen, god. konstrukcije 1910. Težina sa postoljem: 2030 kg Elevacija: -5° +90° Brzina granate na izlazu cijevi: 830 m/sek Brod je također imao 2 topa za iskrcavanje kal. 70 mm. L/18 i 2 topa kal. 47mm. L/44 proizvedena u Škodi. Dvije strojnice kal. 8mm. tip Schwarzlose, 392 puške tip M 95 i 133 pištolja tip M 07. Brod je nosio 20 mina tip C 1910 koje su trebale polagati barkase. Torpedno naoružanje sastojalo se od 14 torpeda od 450 mm, a kasnije 533 mm/L 6,3 m, od toga 2 su bila za vježbu. Torpedne cijevi bile su smještene: 1 kom. na pramcu 1 kom. na krmi i dvije na oba boka pod kutom od 63° u odnosu na simetralu broda. Sve cijevi bile su smještene ispod vodene linije. Upravljanje vatrom Na prednjem i zadnjem zapovjednom tornju bila su dva daljinometra marke Barr & Stroud, sa dužinom baze 3658 mm u okretnoj kupoli. Na bočnim zapovjednim mjestima za upravljanje vatrom bočnih topova bila su dva daljinometra iste marke, s dužinom baze 2743 mm, također u okretnim kupolama. Svaka topovska kula imala je ugrađene daljinomjere marke E-Messer dužine 2743 mm. Brod je imao 11 reflektora marke Siemens sa zrcalom promjera 1100 mm. Ručno upravljivi, a mogli su biti i daljinski upravljani iz zapovjednih tornjeva, s mogućnošću pomicanja po okomici i dvije brzine u ravnini. Za vrijeme dnevne bitke reflektori su spremani u spremišta u bočnim oklopljenim mejstima. |
Njemački Car Wilhelm II. u sklopu posjete njemačkoj podmorničkoj bazi u Puli 12. prosinca 1917. godine također je posjetio Szent Istvana.
Statistike pokazuju da je ''Szent Istvan bio u upotrebi 937 dana, od toga je proveo izvan Pule oko 55 dana. U plovidbi je proveo samo 5.6%, a ostatak od 94.4% vremena proveo je na sidrištu pulskog zaljeva na plutači br. 33. Pod kraj aktivnosti najdulja plovidba, s usputnim bojevim gađanjem oko otoka Paga, trajala je od 15. do 16. ožujka 1916. Sve ostalo svodilo se na kratke vožnje do Fažanskog kanala, koje su trajale oko 45 min. U svom kratkom životu brod nikada nije dokovan radi čišćenja trupa. Sve iznesene činjenice navode na zaključak da je posada bila slabo obučena i neučinkovita u svim vidovima aktivnosti: topničkim rezultatima gađanja, savladavanju pogonskog sustava, kao i uvježbanosti spašavanja broda prilikom oštećenja. I ostali veći brodovi također su više vremena proveli u dobro zaštićenom sidrištu pulske ratne luke nego u ozbiljnijim pomorskim okršajima.
Ulaznica za svečano krštenje i porinuće bojnog broda SZENT ISTVAN 17. siječnja 1914. god. u 11 sati prije podne za gđu Martu von Zeucovich. „Gospoda se pojavljuju u svečanoj paradnoj odori s postavljenim trakama domaćih odlikovanja i dužnosničkim oznakama, odnosno u narodnoj nošnji ili fraku, dame u promenadnoj toaleti."
SUDBINE BOJNIH BRODOVA KLASE TEGETTHOFF
Szent Istvan je potopio talijanski torpedni čamac MAS 15 10. lipnja 1918. kod otoka Premuda i tada je što poginulo što nestalo 89 časnika i mornara.
Viribus Unitis je prvi brod novonastale države SHS, a zapovjednik mu postaje Janko Vuković de Podkapelski, koji ujedno postaje i prvi hrvatski kontraadmiral. Talijanski diverzanti Raffaele Rosseti i Raffaele Paolucci potopili su ga 1. prosinca 1918. godine u pulskom zaljevu. Tako je brod postao grobnica za oko 400, uglavnom hrvatskih mornara zajedno s prvim zapovjednikom flote kontraadmiralom Jankom Vukovićem de Podkapelskim.
Tegetthoff su zaplijenili Talijani 25. ožujka 1919. i odveli ga u Veneciju gdje je bio do 1923. godine izložen kao ratni plijen, a onda je 1925. godine izrezan u La Speziji.
Prinz Eugen je nakon mirovne konferencije pripao Francuzima i odvučen je u Toulon gdje mu je skinuto svo topništvo. Brod je zatim služio kao meta francuskoj avijaciji. Konačno je potonuo 28.lipnja 1923. godine nakon snažne paljbe kao meta bojnim brodovima Jean Bart, France i Paris. Tako su na pomalo tužan način završili svoj životni put najveći ratni brodovi Austrougarske ratne mornarice.
 | Literatura: - Freivogel Z., Austro-Ugarski bojni brodovi I. svjetskog rata Adamić Rijeka 2003.
- Prasky F. Die Tegetthoff klasse Wien werl. Osterreich 2000.
- Sieche E. Die Entwicklung der Tegetthoff klasse, Marine-Gestern,Heute Nr. 4/1987, Mistelbach 1984.
- Monografija brodogradilišta ''3. maj'' Rijeka 1981.
|
| |  |