I ako je obavještajna (špijunska) djelatnost jedna od najstarijih djelatnosti uopće, priprema za Prvi svjetski rat označila je prekretnicu u ovoj domeni. To se odnosilo i na obavještajnu djelatnost Kraljevine Italije. Kako je ona od 1883. bila u Trojnom savezu s Austro-Ugarskom i Njemačkom, njezin glavni neprijatelj bila je Francuska.
U razdoblju od proglašenja neutralnosti (2. VIII.1914.), do napuštanja Trojnog saveza i objave kralja o ulasku Italije u rat na strani Antante, 23. V. 1915., Italija je reorganizirala svoje obavještajne centre sukladno tome tko je sada novi neprijatelj. Tako je 19.travnja 1915., reorganiziran Odjel I., te je on postao Služba informacije kopnenog dijela Vrhovne komande. Istodobno proširena je mreža na način da je sada služba informacija bila smještena pri pojedinim vojnim postrojbama. Pri svakoj vojnoj jedinici utemeljen je bio po jedan obavještajni odjel. Ukupno ih je utemeljeno šest: 1. Milano, 2.Brescia, 3. Verona, 4. Belluno, 5. Tolmec, 6. Udine.
Istodobno s organizaranjem ove mreže, uspostavljena je paralelna mreža specijalizirana za pridobivanje suradnika među vojnicima slavenskog podrijetla (Slovenci, Hrvati, Poljaci, Česi) koji su se borili unutar austro-ugarskih postrojbi. Za taj su cilj korišteni oni časnici talijanske nacionalnosti koji su govorili jezike nekog od naroda Dvojne monarhije. Tako su Talijan Finzi Cesare (Petorelli Lalata - Finci) i Slovenac Ljudevit Pivko postali najuspješniji u pridobivanju, a zatim i organiziranju obavještajne mreže u Julijskoj krajini, a Finzi kasnije i u Kraljevijni SHS.
...