SUŠAČKA REVIJA broj 37 likovna umjetnost TILLA DURIEUX Igor Žic Tilla Durieux (čitak: Dirje) rođena je u Beču 18.kolovoza 1880. godine kao Ottilia Godefroy. Otac Ricardo bio je pripadnik stare francuske hugenotske obitelji koja se, bježeći pred progonima, raspršila dijljem Europe. Prve poduke iz glume dobila je u Beču, u školi »dvorskog glumca Arnaua«, no presudan trenutak za njen uspon do pozicije zvijezde berlinskih kazališta zbio se nakon susreta s redateljem Maxom Reinhardtom (1873.–1943.). »Reinhardt je, zacijelo, nadahnuo bezbrojne scenografe i kostimografe, ali prije svega bio je savjetnik i učitelj velikom broju glumaca. Što je Tilla Durieux značila u njegovom ansamblu? Činjenica da je u njemu ostala osam godina i da je postala jedan od glavnih oslonaca Reinhardtova impresionističkog oblika inscenacije. Kada je veliki njemački glumac Wenn Kerr oko 1903. godine zahtijevao daljnji razvoj glumačke umjetnosti linija i mrlja, koje trebaju voditi od gesta, od crtačkog prema simboličko slikarskom, tada je upravo Tilla pomogla Reinhardtu da ostvari taj cilj. Već u prvim ulogama koje je dobila od redatelja – kao Wassilissa u Noćnom azilu, kao Lady Milford u Ljubavi i kobi, kao Herodijada u Wildeovoj Salomé, kao Klitemnestra u Hofmannstahlovoj Elektri – dolazi do izražaja ono njeno vlastito koje se iznenađujuće odmah potvrdilo kao sposobno za promjenu i razvoj.« Usponu je ipak pripomogla i sreća: zbog bolesti velike Gertrude Eysoldt dobila je priliku zaigrati Salomu. Reinhardt je bio impresioniran i ponudio joj je znatno povoljniji ugovor. Upravo u kazalištu susreće čitav niz likovnih umjetnika koje je Reinhardt angažirao na izradi scenografija i kostima. Između ostalih, tu su djelovali Max Kreuse i Lovis Korinth; Max Slevogt radio je scenografiju za operu Vesele žene windsorske, a mračni Edvard Munch za Scillerovog Don Carlosa i Ibsenovu Heddu Gabler. Emil Orlik pridružio se navedenima došavši u Berlin iz Praga. Sklonost likovnim umjetnicima Tilla Durieux dokazala je odabirom prvog supruga. Eugen Spiero bio je slikar koji je od 1895. do 1897. godine bio učenik uglednog Franza von Stucka. Usprkos talentu, višegodišnjem boravku u Parizu te priključenju berlinskoj secesiji, nikad nije postao važna likovna figura. Tilla se vrlo brzo razvela, našavši ljubav svog života: bio je to Paulo Cassirer (1871–1926.), galerist, kolekcionar, mecena i izdavač. »Cassirer se zalagao, uz veliku borbu, za francuske i njemačke impresioniste, posebice za Maxa Liebermanna. Ostvario je prve izložbe od Maneta do Moneta, a 1901. godine imao je čak hrabrosti organizirati izložbu Cézannea. Stekao je velike zasluge početkom razdoblja berlinske secesije. Njegov salon postao je najznačajnijim mjestom trgovine umjetninama. Udavši se za Cassirera, Tilla se odjednom našla u središtu najnaprednijeg kulturnog kruga. Godine 1914. portretirao ju je August Renoir u svom pariškom ateljeu, u Boulevard Rochechhourd, a znatno kasnije Ernst Barlach izrađuje njenu bistu koja danas stoji u Schlossparktheatru u Berlinu. U veliki stan uspješnoga galeriste i podjednako uspješne glumice navraćaju ljudi iz kazališta: Max Reinhardt, Otto Brahm, Erwin Piscator; pisac Heinrich Mann; arhitekt Loos; slikari Max Slevogt i Oskar Kokoschka; kipari August Gaul, Ernst Barlach i drugi. U svojoj autobiografiji Mojih prvi devedeset godina, koja je postigla veliki komercijalni uspjeh, Tilla se prisjeća kolekcije umjetnina u berlinskom razdoblju: »Blagovaonicu sa svjetlozelenim zidovima okitili smo najsjajnijim slikama impresionista: Monetova Jahač i jahačica, Renoirova Dvoje djece za klavirom, Cézanneova Crvenokosa i čovjek s nakrivljenim šeširom, velika Manetova slika Molo sa svjetionikom raskošno su se isticale na svijetlozelenom... Ja sam bila u svakom slučaju potpuno zbunjena tolikim luksuzom, odlazila bih ponekad sama u stan, u koji smo se tek kasnije trebali useliti, da bih se na to privikla. Postavila sam se pred Arležankom i Željezničkim podvožnjakom Van Gogha, pred Crnim dvorcem Cézannea, koje su visjele u mojoj sobi i ponavljala sebi sto puta da bi to trebalo biti moje vlasništvo, ali to još nisam mogla vjerovati.« Osim najzvučnijih imena, u kolekciji su bila i dva ulja koje je izradio Max Slevogt (1866.–1932.). Prvo prikazuje Tillu kao Wildeovu »Salomč« (1907.), a na drugom je motiv iz pantomime Richarda Straussa. Franz von Stuck (1863.–1928.) izradio je 1914. godine četiri Tillina portreta u ulju, prikazujući je kao naglašeno morbidno-erotičnu Kirku. Portretirao ju je i Oskar Kokoschka, na svoj karakterističan ekspresionistički način. Godine 1914. portretirao ju je Renoir, a Cassirer se potrudio to zabilježiti i na filmu. Scene iz kazališta dokumentirao je Emil Orlik (1870.–1932.). Gotovo zasebna zbirka bio je niz od trideset malih brončanih skulptura životinja Augusta Gaula (1869.–1921.). Ernst Barlach je 1914. godine izradio četiri Tilline biste, jednu u porculanu i tri u gipsu. Osim portreta poklonio joj je Šetača, Osvetnika, Čovjeka koji izvlači mač te reljefe u gipsu Žene koje pjevaju, Čitačicu i Patničko čovječanstvo. Moraju se spomenuti i crteži Norvežanina Olafa Gulbranssona (1873.–1956.), istaknutog pripadnika münchenske boheme. Marc Chagall (1887.–1984.) obogatio je zbirku gvaševima Ruski pejzaž (Vitebsk), Figure uz morsku obalu (Deva), Roda, Dama s pticom (Zaljubljenost) i Umorstvo. Djela nastala između 1923. i 1925. godine bila su kupljena tridesetih godina u galeriji Flechtheim u Düsseldorfu. »Chagallov boravak u Berlinu bio je višestruko značajan. Najprije mu P. Cassirer 1923. godine izdaje autobiografiju Moj život s 26 bakropisa; to prvo iskustvo gravire bit će preludij kasnijim velikim narudžbama A. Vollarda.« Paul Klee (1879.–1940.) bio je prisutan u zbirci temperom Utvrđeno mjesto iz 1929./1930. godine. Uz sva ova zvučna imena, zbirku su tvorile i umjetnine iz starog Egipta, Kine, Japana, Afrike, crtež kredom Prizor sa sajma J. Van Goyena iz 1651. te brojni predmeti umjetničkog obrta i velika biblioteka s približno tri tisuće knjiga. Šok za Tillu bilo je samoubojstvo Paula Cassirera 1926. godine. Iako se potom preudala za bogatog poduzetnika Ludwiga Katzenellenbogena, nikad nije preboljela Cassirera, uz kojeg je provela najsretnije razdoblje života. No, uslijedile su nesretne godine. Novi udar zbio se 1932. godine, a o tome saznajemo iz dokumenata riječke Kvesture (policije) pohranjenih u Državnom arhivu Rijeka. Dosjei sadrže niz opažanja o kretanju bračnog para u razdoblju od 1936. do 1938. godine: »Ludwig Katzenellenbogen, Židov, rođen u Krotoschinu, Poljska, 21. veljače 1877. godine... Bio je prvi generalni direktor najveće njemačke pivovare Schultheiss Braurei-Pat. u Berlinu. Žena mu je Židovka Godeffroy Ottilia, razvedena Spiero, udovica Cassirer, nekada kazališna umjetnica poznata pod imenom Tilla Durieux. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
TILLA DURIEUX
Igor Žic
Tilla Durieux (čitak: Dirje) rođena je u Beču 18.kolovoza 1880. godine kao Ottilia Godefroy. Otac Ricardo bio je pripadnik stare francuske hugenotske obitelji koja se, bježeći pred progonima, raspršila dijljem Europe. Prve poduke iz glume dobila je u Beču, u školi »dvorskog glumca Arnaua«, no presudan trenutak za njen uspon do pozicije zvijezde berlinskih kazališta zbio se nakon susreta s redateljem Maxom Reinhardtom (1873.–1943.). »Reinhardt je, zacijelo, nadahnuo bezbrojne scenografe i kostimografe, ali prije svega bio je savjetnik i učitelj velikom broju glumaca. Što je Tilla Durieux značila u njegovom ansamblu? Činjenica da je u njemu ostala osam godina i da je postala jedan od glavnih oslonaca Reinhardtova impresionističkog oblika inscenacije. Kada je veliki njemački glumac Wenn Kerr oko 1903. godine zahtijevao daljnji razvoj glumačke umjetnosti linija i mrlja, koje trebaju voditi od gesta, od crtačkog prema simboličko slikarskom, tada je upravo Tilla pomogla Reinhardtu da ostvari taj cilj. Već u prvim ulogama koje je dobila od redatelja – kao Wassilissa u Noćnom azilu, kao Lady Milford u Ljubavi i kobi, kao Herodijada u Wildeovoj Salomé, kao Klitemnestra u Hofmannstahlovoj Elektri – dolazi do izražaja ono njeno vlastito koje se iznenađujuće odmah potvrdilo kao sposobno za promjenu i razvoj.« Usponu je ipak pripomogla i sreća: zbog bolesti velike Gertrude Eysoldt dobila je priliku zaigrati Salomu. Reinhardt je bio impresioniran i ponudio joj je znatno povoljniji ugovor. Upravo u kazalištu susreće čitav niz likovnih umjetnika koje je Reinhardt angažirao na izradi scenografija i kostima. Između ostalih, tu su djelovali Max Kreuse i Lovis Korinth; Max Slevogt radio je scenografiju za operu Vesele žene windsorske, a mračni Edvard Munch za Scillerovog Don Carlosa i Ibsenovu Heddu Gabler. Emil Orlik pridružio se navedenima došavši u Berlin iz Praga. Sklonost likovnim umjetnicima Tilla Durieux dokazala je odabirom prvog supruga. Eugen Spiero bio je slikar koji je od 1895. do 1897. godine bio učenik uglednog Franza von Stucka. Usprkos talentu, višegodišnjem boravku u Parizu te priključenju berlinskoj secesiji, nikad nije postao važna likovna figura. Tilla se vrlo brzo razvela, našavši ljubav svog života: bio je to Paulo Cassirer (1871–1926.), galerist, kolekcionar, mecena i izdavač. »Cassirer se zalagao, uz veliku borbu, za francuske i njemačke impresioniste, posebice za Maxa Liebermanna. Ostvario je prve izložbe od Maneta do Moneta, a 1901. godine imao je čak hrabrosti organizirati izložbu Cézannea. Stekao je velike zasluge početkom razdoblja berlinske secesije. Njegov salon postao je najznačajnijim mjestom trgovine umjetninama. Udavši se za Cassirera, Tilla se odjednom našla u središtu najnaprednijeg kulturnog kruga. Godine 1914. portretirao ju je August Renoir u svom pariškom ateljeu, u Boulevard Rochechhourd, a znatno kasnije Ernst Barlach izrađuje njenu bistu koja danas stoji u Schlossparktheatru u Berlinu. U veliki stan uspješnoga galeriste i podjednako uspješne glumice navraćaju ljudi iz kazališta: Max Reinhardt, Otto Brahm, Erwin Piscator; pisac Heinrich Mann; arhitekt Loos; slikari Max Slevogt i Oskar Kokoschka; kipari August Gaul, Ernst Barlach i drugi. U svojoj autobiografiji Mojih prvi devedeset godina, koja je postigla veliki komercijalni uspjeh, Tilla se prisjeća kolekcije umjetnina u berlinskom razdoblju: »Blagovaonicu sa svjetlozelenim zidovima okitili smo najsjajnijim slikama impresionista: Monetova Jahač i jahačica, Renoirova Dvoje djece za klavirom, Cézanneova Crvenokosa i čovjek s nakrivljenim šeširom, velika Manetova slika Molo sa svjetionikom raskošno su se isticale na svijetlozelenom... Ja sam bila u svakom slučaju potpuno zbunjena tolikim luksuzom, odlazila bih ponekad sama u stan, u koji smo se tek kasnije trebali useliti, da bih se na to privikla. Postavila sam se pred Arležankom i Željezničkim podvožnjakom Van Gogha, pred Crnim dvorcem Cézannea, koje su visjele u mojoj sobi i ponavljala sebi sto puta da bi to trebalo biti moje vlasništvo, ali to još nisam mogla vjerovati.« Osim najzvučnijih imena, u kolekciji su bila i dva ulja koje je izradio Max Slevogt (1866.–1932.). Prvo prikazuje Tillu kao Wildeovu »Salomč« (1907.), a na drugom je motiv iz pantomime Richarda Straussa. Franz von Stuck (1863.–1928.) izradio je 1914. godine četiri Tillina portreta u ulju, prikazujući je kao naglašeno morbidno-erotičnu Kirku. Portretirao ju je i Oskar Kokoschka, na svoj karakterističan ekspresionistički način. Godine 1914. portretirao ju je Renoir, a Cassirer se potrudio to zabilježiti i na filmu. Scene iz kazališta dokumentirao je Emil Orlik (1870.–1932.). Gotovo zasebna zbirka bio je niz od trideset malih brončanih skulptura životinja Augusta Gaula (1869.–1921.). Ernst Barlach je 1914. godine izradio četiri Tilline biste, jednu u porculanu i tri u gipsu. Osim portreta poklonio joj je Šetača, Osvetnika, Čovjeka koji izvlači mač te reljefe u gipsu Žene koje pjevaju, Čitačicu i Patničko čovječanstvo. Moraju se spomenuti i crteži Norvežanina Olafa Gulbranssona (1873.–1956.), istaknutog pripadnika münchenske boheme. Marc Chagall (1887.–1984.) obogatio je zbirku gvaševima Ruski pejzaž (Vitebsk), Figure uz morsku obalu (Deva), Roda, Dama s pticom (Zaljubljenost) i Umorstvo. Djela nastala između 1923. i 1925. godine bila su kupljena tridesetih godina u galeriji Flechtheim u Düsseldorfu. »Chagallov boravak u Berlinu bio je višestruko značajan. Najprije mu P. Cassirer 1923. godine izdaje autobiografiju Moj život s 26 bakropisa; to prvo iskustvo gravire bit će preludij kasnijim velikim narudžbama A. Vollarda.« Paul Klee (1879.–1940.) bio je prisutan u zbirci temperom Utvrđeno mjesto iz 1929./1930. godine. Uz sva ova zvučna imena, zbirku su tvorile i umjetnine iz starog Egipta, Kine, Japana, Afrike, crtež kredom Prizor sa sajma J. Van Goyena iz 1651. te brojni predmeti umjetničkog obrta i velika biblioteka s približno tri tisuće knjiga. Šok za Tillu bilo je samoubojstvo Paula Cassirera 1926. godine. Iako se potom preudala za bogatog poduzetnika Ludwiga Katzenellenbogena, nikad nije preboljela Cassirera, uz kojeg je provela najsretnije razdoblje života. No, uslijedile su nesretne godine. Novi udar zbio se 1932. godine, a o tome saznajemo iz dokumenata riječke Kvesture (policije) pohranjenih u Državnom arhivu Rijeka. Dosjei sadrže niz opažanja o kretanju bračnog para u razdoblju od 1936. do 1938. godine: »Ludwig Katzenellenbogen, Židov, rođen u Krotoschinu, Poljska, 21. veljače 1877. godine... Bio je prvi generalni direktor najveće njemačke pivovare Schultheiss Braurei-Pat. u Berlinu. Žena mu je Židovka Godeffroy Ottilia, razvedena Spiero, udovica Cassirer, nekada kazališna umjetnica poznata pod imenom Tilla Durieux.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.