Iako su svi predjeli naše domovine okićeni kulturom i tradicijom, malo se koji lokalitet kao Novi Vinodolski može pohvaliti tolikom količinom narodnoga i folklornoga blaga koncentriranoga na jednome mjestu. Iz ukorijenjenosti u kozmos junačke epike izrodila se duboka svijest tamošnjih stanovnika o svim naporima i žrtvama onih koji su stoljećima odolijevali tuđinskim nasrtajima i ugrozama. Upravo zato Novi je imao mnoge istaknute čuvare nacionalnoga bića. Stoga će danas svi mještani s ponosom reći kako je njihov slavni sugrađanin Ivan Mažuranić utkan u svekoliku hrvatsku povijest, a pritom neće zanemariti ni ostale istaknute članove te obitelji. Međutim, ono što je iznad svega zabrinjavajuće odnosi se na jednoga drugog Ivana, također rođenoga Novljanina. Upitamo li danas mlađe naraštaje, rijetko će tko bez razmišljanja odgovoriti na pitanje tko je bio Ivan Vončina. Stariji će se, uglavnom, složiti kako im je to ime poznato, no tek će rijetki njegov lik kontekstualizirati u burnu hrvatsku stvarnost devetnaestoga stoljeća i povezati ga s nekim važnim inicijativama koje su obilježile to vrijeme. Je li razlog nepravedne minorizacije toga značajnoga političara i pravnika u okvirima njegova zavičaja činjenica da je zasjenjen Mažuranićima kojima se ipak pridaje više javnoga prostora na nacionalnoj razini ili je, pak, posrijedi dobro poznat obrazac kulturnoga zaborava, koji se paradoksalno, najčešće manifestira upravo na primjerima onih koji su nam 'najbliži?– Jer, ne kaže se uzalud, da je čovjekov životni vijek dug koliko i sjećanje na njega.
Prezime Vončina svoje korijene pronalazi u slovenskome mjestu Idrija. U Novom se javlja dolaskom učitelja Josipa Vončine (Idrija, 13. 3. 1794 – Novi, 4.4. 1869). Kao stručni učitelj, sa završenom preparandijom, od 1819. godine djelovao je u Triblju, da bi od 1820. do 1863. došao u novljansku pučku školu. Obnašao je i dužnost blagajnika u obnovljenoj Narodnoj čitaonici, i to u razdoblju od 17. prosinca 1864. pa do završetka neoapsolutizma. Skrasio se s Katarinom rođenom Logar (16. 11.1798. – 3.1.1891.) te je imao trojicu sinova: Leona Stanislava (1826.), Ivana (1827.) i Julija (1834). Podaci svjedoče kako je Leon Stanislav (19.5.1826. – 4.11.1874.) kao svećenik i povjesničar te istaknuti društveni djelatnik živio i radio u Sloveniji, gdje je do smrti predavao crkvenu povijest i pravo. Bio je članom ljubljanske čitaonice i suosnivačem Slovenske matice, a u razdoblju od 1864. do 1874. i njezinim potpredsjednikom. Godine 1855. utemeljio je Katoličko društvo pomoćnika u obrtu koje se bavilo organizacijom i djelatnosti odgojitelja i profesora.
O najmlađemu bratu Juliju zna se iznimno malo. Rođen je 20. siječnja 1834. u Novom, a preminuo u Rakelju 1877. godine, te je za života bio svećenikom u Đakovačkoj biskupiji.
Sin Ivana Josipovog, Ivan Vončina mlađi (Karlovac, 25.2.1855. – Kaltenleitgeben kod Beča, 20.7.1881.) bio je pravnik, pjesnik, dramaturg, redatelj, urednik, znanstvenik i sveučilišni profesor. Školovao se u Zagrebu, Rijeci i Ljubljani, a pravo je studirao u Pragu i Zagrebu, gdje je i diplomirao.
Od godine 1879. radio je kao pravnik u državnoj upravi u Osijeku i Rijeci. Od 1873. pisao je u lokalnome listu Primorac, da bi tri godine poslije u Obzoru i zagrebačkome – njemačkom dnevniku Agramer Zeitung povremeno objavljivao operne i koncertne kritike. Iste je godine postao suradnik „zabavnika hrvatske omladine“ Hrvatski dom, gdje je publicirao prozu, a u godišnjaku za 1877. g. i komediju Diplomatska poslanstva.
...