Ako se ne želi dovesti u pitanje budućnost Opatije, daljnja »zlogradnja« na postojeći način mora se energično zaustaviti. (Iz preporuke Austrijskog udruženja inženjera i arhitekata 1908. godine)
Premda je relativistička fizika odavna postulirala međuovisnost vremena i prostora, iz perspektive ljudskih iskustava i dimenzija, među njima postoji ključna hijerarhijska razlika: vrijeme mijenja čovjeka, a on sam modelira prostor. Moć utjecanja na vlastito fizičko okruženje posljeduje logičnom činjenicom da čovjek pred sobom, pred bližnjima, kao i pred sljednicima, mora za to preuzeti i proporcionalnu odgovornost. Na kraju krajeva, trag ostavljen u vlastitom biotopu za većinu je i jedini trag po kojemu će se jednom o njima moći suditi.
Jedna od rijetkih domena u kojoj lokalna samouprava ima zadovoljavajuće ingerencije jest prostorno planiranje. Pod pretpostavkom usklađenosti s hijerarhijski višim i u pravilu prilično liberalnim planovima, izrada urbanističkog plana savršen je poligon za testiranje hrabrosti, mašte, vizionarskog duha i osjećaja za realističnost. Oplemenjujući životni milje, svoj i onih koji dolaze, sposoban planer na najizravniji način pretvara estetiku u funkcionalnost. Kvalitetan estetski zahvat, međutim, implicira složeno etičko postupanje.
Kao i svemu ostalome, osmišljavanju prostora može se pristupiti konstruktivno, konzervativno ili destruktivno. Konstruktivnost osjeća nužnost mijene i spremna je za nju žrtvovati komotnost navika. Konzervativnost se opire novome bez razmatranja njegove kvalitete, a destruktivnost svu energiju investira u eliminaciju konkurencije i, zanemarujući vlastiti progres, svoje optimalno funkcioniranje prepoznaje u kriznim situacijama koje nerijetko sama generira.
Ovi naši kvarnerski krajevi su, usprkos svim političkim preobrazbama, ili možda upravo tražeći protutežu njima, oduvijek naginjali konzervativnim reakcijama. Svaki novi detalj uveden u ustaljene vizure s kuhinjskog prozora domicilni je puk interpretirao kao trn u oku, izazov i drskost. Svako obrezivanje lovora, svaki novi zid i ličenje fasade posljedovali su otporom. A ako netko misli da je famozna austrijska Ka-und-Ka administracija i legislativa čvrsto držala u rukama konce prostornog planiranja i uređenja, onda je u zabludi.
Prva opatijska priča:
JEDNA SJEDNICA LOKALNIH VLASTI OD PRIJE 105 GODINA
Povijest je onima koji se njome bave i onima koji je samo čitaju uglavnom jeftini narkotik za odguravanje svinjarija koje nam servira vlastita svakodnevica. Međutim, za one koji se umore ili zasite vječitog bježanja, koji se odluče okrenuti i podignuti kičmu, pogled i glas, povijest počinje biti obrascem koji se, fraktalskom logikom, ponavlja u svakom svom najmanjem dijelu i globalno. A dobra strana ponavljanja je da nam daje vremena da predvidimo i pripremimo se. I tu prestaje mrtvilo povijesti i njene prostitucije kao štivca za laku noć.
Jedno od tih fascinirajućih repetiranja je i sjednica opatijskog općinskog zastupništva održana 5. siječnja 1899., dakle, u doba dok još nije bilo ni Seidlove zgrade da je ugosti. Oko gradonačelnika Stangera (na vlasti od 1895.) okupilo se još 19 lokalnih uglednika (četvorica su izostala) u koje se ubrajaju mnoga imena trajno ugrađena u pilone ovog grada: Julius Glax, ravnatelj Lječilišnog povjerenstva i balneolog europskog glasa; Franz Tripold, liječnik i mjesni klimatolog: općinski liječnik Niko Fabijanić; učitelj August Rajčić; osnivači »Zore« i mahom pomorski kapetani; Ivan Tomašić, Ivan Fiamin (prvi predsjednik društva), Benedikt Fiamin, Adolf Justi, Antun i Jakov Jurković; škrbićki veleposjednik kapetan Ivan Varljen i drugi.
Već na samom početku, pri raspravi o zapisniku s prošle sjednice, Ivan Fiamin protestira da činjenica o njegovom napuštanju dvorane u vrijeme izglasavanja nekakve potrošarine nije ušla u zapisnik, pa se to ispravlja (očito, »odlazak u zahod« u vrijeme značajnih glasovanja nije izum članova današnjih parlamentarnih komisija).
Krajem 19. stoljeća Opatija ima nekoliko hotela među kojima je i hotel Quarnero