Svaki onaj koga put nanese do drevnoga trsatskoga Varoša, te krene uskom onom ulicom od svetišta Majke Božje prema župnoj crkvi Sv. Jurja i staroj frankopanskoj gradini, svakako mora biti iznenađen kada ugleda onu neveliku kuću na kojoj stoje dvije spomen-ploče. Prva kazuje posjetitelju da se ondje nekoć nalazila trsatska pučka učionica, dok na drugoj čitamo zapis kako je ta ista kućica rodno mjesto pjesnika Hadrijana Mandela-Bademića, autora knjige Sa grobova mladosti.
Radoznali posjetitelj koji tamo prvi puta dolazi može zastati u velikoj dvojbi pitajući se tko bi mogao biti taj čovjek i kako je stekao taj rijetki privilegij da mu bude podignuto spomen-obilježje. I pritom misli: ako je već taj Mandel-Bademić toliko važan, kako se može zaključiti, zašto onda o njemu danas većina ljudi ne zna gotovo ništa?
Čudna su ovo i neobična pitanja. Odgovore na njih valja tražiti u našem odnosu prema lokalnoj, ali podjednako tako i nacionalnoj tradiciji. Odnos je taj obilježen stanovitom nesigurnošću proizašlom iz nepostojanja jedinstvenih kriterija. Ono što je važno na lokalnoj razini u pravilu se smatra nevažnim u odnosu na opću nacionalnu kulturu i književnost. I obrnuto, ono što je važno u smislu nacionalne tradicije ne smatra se toliko relevantnim u nekoj zavičajnoj tradiciji. Upravo to je slučaj i s našim Hadrijanom Mandelom-Bademićem kome se dogodila dvostruka marginalizacija: danas je podjednako nepoznat u zavičajnom i nacionalnom pogledu. No, vrijeme je da kažemo koju o tom zaboravljenom primorskom književniku.
BADEM KAO AMBLEM
Hadrijan Mandel-Bademić ugledao je svjetlo dana na Trsatu 22. studenoga 1863. godine, kao sin pomorca Ivana Mandela i njegove supruge Jelene rođ. Terdić. Krsno mu ime bijaše Andrija, obred krštenja obavio je mjesni župnik Paškval Zuvičić, dok su kumovi tom prigodom bili Josip i Ana Paškvan. Kućica u kojoj se dječak rodio, nekoć obilježena kućnim brojem 32, danas u Ulici Petra Zrinskoga 9, u razdoblju od 1846. do 1856. služila je kao trsatska pučka škola, u kojoj mladež podučavaše njen vlasnik i tadašnji crkvenjak Josip (Jožić) Radivoj.
