Početak XVIII. stoljeća za Rijeku nije bio osobito obećavajući: premda je prethodni vijek gradu donio i isusovačku gimnaziju, dubrovački konzulat i prve „Obersnele“, rane 1700-te obilježene su prvenstveno strahom od antraksa, boginja i kuge, a gospodarski polet postat će naslutiv tek stjecanjem statusa slobodne luke 1719. godine i otvaranjem Karolinske ceste 1728., najavljujući osnivanje rafinerije šećera, širenje grada izvan zidina i druga poznata zbivanja u drugoj polovini XVIII. stoljeća.
Dok optimizam još, dakle, nije imao osnove, u vrijeme kada Rijeku nastavaju Pilepići, Margani, Lenci i Mihići, a o njihovom zdravlju brinu protofizik Giuseppe Rochi i njegov sekundarij Felice Bartol Barcich, među njih se doseljava stanoviti Mario Branchetta (rođen oko 1690., umro u Rijeci 1741.) i 20. siječnja 1715. ženi se Elenom Ciganich. Odakle je Mario stigao – ne znamo, premda se „kuća Branchetta“, nasljednika brijača Tommasa, spominje još u XVI. i XVII. stoljeću u Bologni. U svakom slučaju, prva žena, Riječanka, podarit će mu još iste godine kćer Cattarinu (koja će, doduše, godinu dana kasnije umrijeti, pa će i sljedeće dijete, rođeno 1716., nositi isto ime), 1719. sina Michelea Antonija i 1722. opet kćerku, Antoniju Elenu. Izmorena, možda, tom navalom djece, Elena 1725. umire, a Mario Branchetta (u matičnim knjigama tituliran kao „padrone“, tj. „gosp(od)ar“) već 1726. ženi Mariju Anu Moysé (zvanu Marijanca, iz roda koji će sredinom XIX. stoljeća dati i jednog riječkog kirurga) koja će mu 1727. roditi još jednu kćer, Mariju Francescu.
No prvi riječki Branchetta sa ženama zaista ima peh: i druga žena, Marija, umire mu već 1729., samo tri godine nakon sklapanja braka. Pun ljubavi i očito još uvijek neutažene želje za potomstvom, Mario se već iste godine ženi po treći put, i to Cattarinom: možda sada već s predrasudom prema Riječankama, treću ženu („treća – sreća“) traži i vjenčava izvan Rijeke. S njome će dobiti još najmanje četvero djece – Antonija (1730.), Matteu (1731.-1742.), Mariju (1733.) i Giovannija (oko 1734.).
Antonio se 1767. vjenčao s Katarinom Dubrešić, kćerkom Grobničana Andrije. Sin Antonija i Katarine, Francesco (r. 1766. ili 1767., umro od apopleksije 1824.), oženit će Mattheu (1774.-1836.; podlegla astmi) i s njome je imao sina Pietra (1800.-1849.). Vjenčavši Mariju Čohar (Zohar) 1829., Pietro ima djecu Antonija Giovannija Pietra (rođen 1830., umro iste godine), Mariju Domenicu (rođena 1831., doživjela 14 mjeseci) i Mariju Agnese (rođena 1833., umrla nakon 11 mjeseci). Možda da izbjegne riječke uroke, posljednjeg sina Faustina predao je na krštenje opatu Franji Livaku u opatijski Sv. Jakov 1834. godi
ne.
Drugi sin Marija i Cattarine Branchetta, Giovanni, prvi puta se, 1765. godine, vjenčao s Jelenom Božić, kćerkom Valentina. S njome je imao sina Antonija (rođen 1771. ili 1774.,), a, kada je Jelena umrla 1774., oženio se po drugi puta, 1775., Marijom Deponis. Antonio je sa ženom Mattheom imao petero djece – Giovannija (1798.-1804.), Giacoma, još jednog Giovannija, Giuseppea i Antoniju (1812.-1878.) – a umro je 1845., u bolnici na današnjoj adresi F. La Guardia 1, od „iscrpljenosti“.
Giovanni (1805.-1851.) – sada već praunuk Marija Branchette s početka naše (riječke) priče – postat će krojač: u prvom braku, s Aloysijom Croce (r. 1813.), imao je Giovannija (r. 1833.), Ivanu Santu (r. 1833.), Giulianu Natalinu (r. 1835.), Giovannu Antoniju (r. 1836.) i Cattarinu (r. 1837., umrla iste godine). Posljednja kćer Cattarina stajat će glave i majku koja je umrla sedam dana prije kćeri preuranjeno je porodivši listopada 1837.: djevojčici nije mogla pomoći ni kuma – strina Maddalena. Giovanniju nije preostalo drugo do li da se vjenča po drugi put, i to Marijom Zazanich, s kojom će, pak, imati Giovannu (r. 1839.), Pasqualinu (r. 1841.) i Giuseppea (1845.-1846.) koji će doživjeti tek 14 mjeseci. I sam Giovanni umro je mlad, u 46. godini, od tuberkuloze pluća.
...