(Tekst pod pokroviteljstvom Primorsko-goranske županije)
Iako ponekad ljudi nisu svjesni da žive u danima koji protokom vremena steknu naziv povijesnih, svakom je Goraninu početkom veljače 2014., nažalost, bilo jasno da živi u povijesnoj zimi. Naime, elementarna nepogoda u obliku ledene kiše u nekoliko je dana (od 30. siječnja pa do 6. veljače) doslovce okovala najveći dio Gorskog kotara prouzročivši štete čije će posljedice Gorani osjećati godinama, a bilo koji idući pregled povijesti ovog dijela Hrvatske neizostavno će morati sadržavati podatke o ovoj ledenoj kataklizmi. Štete su sredinom ožujka procijenjene na 180 milijuna eura, ali će konačni zbir biti daleko veći, pogotovo kad je riječ o šumama, koje će bar dva-tri desetljeća imati znatno manji prirast od planiranog.
Ledena kiša prirodna je pojava pri kojoj se, najjednostavnije rečeno, zbog razlike u temperaturi u atmosferi nekih stotinjak metara iznad tla i one pri tlu kiša koja pada pri dodiru s tlom pretvara u led, i to na taj način da ledenom korom oblaže sve na što pada. Kao pojava ledena kiša i nije tako rijetka, ali ono što jest rijetko, i zbog čega se na goranskom području dogodila elementarna nepogoda, jest količina napadale ledene kiše i dužina trajanja tih oborina. Naime, normalna ledena kiša obično pada svega nekoliko sati i već u naredna 24 sata lagana ledena kora otopi se pa većih poteškoća nema. No, ovog puta bilo je potpuno drugačije. Ledena kiša već je u kasnim poslijepodnevnim i ranim večernjim satima petka, 31. siječnja, počela padati na području Fužina i Čabra. U subotnje jutro prvog dana veljače proširila se manjim ili većim intenzitetom i na ostala područja Gorskog kotara, a nije prestajala ni u nedjelju, tako da se u ponedjeljak, kad su oborine ipak malo stale, Gorski kotar probudio okovan ledom i blokiran u tolikoj mjeri da nastava nije održana ni u jednoj školi, nisu radila ni poduzeća, u prekidu je bio cestovni i željeznički promet, a gotovo cijelo područje Gorskog kotara ostalo je bez struje.
Prvi su ledenu muku osjetili stanovnici s područja Fužina i Čabra. U Fužinama je već u poslijepodnevnim satima petka postajalo jasno kako je ledena kiša prejaka jer su se grane stabala gotovo naočigled počele savijati pod teretom sve većih naslaga leda i pucati. Prve najave velikih poteškoća stigle su s prvim prekidima u opskrbi električnom energijom jer su na električne vodove niskonaponske mreže počele padati slomljene grane, negdje čak i cijela stabla, a koliko će stanje biti ozbiljno, vidjelo se i iz prvog ozbiljnijeg prometnog zastoja kada je na fužinskoj željezničkoj postaji morao zbog nemogućnosti daljnjeg prometovanja biti zaustavljen putnički vlak. Na svu sreću Fužinarci ‒ koji su praktično istog dana pokrenuli Stožer za zaštitu i spašavanje kojeg je vodio načelnik Marinko Kauzlarić ‒ reagirali su pravodobno i uspjeli sve putnike prije no što je došlo do većih blokada prometnica, „izvući” iz ledom okovanih Fužina.
Sličnu je dramu tog petka proživljavalo i oko pet tisuća ljudi koji žive na području Grada Čabra. Gotovo alpska konfiguracija većeg dijela tog područja pokazala se vrlo opasnom za opskrbu električnom energijom jer su svi električni vodovi, od niskonaponskih po mjestima do visokonaponskih dalekovodnih, bili izloženi ne samo rušenju grana i stabala na njih, već i ledu koji je njihovu težinu uvećavao i do deset puta, pa se događalo da pucaju i oni vodovi koji su bili dovoljno udaljeni od šume. Štoviše, težina tih vodova počela je lomiti i konstrukcije stupova dalekovoda koji su se tijekom te noći počeli rušiti. Da bude još gore, ti su stupovi najčešće korišteni i za telefonske veze i veze mobilne telefonije, pa je već u subotu veći dio područja Čabra ostao ne samo bez struje, već i bez ikakvih telefonskih signala. Ukratko, područje Čabra u potpunosti je bilo odsječeno od svijeta, a jedina veza mogla se tog i nekoliko sljedećih dana uspostaviti preko policijskih veza, pa je stoga zgrada Policijske postaje Čabar tih dana bila stožerno mjesto svih aktivnosti vezanih uz borbu protiv elementarne nepogode i normalizaciju stanja.
Službe Primorsko-goranske županije reagirale su već u subotu uvečer kad je župan Zlatko Komadina pokrenuo Stožer za zaštitu i spašavanje, pa su već u nedjelju mnogi bili na terenu. U danima što su slijedili upravo je pomoć Primorsko-goranske županije, uz odličnu reakciju stožera lokalnih samouprava, bitno pomogla u umanjivanju posljedica zaista teškog stanja.
Ledena kiša nastavila je svoj kataklizmički pohod te su nakon Fužina i Čabra ledom u sve većoj mjeri bili okovani i ostali dijelovi Gorskog kotara, ponajprije Delnice, Lokve, Mrkopalj i Vrbovsko, dok su znatno bolje prošli Brod Moravice, Skrad i Ravna Gora, gdje je štete bilo, ali ne toliko kao u ostalim goranskim općinama i gradovima. Dramatičnosti stanja u međuvremenu postali su svjesni svi, pa i političari koji su se počeli pridruživati županu Zlatku Komadini koji je od početka ledene oluje obilazio područje Gorskog kotara. U Mrkopalj je stigao ministar gospodarstva Ivica Vrdoljak, potom u Ravnu Goru ministar obrazovanja Zoran Jovanović, a Mrkopalj, Crni Lug i Delnice obišli su i premijer Zoran Milanović te predsjednik RH Ivo Josipović. Uvjerivši se u razmjere ledenog razaranja svaki je od njih na svom području djelovanja obećao pomoć, ali koliko će od tih obećanja biti realizirano, tek će se vidjeti.
U međuvremenu su najveći dio poslova vezanih uz borbu protiv elementarne nepogode i sanacije golemih šteta Gorani realizirali sami. Na teren su svakodnevno izlazili članovi dobrovoljnih vatrogasnih društava i profesionalni vatrogasci, djelatnici goranskih šumarija te neki od članova Civilne zaštite. (Veći broj ljudi na terenu nije bio moguć zbog toga što su uvjeti bili izuzetno teški i pametnije je bilo da se u borbu s elementarnom nepogodom uključuju ljudi koji su osposobljeni za takve situacije, a ne dragovoljci koji bi možda stavljajući srce ispred uma mogli i stradati.)
Usprkos iznimno teškim uvjetima Gorski kotar je uskoro prometno otvoren pa su prema Gorskom kotaru mogle krenuti i ekipe HEP-a iz brojnih goranskih sredina. Naime, više je no očito bilo kako je najdramatičnije stanje opskrbom električnom energijom. Neki krajevi poput Čabra bili su u potpunosti bez struje, a iznimno teško stanje opskrbom bilo je i na području Fužina i Lokava. Ekipe montera danonoćnim su radom po teškim kišnim vremenskim uvjetima polako iz dana u dan vraćali struju u domaćinstva, a najduže ‒ gotovo puna tri tjedna ‒ struju se čekalo na području čabarskih naselja. Od prvog dana velikih poteškoća s opskrbom pronađeno je rješenje za prvu pomoć u agregatima, koji su postali najtraženija roba, kako među domaćinstvima, tako i u samim mjestima gdje su veliki agregati uspijevali osiguravati koliko-toliko kvalitetnu opskrbu strujom od jutarnjih do večernjih sati.
Uz muke s nedostatkom struje već tih prvih dana postalo je jasno kako će ogromne štete biti zabilježene i u šumi, pogotovo na bjelogorici čije grane nisu uspijevale izdržati težinu ledenog okova. Pucale su ne samo grane, već su se lomila i cijela stabla. Što se led više otapao, na vidjelo su izlazili razmjeri štete jer je golim okom bilo vidljivo da su brojna stabla trajno oštećena i da osim sječe za njih ne postoji niti jedno drugo rješenje.
Za prvu ozbiljniju i detaljniju procjenu ukupnih šteta na svim područjima djelatnosti trebalo je više od mjesec dana, a brojke su bile vrtoglave i kretale se oko svote od 180 milijuna eura. Ledena kiša nezapamćenog intenziteta i trajanja najveću je štetu nanijela goranskim šumama u kojima je, po službenim podacima, izračunata šteta od 241 milijun kuna, i pri čemu je uništen 1,1 milijun kubika šume. Najveće štete pretrpilo je područje Čabra, gdje je uništeno 420.000 kubika i zabilježena šteta od 92 milijuna kuna. Dalje slijede Delnice s 82 milijuna kuna štete i 426.000 kubika oštećene šume, pa Fužine s 37 milijuna kuna štete i 178. 000 kubika uništene šume, Lokve s 19 milijuna kuna štete i 86.000 kubika uništene šume.
Uništena su mahom najkvalitetnija stabla, što znači da će sljedećih tridesetak godina goranski šumari imati poteškoća s dugotrajnim gospodarenjem. Čim su vremenski uvjeti to dozvolili, šumari su krenuli u sanaciju, a s obzirom na činjenicu da je izuzetno velika količina grana bila već na zemlji, donijeta je i odluka da se ljudima, uz adekvatnu dozvolu i plaćanje, dopusti ubiranje te tzv. leževine. Također, Uprava Hrvatskih šuma osigurala je 15 milijuna kuna za radove za izvlačenje uništenog drveća. Procjena je da će se ove godine uspješno iz šume izvući tzv. pilanska sirovina, a bukovina će na red doći sljedeće godine jer po riječima struke može izdržati tako dvije-tri godine bez većih posljedica.
Ogromne je štete zabilježio i HEP. Ukupnih 97, 9 milijuna kuna štete najveća je šteta koju je HEP dpoživio u mirnodopskim uvjetima. Na udaru je bila i niskonaponska i visokonaponska mreža, pri čemu su najviše štete zabilježile Delnice (27,3 milijuna kuna), Fužine (21,1) i Čabar (20,9). Za sanaciju je ukupno izdvojeno 57,9 milijuna kuna, a radovi bi u potpunosti trebali biti gotovi tijekom ovog ljeta. Odlučeno je kako će gdje god to bude moguće, nova mreža biti postavljana pod zemlju, pa će tako u srednjonaponskoj mreži na području Gorskog kotara čak 49 posto vodova biti pod zemljom, a niskonaponska mreža na taj će način biti obuhvaćena s 30 posto. Time će Gorski kotar po količini elektroopskrbnog sustava smještenog pod zemlju ući u najkvalitetnije uređeno područjie Hrvatske.
Hrvatske željeznice zabilježile su na dijelu pruge koji je bio zahvaćen posljedicama ledoloma štetu od oko 7 milijuna kuna, a na infrastrukturi Hrvatskih voda šteta je procijenjena na 3 milijuna kuna. Štete na cestama nisu bile tako dramatične, ali ih je ipak bilo, pa su u Hrvatskim cestama procjene govorile o 5,3 milijuna kuna štete (klizišta, ograde, prometni znakovi, cvozila...), a u Županijskoj upravi za ceste oko 3,2 milijuna kuna za čišćenje prometnica i popravak signalizacije. Milijunske štete, naravno, prijavile su i lokalne samouprave na privatnim šumama, voćnjacima, nekretninama, automobilima...
Nimalo nije dvojbeno kako će sanacija ledom poharanog Gorskog kotara biti skup i dugotrajan posao.
Prvi su u akciju krenuli radnici HEP-a koji su, nakon što su interventnim mjerama uspjeli svim domaćinstvima osigurati normalnu opskrbu energijom, počeli obnovu mreže koja će, obećaju, biti već od ovog ljeta među najkvalitetnijima u Hrvatskoj kad je riječ o planinskom području. To, po njima, jamči da će u slučaju sličnih elementarnih nepogoda u budućnosti stanje ipak biti znatno povoljnije. Veliku pomoć goranskim voćarima pružit će Primorsko-goranska županija koja je donijela odluku o nabavi 51.000 sadnica, što će itekako puno značiti goranskim voćarima, od kojih će mnogi morati od samog početka, što znači da će se, na plodove veće kvalitete morati čekati nekoliko godina, i to uz strepnju da se ovakva ledena pošast više ne dogodi.
Štete na cestama, željezničkoj i infrastrukturi vezanoj uz vodoopskrbu i kanalizaciju riješit će se, budući da nisu tako ozbiljne, relativno brzo, ali ono za što će trebati poprilično vremena, jest sanacija štete na šumama.
Na državnim šumama riječ o šteti koja je na 43.000 hektara zahvatila 3,4 milijuna kubika, a od toga na potpuno uništene šuma otpada 28.500 hektara, odnosno 1,1 milijun kubika. Stradala je šuma na području šumarija Prezid, Tršće, Gerovo, Crni Lug, Lokve, Fužine, Mrkopalj te dio Šumarije Rijeka oko Gornjeg Jelenja i dio Šumarije Skrad oko naselja Rogi. Najviše je stradao, nažalost, prvi debljinski razred, odnosno stabla do 30 cm promjera, a baš su stabla tog promjera najzdravija i nositelji su daljnjeg razvoja, što će se, nažalost, itekako osjetiti u padu prirasta tijekom narednih trideset godina! Na čak jednoj četvrtini područja zahvaćenog štetom jedino je rješenje potpuna sanacija, a to znači najprije izvlačenje ili sječa svog uništenog drveća te potom sadnja novog sadnog materijala, pri čemu će šumari saditi mješovite sastojine (smreka, jela, bukva, javor, bor, trešnja, voćkarice...) budući da su takve sastojine stabilnije u slučaju ovakvih i sličnih nepogoda. No, riječ je o poslu koji će trajati nekoliko godina jer će poslovi sanacije trajati sigurno cijele ove godine, a negdje će se protegnuti i na sljedeću godinu ili dvije i tek tada slijedi pošumljavanje.
Sve u svemu, Gorski kotar ozbiljno je i teško ranjen najtežom elementarnom nepogodom otkad se bilježi povijest na ovim prostorima. Ukupnu muku Goranima dodatno otežava i činjenica da su vremena i inače teška, a krizi, nezaposlenosti i siromaštvu treba još dodati i realne strahove od Goranima nesklonih novih zakona koji bi ukinuli kakve-takve pogodnosti koje su uživali na temelju još ove godine na snazi Zakona o brdsko-planinskom području. Zbog svega toga ova je elementarna nepogoda Gorski kotar pogodila u zaista najgorem mogućem trenutku i, po svemu sudeći, Gorski kotar sada je, kako je to dobro primijetio primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, na granici opstojnosti. Može li se s gotovo samog dna Gorski kotar usmjeriti k nekim ljepšim i boljim danima, tek ćemo vidjeti u vremenu što je pred nama, ali već je sada sigurno da Gorani sami to neće moći učiniti i da bez jasnih zakonom određenih povlastica i pomoći ovom kraju prijeti ono na što mnogi ‒ na temelju dramatičnih rezultata pada stanovništva u posljednjih pola stoljeća ‒ upozoravaju. Gorski kotar polako ali sigurno nestaje.