Narod zadarskog područja nije priznavao okupatorsku vlast fašističke Italije, a lučonoša je bio ustanički otok Iž.
Sredinom srpnja 1942. godine, po naredbi "Guvernatora Dalmacije", započela je rekvizicija maslinovog ulja na otoku Ižu. Saznavši da će 26. srpnja 1942. doći Talijani, antifašisti na Malom Ižu odlučili su to spriječiti. U noći 25./26. srpnja skladište je provaljeno, veća količina ulja prebačena je ribarskim čamcima na otok Ugljan, a ostatak je proliven u more.
Saznavši za sabotažu, karabinjerska stanica iz Velikog Iža poslala je patrolu u Mali Iž, gdje je istovremeno doplovio i motorni jedrenjak Sofija s grupom naoružanih Talijana. Odmah je svo stanovništvo Malog Iža okupljeno, a potom je počelo prozivanje prema crkvenoj matičnoj knjizi. Kako nitko nije htio odati sabotere, Talijani su izdvojili oko osamdeset muškaraca i nekoliko žena i poveli ih prema brodu s namjerom da ih odvedu u Zadar i tamo zatvore. Međutim, na putu do broda uhapšenici su se dogovorili da savladaju Talijane. U zbijenoj gomili na palubi broda postavili su se najbližoj grupi od osam vojnika koja je, s puškama "na gotovs" , bila smještena na krmi broda.
Brod je oko jedanaest sati isplovio iz Malog Iža, no tek što se udaljio od obale, na poziv sekretara mjesne partijske organizacije: "Drugovi, razoružajte fašiste!" goloruki Ižani skočili su na vojnike i iz kratkog okršaja izašli kao pobjednici. Ubijena su 4 Talijana, 2 su ranjena, a dvojica koja su bačena u more uspjela su se spasiti plivanjem. Jedan je omladinac poginuo, a nekoliko ih je ranjeno. Brod Sofija vratio se u Mali Iž, nakon čega je oko 250 mladića i djevojaka s otoka Iža otišlo na Dugi Otok s namjerom da se pridruže partizanima. Znajući da će uslijediti talijanska odmazda, drugim brodom, Napredak, gotovo čitavo stanovništvo uputilo se za njima u zbjeg, na otok Ravu i Dugi Otok. Kada su se Ižani iskrcali na kopno, brod Sofija vratio se u luku Poljana na otoku Ugljan.
Drugi dan izbjeglo stanovništvo pronađeno je i uhićeno. U logor Molat poslano je 350 ljudi. U znak odmazde 27. srpnja u Velom Ižu na mjesnom groblju strijeljali su sedam mladića, a svo stanovništvo bilo je prisiljeno gledati strijeljanje.
Nakon četrdeset dana mukotrpnog sakrivanja od talijanskih potjera na Dugom Otoku nenaoružana partizanska grupa prebacila se preko otoka Žut na otok Kornat, odakle je prevezena na obalu i iskrcana u blizini Vodica. Zbog teškog terena morali su ostaviti ranjenike, a kada su ih Talijani pronašli, jednoga su izboli s bajunetama i tu ga ostavili. Prebacivanje Ižana morem izvedeno je pomoću 13 ribarskih čamaca na vesla. Udaljenost od 30 km, od uvale Stiniva na Kornatu do mjesta iskrcavanja na obali, trebalo je prijeći u jednoj noći da Talijani sa svojih položaja na Murteru ne bi opazili kretanje čamaca. Zahvaljujući dobroj organizaciji i upornosti, prebacivanje je izvedeno na vrijeme i bez gubitaka. Ovih trinaest čamaca koji su skupno plovili, predstavljaju ujedno prvi partizanski konvoj u ratu na Jadranu. Maloiški ustanak započet na brodu Sofija postao je simbol otpora na moru. Nakon rata 1948. godine podignut je spomenik žrtvama fašističkog terora. Na njemu je upisano 305 imena poginulih Ižana.
Godine 2005. Talijanska stranka Nacionalni Savez traži u svom parlamentu uklanjanje spomenika na Ižu jer vrijeđa Talijane. Tvrde da spomenik predstavlja "čovjeka" koji stoji i udara talijanskog elitnog vojnika bersagliera, koji leži na zemlji. Spomenik Velimira Mačukatina predstavlja iškog ribara koji je savladao talijanskog vojnika držeći ga koljenom na tlu i visoko uzdignutom rukom sa stisnutom šakom, što predstavlja pobjedu. Kao što je Škabrnja simbol stradanja Domovinskog rata, tako je Iž simbol stradanja nedužnog stanovništva za vrijeme Drugog svjetskog rata, spomenik nikako ne vrijeđa Talijane već fašizam.