Supružnici Željka i Boris Rogić gotovo se tri desetljeća bave oblikovanjem stakla po mnogočemu na izniman način u Hrvatskoj. Od početka teže ka strukovnim kriterijima i profesionalnoj etici kojima nastoje pokriti sve segmente ostvarivanja i vođenja svoga ateljea – radionice. Njih dvoje do danas su njegovi jedini nosioci, ravnopravni kao bračni suputnici i partneri u „tehnološkoj podjeli“, kako na pitanje o pojedinačnim doprinosima zajedničkom radu odgovara Boris Rogić. Do danas su svoj rad široj javnosti prezentirali na osam samostalnih izložbi u više muzejskih prostora, Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja (1989. i 1995.), Zavičajnom muzeju Poreštine (1990.), Galeriji Klovićevi dvori (1993.), Muzeju grada Rijeke (2000. i 2011.), Muzeju Mimara (2005.) te u Galeriji Vijećnica u Omišlju (2010.). 
Rogići su rođeni Riječani (1953.), gimnazijski obrazovani, Željka u Opatiji, Boris na Sušaku. Oboje upisuju pravni fakultet u Rijeci, no pri kraju studija prevagnuo je interes za kreativnim stvaranjem. Njihov daljnji profesionalni put odredila je edukacija u ciriškoj umjetničkoj školi koja njeguje tifanijevsku tradiciju, ali i druge tehnologije i postupke umjetničkog oblikovanja stakla. Kako bi bili ukorak s vremenom, Rogići se neprestano stručno usavršavaju, odlazeći u Zürich i tri puta godišnje. S posebnom pažnjom prezentiraju svjetiljke koje izrađuju prema izvornoj Tiffany matrici, uz svaku prilažući elaborirani certifikat o replici prema povijesnom uzoru. Ujedno je to odgovor na kritičke prosudbe njihova rada koje idu do razine pastiša, ali i na današnju poplavu jeftinih izvedenica i krivotvorina uvijek popularnih originala.
Priča o čuvenim Tiffany svjetiljkama neizostavno počinje s Louisom Comfortom Tiffanyjem (1848. – 1933.), američkim slikarom, dekoraterom i dizajnerom, sinom poznatog draguljara Charlesa Lewisa (1812—1902), utemeljitelja manufakture Tyffany&Company 1853. godine u New Yorku. Mlađi je Tiffany imao važnu ulogu u razvoju primijenjenog dizajna, posebno u oblikovanju stakla u znakovitom vremenu na prijelazu stoljeća. Nadahnut antičkim i srednjovjekovnim staklom, posebno koloritom vitraja gotičkih katedrala i nadasve prirodnim oblicima i mijenama, stvarao je vlastite staklene kreacije koje se ističu bogatstvom dekorativnih motiva i uzoraka, tekstura i boja. U duhu Art Nouveaua, na kojega i sam utječe, zagovarao je umjetničko oblikovanje industrijski proizvedenih predmeta svakodnevne upotrebe po uzoru na zanatske rukotvorine. Njujorški studio Tiffany gasi se smrću svoga osnivača 1933. godine, a sve naknadne inačice poznatih svjetiljki izrađene tehnikom koju je patentirao smatraju se replikama. Tiffany svjetiljke izrađuju se u tzv. hladnoj tehnici s već obrađenim staklom koje se reže, a komadići omataju bakrenom folijom i lemljenjem sjedinjuju na kalupu za sjenilo. Usporedimo li današnju praksu s vremenom izvornika, riječ je o tehnički i tehnološki istom postupku i iako je inzistirao na ručnoj izradi, sam je Tiffany konačno koristio industrijski proizvedeno staklo pa su njegovi unikatni predmeti velikim dijelom prefabrikati. Rogići nam pokazuju koliko minuciozne vještine i iskustva iziskuje dosljedno repliciranje povijesnih modela. U njihovom slučaju podrazumijeva samostalan odabir i kupnju skupocjenog stakla američkih proizvođača, promišljanje kolorističkih shema, rafinman kuta prelamanja stakla i ostaloga što doprinosi finalnim odrazima i drugim svjetlosnim učincima, prožetoga kreativnošću i imaginacijom.
.........