Djed Anton, zvan Tone, zidar, svakoga se dana biciklom po prašnjavoj cesti desetak kilometara spuštao u Rijeku na gradilište. I svaki se dan navečer umoran vraćao kući. Sagradio je vlastitu kuću i sa svojom Danicom podizao obitelj s četvoro djece.
Izbio je rat i jednoga su ga dana bez previše suvišnih riječi „pokupili“ i poslali na bojište; poginuo je istoga dana, u rujnu 1943. godine. Nestao s ovoga svijeta Tone zidar, otac obitelji s najmlađim djetetom u kolijevci! Najstariji sin, moj otac, taj gubitak nikad nije prežalio. Samo je jednom, na samom kraju svoga života, za gubitak oca optužio susjeda: „Uzela mi je oca, ona budala“!
Josip, moj otac, u petnaestoj godini preuzima ulogu skrbitelja obitelji. Zapravo je ne preuzima – nego ga dopada. Nitko ga ništa nije pitao, samo mu je nenadano natovaren teret.
U jednom je osvetničkom pohodu, iste 1943. g., naša kuća zapaljena, pa moja baka, zajedno s djecom, obilazi obližnja sela i smješta se kod rodbine. Prihvaćaju ih kako je kome zgodno. Katkad su svi zajedno, a katkad ih razdvajaju i protiv njihove volje razmještaju po obiteljima. Otac se morao snalaziti i priskrbiti obitelji kruh. Ponekad je odnosio na prodaju u Opatiju suharke za potpalu ili kantu mlijeka. Kući je donosio ribe, sol, šećer, brašno. Težina bremena bila je razmjerna duljini puta, ali to mu nije bila najteža pokora. Spuštanju do mora i penjanju do sela kojekakvim strmim prečicama potkraj rata isprječilo se brojne opasnosti i neizvjesnosti koje nije bilo lako izbjeći. Neke su se vojske koje su ovuda prolazile bližile pobjedi, druge se grčevito borile za preživljavanje, treće su već propale. Jedni su bili bučni i bahati, drugi plahi i nepovjerljivi, u grčevitom nastojanju da prežive rasulo, a treći, koje je već snašlo rasulo njihove vojske, potiho su se šuljali, još prestravljeniji i nepovjerljiviji, nastojeći odmaknuti čim dalje od svojih progonitelja. Katkad bi naletio na kakvu grupicu čupavih i izbezumljenih vojnika koji su prijetili da ga, kao neočekivanog i nepotrebnog svjedoka njihove prisutnosti, jednostavno – smaknu.
...