Nakon državnog udara 3. ožujka 1922., kojeg su izveli riječki fašisti, uz pomoć tršćanskih,predsjednik Ricardo Zanella protjeran iz Rijeke, 1921. godine, smjestio se u Kraljevici, dakle na jugoslavenskom tertoriju.
Odatle je započeo akciju usmjerenu na svoj povratak u Rijeku te oživotvorenje Rapallskog ugovora i njime stvorene Riječke države (u dokumentu iz 1922., Free State of Fiume).
O tim i drugim prilikama u Rijeci američki konzul u Rijeci Wilbur Keblinger intenzivno je obavještavao ministarstvo vanjskih poslova. Ti se izvještaji danas nalaze u državnim arhivima u Washingtonu, čiji su sastavnim dijelom i dva izvještaja američkog veleposlanika iz Beograda. Iako se izvještaji Wilburga Keblingera odnose na političke prilike u Rijeci, ipak je glavni poticaj svakodnevnog praćenja političkih zbivanja bio uvjetovan gospodarskim interesima Sjedinjenih Američkih Država u dijelu koji je bio vezan za Jugoslaviju i riječku državu (Stato Indipendente di Fiume). Točnije rečeno, pomno i usporedno praćenje političkih zbivanja u riječkoj državi i Jugoslaviji bilo je motivirano poslijeratnim gospodarskim interesom SAD-a, konkretnije interesom američkog naftnog trusta Standard Oil Company of New York.
Američki trust Standara Oil raspušten je odlukom američkog suda 1911. godine. Iz njega su proizašle sljedeće kompanije: Standard Oil Company of New York, Shell Oil, Tide Water Oil, Texas Company, kasnije Texaco i Sun Oil, Union Oil of California.
Od svih ovih kompanija, najprije je Standard Oil Company of New York počeo osvajanje europskih i dalekoazijskih tržišta. Interesi kompanije poklapali su se s interesima SAD-a kao države, budući da je ona u to doba u svojim rukama držala 66% svjetske proizvodnje nafte i bila zainteresirana za njezin izvoz. Uz to, gospodarstvo Europe i drugih zemalja uništeno je razaranjima tijekom Prvog svjetskog rata, te je tržište za zahuktalu privredu SAD-a bilo ogroman potencijal.
Prvi korak k osvajanju balkanskih tržišta Standard Oil Company of New York napravio je početkom 1919. godine kada je Kompanija sa sjedištem u Solunu započela isporuku nafte za Srpski državni monopol. Iskrcavanje je od Soluna premješteno u Rijeku budući da je njezina luka bila željeznicom dobro povezana sa zaleđem u kojem su sada nastale nove države raspadom Habsburške Monarhije.
S obzirom da je Rijeka bila pod savezničkom okupacijom, isporuka nafte bila je legalna. Iskrcavanje se provodilo na bazi ugovora sklopljenog između vlade Kraljevine Srbije (budući da Kraljevina SHS do tada nije bila međunarodno priznata) i Standard Oil Company of New York. Ugovor je bio zaključen na rok: svibanj-lipanj-kolovoz 1919. godine.
Prema tom ugovoru, američka kompanija bila je dužna isporučiti sveukupno 600.000 barela nafte u tri pošiljke, a svaka je trebala sadržati po 200.000 barela.
No, na samom početku iskrcavanja prve od tri pošiljki nastali su problemi koje je stvaralo privremeno tijelo vlasti uspostavljeno u Julijskoj krajini, nekoć austrijskoj pokrajini, tj. Kraljevski gubernij Julijske krajine, na čijem se čelu nalazio guverner Antonio Mosconi.
Fred M. Lyon, menadžer Standard Oil Company of New York, pismom od 6. lipnja 1919., obratio se američkom konzulu u Trstu iznoseći poteškoće na koje je naišla isporuka prve pošiljke nafte, te zamolio da u Rijeci provjeri u čemu je problem. Pismo je iz New Yorka poslano u Trst s obzirom da novoimenovani američki konzul u Rijeci Wilbur Keblinger još nije s Malte stigao u Rijeku.
Konzul u Trstu obratio se za pomoć konzulu Španjolske u Rijeci, Riječaninu Charlsu Meynieu. U pismu se navodi da je već kod prve pošiljke bilo problema, te da je druga pošiljka, ukrcana na američke brodove Allagna i Maone, bila blokirana.
Kako u diplomatskim izvještajima američkog konzula iz Trsta, ali i iz Rijeke, nema više spomena o isporuci, stječe se dojam da do treće isporuke nije ni došlo.
Novopridošli konzul Wilbur Keblinger stalno informira ministarstvo vanjskih poslova SAD-a o zbivanjima u Rijeci u vrijeme njezine okupacije od strane D' Annunzija, ali u izvještajima nema ni spomena o isporuci nafte.