TRSATIKA
Ko bi znao reći, kad se je na nestalnim kvarnerskim vodama pojavila prva lađa? I dali je to bio neki rudimentarni monoksil ili je to već bila neka već ponešto savršenija fenička ili grčka brzoplovka?
Sve je to obavito mrakom vremenske noći. U tom istom mraku gubi se i pojava prvog čovjeka u ovim stranama. Ko je to bio? I kad se je izvukao iz prvobitne mrke spilje da na otvorenom gradi svoje domove nešto udobnije i svjetlije?
U drevno doba takvi su se domovi gradili ponajprije na tjemenicama humova i brda. To je i shvatljivo: na visovima obrana je lakša i od zvijeri i od nasrtljiva susjeda.
Možda je baš na trsatskom brdu osvanulo prvo takvo naselje. Na jednoj strani ponor, a dolje na dnu rijeka, što se bučno pjeni. Na drugoj strani pod nogama more, dok se onamo iza leđa tlo strmenito spušta, a malo podalje prema istoku zjaju vrata, zaštićena od dva brda. A svuda uokolo sama gusta šuma, koja je pružala obilne hrane i čovjeku i njegovoj stoci. Pružalo mu je i more ...
Koje je bilo prvo ime onom naselju na brdu trsatskom? I tom imenu i onim drugim, što su možda za njime slijedili, izgubio se trag. Izgubilo se ime, što su ga gradu na brdu dali Liburni, ilirsko gusarsko pleme, a sačuvalo se samo ono, što su mu nadjenuli Kelti, narod, koji je imao sve uslove, da uz Grke, postane nosiocem velike i najviše kulture. Oni su gradu na brdu dali ime Tarsah, što su Rimljani pretvorili u Tarsatika.
Čovjek je na visovima bio sigurniji, zaštićeniji, ali je želja za morem bila jača od straha. Drevni Ilir nije mogao da joj odoli, već se je izrana povjeravao valovima zamamljive plave pučine, i udisao, upijao njezin slani dah. I to mu je prešlo u krv, u mozak.
Od koga je naučio da gradi brodove? Da li od Feničana ili Grka ili od kojih drugih Mediteranaca? Svejedno: tek se zna, da nije dugo potrajalo, te je taj stari Ilir postao gospodarem cijeloga Jadrana. Zalijećući se na svojim strelovitim »serilama« do zapadne italske obale svuda je sa sobom nosio strah i trepet. Pošto bi se napljačkao i nakupio plijena, vratio bi se pod svoje staro brdo i tu među strme pećine, u ušću rijeke, zaklonio svoje brze lađice. Da bude tim svojim lađicama svaki čas što bliže, prenio je po vremenu svoj stan dolje uz more, onkraj bučne rijeke. Za njim su slijedili drugi i tako je po vremenu i na tom uzahnom prostoru nastalo drugo naselje, što su ga Kelti nazvali Phlavon, a to u njihovu jeziku znači rijeka, ali svijet je oba naselja, i ono na brdu i ovo uz rijeku, nazivao jednim imenom: Tarsahom — kasnije - Tarsatikom.
I grad je cvao i napredovao trgovinom, a još više otimačinom.
U to vrijeme tamo dolje onkraj rijeke Arsije (Raše!) bio je na glasu još jedan drugi grad: Nesakton. U njemu je stolovao kralj svih Istrana. Da li je i Tarsatika bila podčinjena njegovoj vlasti? Možda i jeste, ukoliko je njezin nemirni narod mogao i htio da se pokorava nečijoj volji.
Glave žitelja Tarsatike, kao i one svih starih Ilira, plaćale su se vrlo skupo. Osjetili su to i Rimljani u dugotrajnim ratovima s Istranima, a naročito kod opsjedanja Nesaktona, gdje su hrabri branioci počinjali čudesa junaštva, pa kad vidješe, da im je svaki otpor uzaludan, najprije poklaše žene i djecu, a potom pođoše i sami dragovoljno u smrt, samo da ne padnu živi u ruke pobjednika. I kralj Epul zada tom prilikom sebi smrt.
Istra je bila svladana ali ne upokorena. Liburni i njihova susjedna braća Japidi uznemirivali su Rimljane jedni s mora drugi s kraja. Rimljanima nije mnogo pomagao ni onaj krupni zid, što su ga u svrhu obrane sagradili uz rijeku Tarsiu, koju su oni prekrstili u Oeneus a naši u Rječinu.
Kroz Tarsatiku prolazila je cesta, što je s jedne strane iz Pule, a s druge iz Ogleja vodila preko Kastva u Ilirik, do Senja i Topsike. Živo; je bilo na toj cesti, nju i gradove na njoj spominju već stari Grci. I Rimljani, već onamo u prvim vijekovima poslije Hrista, Tu se pored gradova Labina, Plomina i Lovrana spominje i Tarsatika.
Kako se živjelo u staroj Tarsatici? O tome nema nikakvih vijesti. Jedno je izvan svake sumnje: to da je Tarsatika bila vrlo izložena točka. Dok je uokolo vladao mir, život se lijepo odvijao u polju i na moru, odvijala se trgovina, blagostanje je raslo. Za burnih vremena grad je pak i na brdu i dolje uz more poprimao tmurnije lice: što je bilo za oružje, odlazilo bi protiv neprijatelja, a grad bi zatvoren među svojim bedemima čamio u muklom iščekivanju, što će biti!
Vremena postajala su sve crnja. Za građanskih ratova, što su u ovim stranama bjesnili poslije smrti Konstantina Velikoga, oboren je na mnogim mjestima i onaj pogranični zid — limes orientalis — i varvarima, što su već odavno vrebali na granicama carstva i po nekom valjda prirođenom nagonu težili k moru, vrata su bila širom otvorena. I provale započinju sa sjevera i sa istoka. Dok su sjeverni krajevi Istre pretrpjeli mnogo zla i od Gota i Huna, naročito od Longobarda, Tarsatika je morala najviše da postrada od kasnije navale Avara, koji su kroz nju prošli ognjem i mačem. Tu su se našli i Hrvati, koji su svladavši avarske horde ostali ne samo u Tarsatici, već su zaposjeli i sve kvarnerske obale i zemlju dalje na zapadu. Sva je prilika da su već kod tih prvih naleta divljih Avara mnogi žitelji Tarsatike poubijani, dok su se ostali, što su iznijeli žive glave, razbježali po okolnim brdima i tu se nastanili, tako da nadošli Hrvati nisu ni nailazili na jači otpor. Latini pak, koji su se već odavno osjećali u ovom kvarnerskom kutiću osamljeni i odrezani od svojih, napustili su ovaj kraj već prije. S onim Kelto-Ilirima, što su se prosuli po brdima, Hrvati su ubrzo stupili u bliži dodir, s njima se stopili i od njih se naučili brodarenju i drugim vještinama. I tako ne potraja dugo i stara se Tarsatika i opet podigla i ako ne do negdašnjeg sjaja, a ono ipak utoliko, te je još uvijek bila na glasu kao znatno mjesto i važna luka ina Kvarneru. Njoj je jamačno bila podložena i sva krajina pod Učkom i svi gradići uz obalu, kao na priliku Lovran i više njega drevni Knezgrad.
I tako je to išlo sve do vremena velikoga cara Karla. Taj mogući vladar bio je već podložio sebi čitavu Istru, ali njegovu dalnjem prodiranju opirali su se Hrvati. A bunili su se protiv njegove vlasti i stanovnici Tarsatike, pa kad je u Liburniju stigao Karlov ljubimac, markgrof Erik, bio je u Knezgradu obasut kamenjem i pogubljen. Strašna vijest o markgrofovoj pogibiji potresla je u dušu njegova odanog prijatelja, oglejskog patrijarha sv. Paulina. U pjesmi, što ju je tom prilikom spjevao nazivlje Knezgrad - Mons Laurentus i proklinje ga ovako:
Mons inimice Laurentu qui diceris
Vos super nunquam imber ros nec pluvia
Descendant, flores nec tellus purpureos
Germinet, humus nec fructus triticeos.
Da kazni pobunjene Hrvate, Karlo Veliki zapovjedi, da se poruši ne samo Knezgrad, već da se i Tarsatika zapali i sravni sa zemljom. To se i izvršilo. U Knezgradu poviše Lovrana nije opstao kamen na kamenu, ali mu se u narodu sačuvalo staro ime. A sačuvala se i davna priča: u velikoj dubini pod ruševinama Knezgrada zakopana je krupna zlatna motka, o kojoj visi deset lonaca punih zlata - ostatak silnog blaga markgrofa Erika. I u zoru svakog novog stoljeća pojavljuje se ondje nekakav dugonja, đavo pakleni, i tu sav ščućuren čuva Erikovo zlato. Jao onome, koji bi se usudio da dirne u ono bogatstvo!
Stara se pak Tarsatika digla pod novim imenima: ona donja uz vodu dobila je ime Rijeka, dok je ona gornja sačuvala svoje drevno ime u obliku, što joj ga je po svom starom jezičnom zakonu dao naš narod: Trsat.
Viktor Car Emin.
BARUN MILAN TURKOVIĆ - KUTJEVSKI  Kad smo ono prije nekoliko godina u ovom našem listu prikazali njegovu knjigu »Iz Londona u Filadelfiju«, napomenuli smo, da je ime Turkovića povezano ne samo s našim krajem već i s našim morem. Da ne govorimo o dalekim pređima te odlične rodoljubne porodice, koja vuče svoju lozu ispod Nehaj grada, podsjetit ćemo naše čitaoce samo na to, da je pokojni otac baruna Milana, Vjenceslav Turković, negdje sedamdesetih godina sagradio pet jedrenjaka, ali ih nije nazvao ni »Giustizia« ni »Biondina« ni »Zia Caterina«, već ih je okrstio našim dragim hrvatskim imenima: »Tri brata«, »Tri sina«, »Kraljevica«, »Karlovac« i »J. J. Strossmayer«. Poslije, kad se pokazalo, da se jedro ne će moći da odhrva slavodobitnoj pari, čuveni je principal Vjenceslav Tulrković bacio pogled na kraj, na predjel jedan, gdje bi mogao da dade maha svojoj vanrednoj energiji, svom pronicavom i poduzetnom duhu. I povukao se u Slavoniju, u Kutjevo, gdje su najprije on, a za njim njegovi sinovi, naročito barun Milan, jedno, može se reći zabačeno, pusto imanje digli do uzornog gospodarstva, kome se dive – možemo s ponosom da kažemo – svi stručnjaci u Evropi. U tom intenzivnom radu baruna su Milana zatekle visoke godine: 4 ovog mjeseca februara navršit će osamdeset i jednu. I uvijek čil i vedar! A što je najviše, neumoran u radu! Otkad je izišla njegova knjiga uspomena »Iz Londona u Filadelfiju«, knjiga, koju je naša kritika vrlo pohvalila, izdao je cijeli niz radnja, što zasjecaju u razna područja, kao: »Prošlost opatije b. dj- Marije de Gotho seu Kuttyeva«, »Der Cistercienser Orden im Königreiche Jugoslawien«, »Dedicatio zu der 800 jähr Gründuingsfeier der Cisterc. Abtei Stična«, »Povijest opatija reda Cistercita«, »Antemurale Christianitatis«, »Krajiške imovne općine«, »Krajiška investiciona zaklada«, »Die ehemalige kroat.slavon. Militargrenze«. Ali barun Milan Turković nije još odložio pero. Domalo će izići iz štampe njegove uspomene, u kojima ima dragocjene građe, kojom će se moći da posluži svaki naš kulturni radnik. Tako Milan Turković! Dok drugi šezdeset pa i pedestogodišnji »starčići« samo jamraju spominjući prošle »lijepe« dane, barun Milan, morska korenika, iako gleda na prošlost, ne pušta s vida sadašnjost ni budućnost, prema kojoj i u ovim svojim visokim godinama stupa s puno pouzdanja i vjere, da naš cjelokupni narod i čitavu ovu našu lijepu Jugoslaviju čekaju - bude li pameti na jednoj i drugoj strani – dani sve veće sreće i slave, Živ nam bio! V. C. E. |
SPOR OKO POGAČE
Iz prošlosti Martinšćice
Svejedno je, znate li ili ne, kako se jednom zvala cesta, što se vijuga uz pećinski predjel, na kome se kao nekakva mala oaza sačuvalo nešto zelenila. Ime je cesti tuđe, a tuđa su bila i gospoda, što su joj ga nadjenula, valjda da se ulaskaju nekom hapzburškom nadvojvodi, čija se bolja polovica zvala Doroteja. To je bilo prije jedne stotine i nekoliko godina, prigodom otvorenja Lazareta u lijepoj uvali Martinšćici.
Uvala zaista lijepa. Nikakvo čudo, što su po gdjekoji htjeli u nju da smjeste čak i drevnu Tarsatiku. Može se reći da joj je priroda bila već u davnini vanredno blaga. Ne samo što joj je s morske strane stvorila divno zaklonište, ona je tu udarila i korito zdravoj pitkoj vodi i - štaviše - u zaleđu joj je podigla gustu šumu, da je štiti od divljih nasrtaja pomahnitale bure.
Trebalo je samo, da se u uvalu useli čovjek, pa da se sav onaj čarobni kutić, zabijeli od čistih kuća, gospodskih palača i drugih vitkih zdanja.
Ali čitava uvala ne pruža nikakva traga, da je u njoj ikada postojao kakav grad. Pa ni u najdavnije doba, u najtamnijoj vremenskoj noći. Ni grad, ni selo, ni ikakvo naselje.
Na vrhu Solina, strmog brda, što uvalu zatvara sa kostrenske strane, nalaze se i danas nekakve ruševine. Narod ih zove »kloštar«. Ima ih, koji nagađaju, da su nekad ondje gore stanovali Benediktinci, ali zato nema nigdje nikakve potvrde. A pravo je čudo, što nije - ukoliko se zna - nijednog samostanca privukla želja, da se u onoj blagoj uvali smiri.
I tako je prolazilo vrijeme. Potok, što se nekoć zvao »Javor«, žuborio je iz godine u godinu svoju vječitu pjesmu, a šuma u zaleđu sve se više rijedila, propadala, dok nije naposljetku gotovo sasvim nestala i iza sebe ostavila samu tvrdu, sivu goljet. Sad je i bura imala otvorena vrata, a slobodan put imale su i vode, i naročito za jačih kiša provaljivale u uvalu noseći sa sobom mnogo zemlje crvenice. Tada je tek ušao u uvalu i čovjek, ali ne da u njoj gradi domove svoje, već da sadi vinograde. I tako je uvala postala sve življa, osobito o berbi, kad bi nagrnula u nju mladost, da po lozama kupi slatki, zlatni plod, koji ju je poticao na pjesrnu i veselo klikovanje.
I na dan sv. Martina bivalo je u uvali življe. U ono davno vrijeme, možda i prije punih šest vijekova, dok u uvali nije još bilo nijednog ljudskog krova, našla se pobožna duša, koja je milosrdnom svecu sagradila na pustome žalu kapelu. I tako bi svake godine, na dan 11. novembra svijet silazio u uvalu da se dobrom svecu pomoli i da mu zahvali, što je u podrumima novo vino odlično ponijelo.
I od te skromne crkvice uvala je dobila svoje ime Martinšćica. Kada? To neka Bog zna! Jedno stoji: to joj je ime dao okolišni narod, po onom istom iskonskom jezičnom zakonu, po kome su njegova braća na otoku Cresu okrstili takvim imenom jednu svoju uvalicu od davnine posvećenu sv. Martinu. Razlika je samo u tome, što se oko crkve sv. Martina na Cresu okupilo jedno čitavo selo, dok je ova pod brdom Solinom ostala dugo vremena gotovo sasvim samotna.
Međutim njezino ime nije ostalo nezabilježeno ni u starijim analima. Kapelica se sv. Martina spominje čak već i god. 1445. A ima još nešto. U prvoj polovici šesnaestog vijeka bjesnio je u uvali pravi rat, i to zbog mlina, koji se također spominje u starim listinama. Oko god. 1630. pripadao je taj mlin zakupniku trsatske gospoštije, Franju Knežicu. Jednog dana nahrupi u Martinšćicu kapetan Petra Zrinjskoga, i silom prisvoji sebi Kneževićev mlin. No ne potraja dugo i pred Martinšćicom osvanu pet bojnih lađa sa dvjesta momaka. Tim lađama zapovijedao je čovjek senjskog zapovjednika Herbersteina. U isto vrijeme pritisnuo je sa zapadne strane Martinšćicu i riječki kapetan de la Rovere, sa 300 ljudi. I kapelanu bakarske zrinske gospoštije nije ostalo drug, nego da se povuče u Bakar, a mlin da ostavi dotadašnjem gospodaru Knežiću.
Poslije 35 godina odmah nakon tragedije u Bečkom Novom mjestu, u tihoj je Martinšćici i opet odjeknuo zveket oružja. Misleći da i mlin u Martinšćici pripada Petru Zrinjskome Herbersteinovi su Nijemci u svom divljem naletu udarili i na nj i prisvojili ga u ime svoga gospodara Herbersteina. Trebalo je dugo, dok je mlin došao opet u ruke riječkih duvna Benediktinka kojima ga je Knežić bio međuto poklonio.
Ali taj mlin ima i jednu svoju, iako ponešto komičnu historiju. U ono isto vrijeme, kad je Zrinjski bacio oko na nj, upravljao je njime mlinar Valić koji je također ostao zabilježen u analima naše lijepe Martinšćice. Evo kako je do toga došlo:
Postojala je nekakva prastara oporuka, po kojoj je bakarskom kaptolu pripadalo pravo da vrši glavne funkcije u crkvi sv. Martina u uvali. Bakrani su se tim pravom oduvijek i koristili. Osim na dan sv. Martina. dolazili su oni u Martinšćicu i u prosne dane, u procesiji, i tom prilikom čekala ih u onom historičkom mlinu starim običajima određena i posvećena pogača. Nevolja je htjela, da je ta pogača postala vremenom – kamenom smutnji. Razmimoilaženja između već prije spomenutog mlinara Valića i bakarskih kanonika izbijala su otuda, što se časnoj bakarskoj gospodi ona pogača činila premalena, dok se mlinaru činila iako ne baš prevelika, a ono sasvim »prema propisu«. Jednog je dana - -bilo je to uoči Uzašašća godine Gospodnje 1731. – došlo je i do oštrijih. Pošto su kao običajno bakarski kanonici i toga dne blagoslovili vinograde i mlin, mlinar im iznese dužnu pogaču. Jedan je od časne bakarske gospode uze u ruku, malo je odmjeri, pa zavrtivši glavom reče:
- Ova pogača ne teži ni tri libre, a morala bi najmanje četiri.
Mlinar stao da dokazuje, kako se u starije vrijeme poklanjala još manja pogača, uz čašicu vina – i to više iz dobre volje. A kanonici svi u jedan glas:
- Ili će pogača biti od četiri libre ili ćemo mi sami da krojimo pravdu.
Mlinar iznosi svoje razloge i ne popušta. A ne popuštaju ni kanonici i sada je tek nastalo potezi povuci. Navalili listom na jadnog mlinara, i ljudski ga istukoše. Umiješala se i mlinareva žena, pa izmlatiše i nju. U gužvi neko je od kanonika oteo s mlinareva ognjišta kotao, drugi tavu i sve to poniješe u Bakar kao trofeje. Došlo i do suda, i tu je siromah Valić odnio kraći kraj: morao je da plati novčanu globu od jedne petice i četiri libre voska.
Od prilike neko stotina godina prije Talijan je Tassoni sastavio tragikomični ep »Ugrabljeni sić« (La secchia rapita). Znači da je u ono doba dolazilo i drugud do ovakvih i sličnih herojskokomičnih natezanja. Uostalom takvih herojskosmiješnih natezanja ima i danas, često i oko stvari, što možebiti i ne nadilaze vrijednost pogače od četiri libre!
Pet šest godina iza one prve bitke u mlinu, došlo je opet do slične gužve. Mlinar je ovaj put kanonicima spremio pogaču prilično krupniju, ali sada su časna gospoda tražila hljeb od pola »stara«, čemu se je mlinar odlučno usprotivio. I opet je došlo do kreševa, mlinar je i tada ostao kraćih rukava i polomljenih kostiju, dok su kotao i tava ponovo odmarširali u Bakar kao trofeji.
Iz ovoga se vidi da bi naša povjesnica mogla biti također i zbor više manje veselih natezanja...
Barba Šime
ČETRNAEST KRIVIH SVJEDOKA
Još jedna crtica iz prošlosti Martinšćice.
Kapela sv. Martina u Martinšćici bila je dakle razorena god. 1737. Otada se je odnosna oficiatura vršila u crkvi sv. Lucije u Kostreni. Kapelu sv. Martina u Martinšćici kupio je god. 1780 riječki građanin Simon Adamić. Ta i Adamić, inače naše gore list, imao je svoju trokatnicu na Sušaku, a posjedovao je i veliko imanje na Rijeci. Čim je kupio razorenu kapelu, dao se na posao, da je do temelja izgradi, restaurira.
Negdje oko god. 1785, kad je kapela bila već dograđena, pronio se najednom glas, da je Adamić kopajući nove temelje kapeli, naišao na golemo blago, što ga je ondje neko pohranio. Glas je išao od usta do usta, dok nije naposljetku dopro do ušiju vlasti. Treba znati, da je i onda vrijedio zakon, da je svak dužan dati od nađenog blaga državi izvjesni dio. I vlast, ne budi lijena, pozva jednog dana Simona Adamića, da od nađenog zlata ustupi državi dio, koji joj po zakonu pripada.
— Zlato? Kakvo zlato! Ja nisam tamo našao ništa, — branio se Adamić.
— Ima četrnaest svjedoka, koji su voljni potvrditi protivno, - odsječe komesar oštro.
— Koji su ti svjedoci?
— Evo ih!
I na komesarev mig zaređaše jedan za drugim svih četrnaest svjedoka. I svi redom iskazaše, da je Adamić gradeći kapelu iskopao silno blago.
— Što velite na ovo? — upilji komesar u Adamića svoj tvrd pogled.
— Ja velim, da je sve to laž, bezočna laž. Ja nisam, našao nikakva blaga,
— To može svak da kaže, — reče komesar. — Jeste li voljni dati od onoga blaga državi ono, što joj ide?
— Otkuda da joj dam, kad nisam ništa našao. I Simon Adamić ostao pri svojem tvrdeći da je sve ono, što se o nekom nađenom blagu govori, puka izmišljotina. Nato komesar namigne žbirima, koji Adamića svezaše i odvedoše u Crikvenicu i baciše u tamnicu ondašnjeg kaštela.
Simon je imao više djece, među njima i jednog valjanog sina, koji se zvao Andrija Ljudevit. Bio je to čovjek u mladim godinama, neustrašiv, oštrouman i vanredno poduzetnog duha. Čuvši da mu je otac zatvoren, smjesta krenu u Beč, gdje je tada vladao sin Marije Terezije, Josip II. Zadobivši audijenciju razloži caru čitav događaj i s nekoliko vatrenih i uvjerljivih riječi dokaza očevu nevinost, našto car izdaj nalog, da se Simon ispusti iz zatvora, u kome je čamio puna dva mjeseca.
Izišavši iz tamnice Simon je oprostio svojim sucima, ali onoj četrnaestorici svjedoka — nikako. Tek što se malo oporavio, pozva klesare i dade napraviti četrnaest stupova, upravo koliko je bilo onih čuvenih svjedoka. I svaki je stup bio »urešen« glavom i ličnim crtama po jednog od onih svjedoka. Te je stupove smjestio pred jednu svoiu zidanicu na Fijumeri, i tu su ostali sve do godine 1883, kad su odanle otstranjeni. U zidanici, pred kojom su bili oni stupovi, bila je smještena hrvatska gimnazija, pa ima među negdašnjim đacima one naše gimnazije još i danas živih staraca, koji se sjećaju onih čuvenih stupova, što ih je Adamić dao podignuti u namjeri da »ovjekovječi« uspomenu na one svoje lažne svjedoke.
Već spomenuti Simonov sin Andrija Ljudevit proslavio se i kao velik dobrotvor Rijeke. Među ostalim sagradio je Riječanima i prvo kazalište, koje je po vremenu postalo rasadištem tuđinskih, nama protivnih misli i težnja.
Za te i druge njegove zasluge Riječani su se odužili uspomeni Andrije Adamića time, što su svoj najljepši trg nazvali njegovim imenom. U novije doba taj je trg postao Piazza Dante, ali je zato susjedni pristan zadržao ime staroga patricija. No, ne za dugo, jer su novi gospodari taj gat okrstili imenom »Sv. Marka«, a ime Adamić prenijeli nekamo drugamo, ja ni sam ne znam kamo.
Sic transit gloria mundi...
Barba Šime.
NAŠI UMJETNICI U TUĐINI
Pored nastojanja naših upravnika u zemlji, ima još nešto što nam u tuđini diže lijepo ime Jugoslavije naše. To su naši vrijedni umjetnici.
Naši vajari priređuju u inostranstvu izložbe s uspjehom, neki su od njih kod natječaja za razne spomenike ostali pobjednici, a i svaki čas čujemo da je koja naša pjevačica ili plesačica u metropolama Evrope ili Amerike postigla silan uspjeh. To isto vrijedi i za razne naše kazališne umjetnike, kompozitore itd. A što »da kažemo o našem čuvenom umjetniku violinistu Zlatku Balokoviću, koji raznosi po čitavom svijetu slavu svoju, a uz to širi s, najvećim uspjehom i najljepši glas našega troimenoga naroda? Pod kojim se god meridijanom pojavi, u kojoj god dvorani daje maha svoime božanskom nadahnuću - stalan je da će ubrati buru aplauza i prodičiti svoju zemlju jugoslavensku. Nedavno, zapravo 5. decembra, odsvirao je jedan od svojih divnih programa preko stanice WGES Prvog Jugoslavenskog Radio-sata u Chicagu. Slušaoce tog programa pozdravio je naš veliki umjetnik krasnim govorom, iz kojega vadimo ovo:
»Vama će bez dvojbe drago biti čuti, da se još nikada toliko o Hrvatima, Srbima i Slovencima u Americi čulo i pisalo nije kao ove godine. Hrvat Vanka slikao je u maloj Pittsburghškoj crkvici freske u narodnom stilu, pa je njegovoj umjetnosti veliki, popularni magazin »Times« posvetio cijelu stranicu. Stogodišnjica Srbina Tesle našla je odjeka diljem cijelog svijeta. Ko se ne bi divio tome čudu, kojeg izumi su ovjekovječeni i čuvani od stotinu patenata! Štogod Slovenac Adamič piše, od interesa je u cijeloj literarnoj Americi. Hrvatica Zinka Kunc nasljeduje plašt jedne od najvećih pjevačica sviju vremena - Milke Trnine - kod Metropolitan Opere u New Yorku.
Ja sam imao čast biti izabran od najvećeg Američkog komponiste, John Akler Carpenter, za interpretiranje njegovog krasnog koncerta, kojeg ću ove sezone izvoditi sa glavnim američkim orkestrima. Rezultat te jedino uspješne kulturne propagande je očigledan. Amerika se sve više zanima za nas. Mjesto, da nas se omalovažava, mi počinjemo zauzimati mjesto, koje ćemo tim časnije ispunjavati čim za isto pripravniji budemo. Mi sa naše strane moramo da gledamo pokazati se harni toj velikoj zemlji, koja nas je gostoljubivo primila.
Ja ću na pr. na mojoj proljetnoj turneji u Evropi koja počinje 15. ožujka (March) u mome rodnom Zagrebu i koja me vodi kroz Čehoslovačku, Austriju, Belgiju, Bugarsku, Grčku, sve do Carigrada i Angore, na svakome koncertu, kad samo mogu, izvoditi koje simfonijsko Američko remek djelo, kao što ja u Americi izvodim kod mojih koncerata koje Jugoslavensko djelo.
Eto, jedne od mnogih niti, koje će nas još više zbližiti. Moje gusle koje će vam zapjevati buduće nedjelje 12. decembra u velikoj Orchestra Hali (220 So. Michigan Ave., Chicago) pjevat će glasom rodne vam grude, a ponijet će sa mnom u domovinu sve najčišće i najbolje što vam leži u srcima a to je: ljubav i odanost prama stoljetnoj i zajedničkoj nam rodnoj grudi.«
To nam eto poručuje Zlatko Baloković, proslavljeni sin našega naroda.
Mornar
JEDRENJAK HRVATSKA Strašna je bila oluja, što je bjesnila u okolici Splita u noći od 5 aprila ove godine. Onom zgodom more je progutalo jedrenjak Hrvatsku i motornu brodicu Mali Frane. Nesreća je htjela te je bilo i ljudskih žrtava. U valovima našli su smrt vlasnik Hrvatske Nikola Jakir, njegov petnaestgodišnji sin i jedan brodski mladić.
Odmah sjutradan nakon katastrofe ustanovilo se, da je more, gdje je brod nastradao prilično plitko, pa se zaključilo, da se što prije započnu radovi, kako bi se Hrvatska što prije izvukla na površinu. U petak, 4 pr. mjeseca, započelo se izvla-čenjem Hrvatske. Na mjesto nesreće dovučena je velika ploveća dizalica Jadranskih brodogradilišta, koji su to izvlačenje imali da izvrše. Prvi su započeli radom ronioci. Spustili se na morsko dno i započeli podvodnim radovima. Potonuli jedrenjak vezali su čeličnim konopima na pramcu i na krmi, a zatim je dizalica stala da izvlači brod. Potonula se lađa polako dizala prema površini i upravo u trenutku, kad je dovučena do razine mora, puče konop na provi i jedrenjak opet potonu u morske dubine. Zbog toga kvara radovi oko spasavanja potonule Hrvatske morali su biti prekinuti, ali se već sjutradan nastavili. Ronioci se opet spustili, da brod privežu još jačim konopima pa da ga onda dizalicom izvuku na površinu. To im je napokon i pošlo za rukom. Brod je izvučen i doveden u splitsku luku, ali čini se, da ga se više ne će moći pokrpati. Niti se u njemu našle lješine potonulih mornara niti se našla svota od nekoliko hiljada dinara, koju je navodno imao gospodar Jakir na brodu. I tako – čini se da će sva muka oko izvlačenja Hrvatske biti bez neke naročite koristi. |