PODUZETNIK POD VEDRIM NEBOM
Jagode kao iz vrta!, komentar je onih što su imali priliku kušati jagode s njive poduzetnika Josipa Žiga s otoka Raba, koji je zbog tih jagoda promijenio i mjesto boravka i posao kako bi se upustio u novu poslovnu avanturu. Do jučer drvodjelac i putnik po svijetu, odlučio je, kako kaže, svoj nemirni duh nahraniti promjenom. Ona se dogodila prije tri godine u Gorskom kotaru u Lokvama kada je unajmio zapušteni rasadnik osnovne škole i na hektaru zemlje zasadio preko 20 tisuća sadnica jagoda. Danas iz tog rasadnika ubire oko 8 tona jagoda godišnje. Nije, međutim, sve išlo glatko. Jagodarska djelatnost ovisi o vremenskim uvjetima i tijekom dozrijevanja znaju se dogoditi i ogromni gubici. Tako je samo prošle godine imao oko 4 tona škarta, kojeg je kasnije otkupilo domaće stanovništvo za proizvodnju pekmeza.
Jagode lijepog izgleda imaju cijenu po kilogramu od 13 do 15 kuna i otkupljuju ih veletrgovci povrćem i voćem koji opskrbljuju otoke i Istru, objašnjava Žigo. Nažalost, jagodu prodaje izgled, a ne okus. To je i uzrok današnje situacije na tržištu, gdje nalazite ogromne i lijepe jagode, gotovo po šablonu lijevane, a kada ih kušate, nemoguće je doživjeti onu prirodnu aromu domaćih jagoda. Osim u izgledu, priča Žigo, prednost je velikih europskih proizvođača i u tržišnim cijenama. U svijetu danas svuda nalazite jagode iz Španjolske, zemlje broj jedan po uzgoju i proizvodnji tog voća. Njihove cijene ruše naše, pa je pravo umijeće za male proizvođače baviti se tom djelatnošću. Mi, domaći poduzetnici pod vedrim nebom, ograničeni smo u proizvodnji, jer ovisimo isključivo o ponudi i potražnji. Nama nitko ne osigurava organizirano prihvatilište, hladnjaču, a o otkupu, ističe Žigo, da se i ne govori. Ipak, zahvaljujući hrvatskom turizmu, koji najviše troši domaću jagodu, ali i poticajima Primorsko-goranske županije te lokalnim vlastima, hrvatski proizvođači postupno dobivaju na tržištu svoje mjesto pod suncem, a kvaliteta njihovih proizvoda biva prepoznata !
Sam svoj majstor
Priča Josipa Žiga svjedoči o mukotrpnom putu naših poduzetnika. Svoje malo carstvo jagoda izgradio je na 700 metara nadmorske visine gdje uzgaja klasičnu sortu jagoda, tzv. marmeladu, otpornu na hladnoću. Riječ je o nekoć vrlo zastupljenoj vrsti jagode u Italiji, koja se, međutim, tamo više ne uzgaja, jer je ocjenjuju neukusnom! Kad ti isti Talijani probaju moju jagodu, naglašava Žigo, ne mogu je se zasititi. Jagoda je puna okusa i arome, te kako kažu, miriše na prirodu... Za to je zaslužna goranska zemlja. Znate, čovjek sam s mora i do jučer nisam znao kako se obrađuje zemlja. Uputili su me stariji ljudi te stručnjak za poljoprivredu Ivan Salopek. Prema njegovim uputama analizirao sam zemlju i prema rezultatima analize odredilo se koliko je treba dohraniti, odnosno koliko dodati tvari za njezino otkiseljavanje kako bi bila spremna za kvalitetan uzgoj. Važno je imati nekoga tko će vas savjetovati, naročito u današnja rizična vremena. Jagode su, recimo, studija za sebe, a kod nas, baš i nema stručnjaka koji bi vas poučili. Uzgajivači sami financiraju dolaske profesora s Poljoprivrednog fakulteta iz Zagreba kako bi ih stručnjaci uputili u rad s jagodama. To, naravno, nije posao profesora, već savjetodavnih službi, ali njih i konkretnih odgovora na naša pitanja kada najviše trebate - nema. Tako vam preostaje samo uzdati se u sebe i samostalno se obrazovati!
Cijena sadnice jagode kreće se od kune i pol do pet i pol kuna. Naš je problem što njih iz Italije uvozi samo jedan uvoznik, što je još jedan ograničavajući faktor, upozorava Žigo. Često se događalo da se prodaju i nezdrave sorte jagoda. Takvo što potrebno je riješiti da se točno zna što i koliko netko isporučuje. Na taj način uzgajivač bi se osigurao od uzaludnog ulaganja u sadnice!
U posao sam uložio što god sam imao i može se zaraditi, ali tek nakon nekoliko godina. Dotad poslujete na pozitivnoj nuli i svakodnevno boravite na njivi od šest ujutro do devet navečer. Nije me strah rada jer znam da uloženi trud nikada nije uzaludan, osim kada iznevjerite sami sebe! Za Gorski kotar mislio sam da je izolirana zona i tek s dolaskom ovdje uvidio sam koliki potencijal krije u sebi taj zeleni div u zaleđu Rijeke, govori poduzetnik s Raba koji uskoro namjerava pokrenuti i proizvodnju sokova i pekmeza od jagoda.
NAUTIČKA KARIKA IZMEĐU SVJETSKIH
PROIZVOĐAČA I HRVATSKIH KUPACA
Tvrtka UNIMAR Rijeka, sa sjedištem na Preluci, ovlašteni je distributer izvanbrodskih motora marke JOHNSON i EVINRUDE za hrvatsko tržište. Riječ je o visokotehnološkom programu kojeg već tri godine distribuira u suradnji s poznatom talijanskom tvrtkom ITALMARINE, iza koje je 80 godina iskustva i više od 450.000 prodanih motora.
Na hrvatskom tržištu javlja se i kao ovlašteni distributer nautičke opreme brojnih renomiranih tvrtki. Osculati je, primjerice, u nautičkim krugovima prozvana Biblijom nautike, a osim što posjeduje najveće skladište nautičke opreme u Europi, vodeća je europska tvrtka po uvozu inox-materijala za brodove. Tu je još tvrtka Besenzoni, poznata u svijetu po izumu prvog hidrauličnog mostića za jedrilice - passarelle, a kvalitetan je i proizvođač dizalica za plovila.
Za razliku od velikog talijanskog tržišta, gdje se godišnje prodaje oko 60.000 izvanbrodskih motora, u Hrvatskoj se uspije prodati njih 3.000. Tvrtka UNIMAR sudjeluje na tržištu s prodajom od oko sto do dvjesto komada godišnje. Njezin vlasnik, Hrvoje Matutinović, u ponudi se posebno ponosi linijom nove generacije ekonomičnih dvotaktnih motora s izravnim ubrizgavanjem. Radi se o E-TEC izvanbrodskim motorima, čija emisija ispušnih plinova zadovoljava čak i Kaliforniju koja slovi za najrigorozniju državu na svijetu u pitanju ekoloških normi. Cijene takvih motora kreću se na tržištu od 6 do 12.000 eura. Priču o UNIMARU ispričao nam je vlasnik tvrtke Hrvoje Matutinović, nekoć direktor marketinške službe u ACI-ju. Sredinom 90- tih godina osnovao je nautičku firmu UNIMAR u Trstu, koja danas s riječkim UNIMAROM broji 13 uposlenika.
Prije nekoliko godina imenovan je i za potpredsjednika Udruge hrvatske nautičke proizvodnje, čija je uloga osluškivati europsko i svjetsko nautičko tržište. Jedna takva organizirana zajednica lakše se predstavlja svijetu, razgovara s bankama, inozemnim ministarstvima i dobavljačima, priča Matutinović, a hrvatskim proizvođačima donosi nautičke informacije iz prve ruke. Udruga je članica švedske grupacije ICOMIA, koja sjedinjuje najjače udruge nautičke proizvodnje svijeta.
Naša zemlja s obalom od šest tisuća kilometara sudbinski je vezana za nautiku. Mnoge su hrvatske firme posljednjih godina propale, dok ACI sa stotinu izmijenjenih direktora i dalje jako dobro radi, ističe Matutinović. Prema tome, nautika je unosan posao i treba ga ne samo razvijati već i reprezentativno predstavljati! Zato mi je kao Riječaninu žao što je naš nautički sajam, s najdužom tradicijom u Hrvatskoj, postao ništa drugo nego tužna priča. Pregazilo ga je vrijeme i novi marketinški modeli organiziranja sajmova. Oglušivao se na potrebe tržišta, a kada se tako ponašate, nije čudno da gubite, pa ste na kraju osuđeni na životarenje. Uporno sam govorio ljudima iz organizacije kako Riječki sajam treba vratiti moru, kao što je to bilo u početku. To su najzad i učinili, ali, nažalost, prekasno. Zagrebački i splitski sajmovi u međuvremenu su preuzeli vodstvo na hrvatskom nautičkom tržištu. To se riječkoj privredi nije smjelo dogoditi, jer nautički sajam nosi sa sobom blagostanje, nosi hotele i restorane, ali i bogate kupce.
Ovogodišnji sajam nautike u Splitu organizirala je jedna mlada ekipa firme Profektus. Njezin vlasnik, dvadesetosmogodišnji Vicenzo Blagojić, mladić je koji ‘grize’, i zna se nametnuti. Uspio je u Splitu napraviti pravo čudo. Sajam su posjetila najveća imena iz svijeta nautičke industrije. To je nešto nevjerojatno što je taj mladić učinio, i to u puno lošijim uvjetima nego što ih ima Rijeka. Kad spominjem uvjete, mislim na luku koja je u Splitu riskantnija, jer je otvorena, pa se moraju postavljati plutajući pontoni, dok je Riječki zaljev zatvoren i time idealan za prekrasan nautički sajam. Vjerujem da u Rijeci ima sposobnih ljudi koji bi sigurno znali napraviti od sajma dobar posao kakav se radi u svijetu. Institucija nautičkih sajmova u Europi i svijetu svakako je nautički sajam u Genovi, od kojega čovjeku zastane dah. U njega se ulaže ogroman trud i novac, govori Hrvoje Matutinović. To je spektakl koji treba doživjeti jer ima sve što jedan kvalitetan sajam mora imati. Bogatom nautičkom ponudom zadovoljava posjetiteljevu svaku, pa i najmanju želju. Sajam nudi kompletnu ponudu plovila, prekrasne komunikativne ljude, prekrasne djevojke, more štandova. To je san snova! Sajam u Parizu također je interesantan. To je grad u malom u kojega i u pol noći možete ušetati i razgledati. U Njemačkoj u Düsseldorfu, sajam je također krasan, ali je pragmatičan i sterilan, nedostaje mu glamur, finoća i šarm...
RIJEČKA VODA NA TRŽIŠTU
Povijest pamti mnoge ratove zbog vode. Jedan od najboljih primjera neki su od izraelsko-arapskih sukoba iz šezdesetih godina prošlog stoljeća kada se ratovalo oko vode iz rijeke Jordan. Izrael je tada osigurao zalihe pitke vode da bi u razvoj vodoopskrbnog sustava uložio milijune dolara. Da se stečena voda ne bi rasipala, praktični Izraelci uveli su u vodoopskrbne sustave uređaje za pročišćavanje otpadnih voda, koje se koriste za navodnjavanje pustinjskih farmi. Mudro gospodarenje prirodnim resursima pustinjsku zemlju Izrael dovelo je do toga da je ona danas jedan od većih svjetskih izvoznika voća.
Hrvatska je prema podacima UNESCO-a po zalihama vode na petom mjestu u Europi, a četrdeset i drugom u svijetu. Primorsko-goranska županija jedna je od vodećih hrvatskih regija po koncetraciji vode za piće koja je vrlo visoke kvalitete. Posebno se uvijek ističe riječka voda, koja se nedavno na tržištu pojavila kao Vira.
Dio Hartere, nekadašnje legendarne tvornice papira, od ove godine postao je punionicom riječke izvorske vode Vira. Punionica, u vlasništvu tvrtke Zvir, s Emanuelom Ivkovićem na čelu, započela je radom u svibnju i opremljena je najmodernijom tehnologijom u skladu s europskim normama. U punionicu je uloženo 12 milijuna eura, a na tržište se godišnje planira isporučivati 25 milijuna litara vode i voćnih sokova. Punionica trenutačno upošljava 30-ak radnika.
Vira se crpi iz dubinskih bazena koji su sačuvali netaknutost vode iz ekološki najčišćeg dijela Hrvatske - Gorskog kotara, od kuda se ponirući slijeva u izvor Zvir. Prema mišljenju stručnjaka, takvo podrijetlo svrstava riječku izvorsku vodu među vode izvrsne ukusnosti.
Ove godine na tržišta Primorsko-goranske i Istarske županije isporučeno je oko 5 milijuna litara prirodne izvorske vode, a uz domaće tržište riječka punionica izvorskom vodom Vira namjerava osvojiti i inozemna tržišta ne samo u Europi. Sretno!