– Nono, koliko je velika Zemlja?
– Oh, mali, Zemlja ti je golema...
Začuđujuće je koliko još čovjekovim doživljajem svijeta u njegovoj starosti vladaju dječačke predrasude. Možda su tome i sami starci krivi, jer kad u svijet vode unuke, često im pričaju o djetinjstvu, i kako je svijet izgledao u to njihovo, davno nekad bilo doba. Brzo se odaju, ne sluteći da pričanjima o svojem doživljaju svijeta polako gase vatru djetinje začudnosti što golemim žarom želi zapaliti svijet. Starcu je, na primjer, Zemlja oduvijek bila, i još uvijek jest – samo okrugla. Za njegova života ona nikada neće postati kugla. I iskreno, premda se srame, u sebi se pitaju, potiho: ne hodaju li ipak ljudi s donje strane Zemlje – naglavačke.
Ma koliko odmahivali rukom, predodžba prostora oduvijek od nas zahtijeva točno odrediti što je gore, a što dolje. Poput predodžbe vremena koje uvijek hoće biti prije ili poslije. Po uzoru na ta dva parametra, i svemir, ma kako bio beskonačan, čini se da uvijek ima dolje i gore. Ali, ako malo bolje razmislimo, može li u svemiru išta biti gore ili dolje. Može li u svemiru, uostalom... ali!
Iskreno govoreći, dok bih hodao kopnom, te me misli i nisu odveć zanimale. Ako bih na trenutak i pomislio na njih, trubljenje jurećeg automobila, ili upozorenje policajca, molba prosjaka za novčić, opasan pas, dijete plače... nešto bi me brzo odvratilo od traženja odgovora. I baklave, baklave u onoj slastičarnici...
Ali svaki put kad bih bio na brodu, navraćalo bi i pitanje okruglosti Zemlje. I moram priznati da me hvatao strah i na samu pomisao o tom pitanju. Uostalom, nisam znao zašto mi se baš to pitanje nameće kao pitanje svih pitanja. Tj. da li uopće postoji takvo pitanje? Uvjeravao sam se da su to samo gluposti i posljedica dosade. Jer na moru ionako sjediš na boku broda, gledaš u horizont i čekaš kada će vjetar promijeniti smjer ili snagu. Onda se idu mijenjati jedra, slagati ih, ubaciti u potpalublje, pa ponovno na bok... I ništa. Često i ne misliš! Baš ništa.
Spomenuto se pitanje na moru pojavljivalo stidljivo, kao da mu nije prijala blizina kopna. No, problem je postajao sve prisutniji kad smo počeli odlaziti na ocean. A gotovo histerično vrištalo bi mi za vrat nasred oceana kad na horizontu nije bilo nikakvog oslonca pogledu.
I tada bih, pokušavajući odgovoriti na to vrišteće pitanje, prizivao i slabašno znanje fizike, formule na kvadrat, brzinu svjetlosti i... Ako je istina da se svjetlost ugiba!? Kad bi čovjek mogao vidjeti tako daleko, tako daleko kao što je okrugla Zemlja, čovjek bi tada ugledao svoja leđa!
– Čovjek bi tada ugledao svoja leđa! – kao da utihne kričanje?!
Osupnut tišinom horizonta, osluškujući, pokušavam si protumačiti vlastita leđa koja gledam ravno ispred sebe na praznome horizontu. I ne trepćem, jer bojim se da će mi leđa nestati, da će me krik ponovno... i tada shvatim! Skočim u ocean!
Do površine me isprate krici, pomislih na pitanje, ali čim sam uronio u vodu, zaogrnem se tišinom. Oduševljen vlastitom težinom koja me lagano održavala na mjestu dubine umirim se. Nisam tonuo, nisam izranjao, lebdio sam. I kao što sam maloprije na horizontu gledao svoja leđa, sada sam ih osjećao obrubljena hladnoćom vode. Bez straha zatvorim oči, siguran da neće nestati...
Ostala su, u početku za mene pripijena, ali polako sam ih uspio svući i k njima se okrenuti. Osjećao sam kako drhte, što je bio siguran znak da će uskoro i nestati. Rastopila se u dubinu. I odjednom mi dubina više nije bila dolje. Rasprostrla se na sve strane, prodirući i u mene, prisjećajući me površine, i kako sam bio naivan dok sam mislio da je dubina dolje, a visina gore. I staraca se sjetim, kako vode u šetnju unuke...
Oko mene nešto prostruji? Oči otvorim u mrak. Lebdio sam zaljuljan nečijim postojanjem. Bože moj, nikada prije nisam osjetio toliku puninu nekog drugog bića?! Osjećao sam kako se obavilo svugdje oko mene, poput repa nečijeg kretanja... A onda shvatih da je to trag repa predivne sirene, u mene zaljubljene! Plašio me samo njezin miris, podsjećajući me na nepoznato. Odjednom sam, kao nikada prije, širom otvorio sva osjetila, jer bio sam siguran da samo tako mogu zadržati pažnju te predivne žene. I da li su sirene žene?!
Ne žaleći je uvrijediti, laganim pokretom sklopim osjetila, ponovno se skupljajući u sebe. Uplaši me pomisao da ću likom biti školjka. Čekao sam, bilo što...
Napokon, osjetio sam kako me poteže i pita:
– Nono, što je ovo?
Unuk me gledao u rukama držeći komad...
– Nono, što je ovo?
Uzeto sam to iz njegovih ruku, posjeo ga na koljena i pogladio po kosi.
– To ti je dio jedne ribe koju je uhvatila jedna školjka. Riba se otrgla, ali ostao joj je ovaj komadić repa. Za uspomenu. Ali, duga je to priča...
Unuk me potezao, molio da mu ispričam tu priču, ali... Da li sam bio sebičan ili samo star i dosadan? Ne znam. Nisam mu je ispričao. Samo sam ga pogladio po glavi i rekao mu:
– Mali, Zemlja je okrugla...