Djelatnost sazvane općine počela je sa velikim brigama. Problem je predstavljao pronalazak većeg prostora za stalna bogoslužja, te zaposlenika za potrebne funkcije. Pitanje prostora bilo je najteže, budući da ništa nije stajalo na raspolaganju. Stoga smo se morali pripomoći privremenim prostorima, koja su nam se nudila. Oglas koji smo stavili u novine, bio je vrlo uspješan, jer smo tim putem pronašli kantora, koji je ujedno bio i voditelj molitve i šohet u jednom. Osim poduka djeci i naplate poreza, Leo Haus odgovarao je svim odredbama. Budući da smo za bogoslužja na šabat imali ograničen prostor, za veće blagdane morali smo unajmiti sale hotela. Morali smo se stalno seliti, no bogoslužja su zadovoljila brojne posjetitelje.
Predsjednik Sternbach je godine 1924. napustio Abbaziu, kako bi u Krakowu preuzeo ljekarnu. Stoga sam ja postao predsjednikom i voditeljem svih poslova, koje sam kao tajnik mnogo godina i obavljao.
Voditelj molitvi, L. Haus također napušta svoje mjesto 1926. godine, jer u Veneciji prihvaća mjesto šoheta. Slijedile su godine briga, kako bi se već započeto održalo. Izgradnja hrama je okupirala moje misli. Kako bih to ostvario, stremio sam dobiti odgovarajući teren, koji sam potom i dobio. U centru Abbazie, dobili smo na dobroj lokaciji teren od otprilike 1.000 m2 od arhitekta Neuhauslera po povoljnim uvjetima. Sada se javila briga, kako ostvariti izgradnju hrama, te sam došao na ideju u tu svrhu zatražiti donacije od talijanske židovske zajednice. Kako bi se djelatnost prikupljanja uspješno obavila osmislio sam slijedeće: Godine 1925. kralj Vittorio Emanuele III. slavio je svoj 25-godišnji jubilej vladavine, te sam stoga imenovao to u: Izgradnja jubilejnog hrama V.E. III.
-1-
Od talijanske vlasti sam za to dobio odgovarajuće odobrenje. Inženjer Geza Angyal napravio je dostojan projekt, koji je rezultirao impozantnim zdanjem.
U siječnju godine 1926. napravio sam slavljeničko postavljanje temelja za budući hram. U nazočnosti prefekta i ostalih autoriteta uslijedilo je postavljanje temelja. Na banketu koji je uslijedio, rabin Zoller iz Trsta održao je izrazito lijep govor. Banketu su prisustvovali mnogi, gdje su pristigli telegrami sa dobrim željama čitani i držani govori. Među telegramima, pročitan je i onaj samoga kralja.
Sada sam bio pun nade da će i financijsko dodjeljivanje sredstava proteći jednakim oduševljenjem, na žalost sam po tom pitanju ostao uvelike razočaran. Talijanska općina je toplo pozdravila našu patriotsku ideju, obećala nam pomoći u svakom pogledu, međutim najavila kako se i sama bori sa financijskim problemima, te nas neće moći potpomoći novčanim sredstvima.
Uslijedile su krizne godine u Europi 1926.-1929., te se izgradnja hrama prolongirala na kasnije godine. Glavno da ja nisam izgubio hrabrost i nadu u budući uspjeh. Početkom 1928. godine općini je ponuđena prodaja zgrade, radilo se o zgradi u centru, nekoliko koraka od glavne ulice. Ta zgrada je godinama bila hrvatska kulturna ustanova „Narodni dom“, gdje su se održavala okupljanja, plesovi i kazališne večeri na hrvatskom jeziku, koje su se održavale u velikoj dvorani kuće. Ondje se nalazila knjižnica i čitaonica. Na prvom katu je bilo 10 soba. Osim toga jedan stan za kućepazitelja sa prostranim dodatnim sobama. Kulturna udruga i vlasnik/konzorcij su bili primorani na prodaju, budući da je lokalna fašistička stranka kuću htjela sebi uzeti.
Zgrada je itekako odgovarala našim potrebama. Velika dvorana je bila prikladna za prostor hrama, susjedne prostorije također, a prije svega je položaj zgrade bio povoljan. Ja i L.Büchner pregovarali smo sa opunomoćenikom vlasnika,te smo prvotnu cijenu od 200.000 Lira, spustili na 185.000 Lira. Nadalje smo se složili o načinu plaćanja: Akontacija 20.000 Lira, unutar prve godine 100.000 Lira a ostatak u godišnjim ratama.
Bila je to velika smionost, budući da općina nije posjedovala nikakva novčana sredstva vrijedna spomena, no ova jedinstvena prilika se morala iskoristiti. Nakon dugog razmišljanja sam upravi predočio plan, koji je potom i prihvaćen. Prvo sam potražio članove zajednice, koji su kao osnivači dali veći iznos, te ga mogli isplatiti za akontaciju. Na taj smo način pribavili 21.000 Lira. Na račun tih 21.000 Lira sam od banke Banca Comercial Triestino uzeo mjenicu od 20.000 Lira. Mjenicu smo potpisali gospodin L. Büchler i ja. Sa tim iznosom smo mogli platiti akontaciju, te dobiti zgradu u vlasništvo. Kako bi dodatnih 100.000 Lira priskrbili, išao sam u Trst pronaći svog poznanika, inženjera Emilia Stocka. Inženjer Stock bio je ugledni židov, vlasnik tvornica cementa u Splitu i Puli. Predočio sam mu naše stanje i plan, te ga zamolio za savjet i potporu. Uspjelo mi je predočiti mu nužnost našeg pothvata, u interesu židovstva, te je naš naum obećao podržati. Uistinu je nakon nekoliko dana došao sa gospodom Ignaziom Weissom , predsjednikom Oloficio Triestino i članom uprave židovske zajednice Trsta. Pogledali su zgradu, te obećali cjelovitu potporu.
-2-
Inženjer Stock je zainteresirao i svoga brata Lionela Stocka, koji je u Europi bio poznati poduzetnik i dobročinitelj, koji se odmah oko svega angažirao i priskrbio nam u Milanu od Italbanke kredit od direktora Adlera od 100.000, dok nismo dobili hipotekarni zajam na kuću.
.....
Članovi SIMHA-e, Židovska omladina Rijeke