SUŠAČKA REVIJA broj 38/39 sječanja MOJ SUŠAK I JA Dragan Ogurlić MAKSO PEČSušak iz mojega najranijeg djetinjstva bio je grad bez asfalta, bez električne rasvjete i plinskih svjetiljki, bez prometa – s pokojom kočijom, miran, čist i s velikom budućnosti. Već tridesetih godina moj se Sušak širio i napredovao svakim novim danom. Gradile su se kuće na cijelom Boulevardu i Trsatu, a na Pećinama vile. Uređivale su se ulice, došla je električna rasvjeta, kanalizacija i vodovod...Smatram se pravim Sušačaninom. Ovdje sam prohodao i pohađao školu. Maturirao, oženio se, zaposlio, i još sam ovdje sada već u predvorju devedesete godine života. U Zagrebu sam diplomirao kao građevinski inženjer, a u susjednoj Italiji sam doktorirao. Nikada se tom titulom nisam poslužio, a tamo je svaki treći 'dottore'.Cijela moja obitelj pripada našoj divnoj, napaćenoj domovini. U našoj brojnoj familiji svi su 'naše gore list', iznimka je jedino moj otac. Djed po ocu, Matija Potsch, bio je Nijemac, aktivni oficir kod Franje Josipa i poznati graditelj utvrda na fronti prema Rusiji. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata zarobljen je na galicijskom frontu, a po završetku rata je pušten. Na rastanku s vojskom održana je svečana večera; i pri zdravici dignuo je čašu, ali srce nije izdržalo. Sahranjen je u dalekom Turkestanu.Jedan od njegovih sinova bio je, dakle, moj otac Teodor, aktivni marinski vojni časnik s bazama u Tivtu, Puli, a naposljetku i u Kini. Godine 1914. bio je stacioniran na torpiljerki ispred Dugog rata, gdje se nalazila tvornica municije SUFID. Na toj torpiljerki služili su Austrijanci, Česi, Slovaci i Hrvati, a moj je otac bio prvi oficir stroja. Kad je moja majka u visokom stadiju trudnoće došla posjetiti muža u Dugom ratu, tu joj je pozlilo i tu sam rođen 13. siječnja 1914.Prema pričanju, iste te 1914. godine, dok je patrolirala Bračkim kanalom, torpiljerka je zabunom pustila dim, pa su je Talijani otkrili. Srećom, spasila se i uplovila u matičnu luku Dugi rat, ali za kaznu je čitava posada poslana u kopnenu vojsku na galicijski front. Otac se nekoliko puta javio, a onda zauvijek nestao. Nikada se nije doznalo gdje je ostao.Premda mi je majka bila iz poznate obitelji Mandić–Bujović, koncem 1914. i povratkom na Sušak, ona se svojoj obitelji nije javila. Zamjerili su joj, naime, što je pošla za mornaričkog časnika, a ona, ponosna, nije ih htjela više vidjeti. Radije je šivala i plela po kućama, te tako prehranjivala sebe i svog jedinca Maksića.I tako sam ja imao teško djetinjstvo na Sušaku. Sušak iz mojega najranijeg djetinjstva bio je grad bez asfalta, bez električne rasvjete ili plinskih svjetiljki, bez prometa – s pokojom kočijom, miran, čist i s velikom budućnosti.D'Annunzio u RijeciJedan od većih stresova u doba djetinjstva doživio sam upadom D'Annunzija u grad. Još uvijek pamtim datume. Bio sam kod hotela Kontinental 24. prosinca 1920. kada je D'Annunzio digao u zrak glavni most između Rijeke i Sušaka. Sakrili smo se u jednoj veži. Nakon toga odletio je u zrak i željeznički most na Školjiću, a slijedili su i ostali mostovi duž Mrtvoga kanala i Rječine. Svi ti mostovi bili su pokretni, a ne statični kao sada. Mrtvi kanal bio je ploveća tržnica; Talijani su prodavali južne plodine, a naši vino, ulje, drvo. Sa svog prozora (a stanovali smo u kući bivše Hrvatske gimnazije na Fiumari, iznad bivše drogerije) promatrao sam kako D'Annunzijevi arditi pale naše hrvatske brodice, a jauk i plač još su mi u ušima. Gledao sam marširanje ardita, onako u crno odjevenih, s crnim turbanima i visećim pomponima te s nožem među zubima. Znali smo da su to kriminalci pušteni iz zatvora kod Osopa (Udine). Promatrao sam kako su tukli naše đake koji su stanovali na Rijeci, a pohađali škole na Sušaku. Knjige su im redovito bacali u Rječinu. Sjećam se jadnih naših ljudi koji su prisilno morali piti ricinus i prolaziti Korzom, praćeni arditima.Mi djeca znali smo ići iza D'Annunzija kada se šetao Korzom, a pratile su ga i ljubile fijumanske gospođe. On bi otišao u parfumeriju Corte (sada Peko pokraj robne kuće RI) i poklanjao tim gospođama parfeme i kolonjske vode. Tu sam se znao nalaziti s mojim drugom iz klupe, Jaroslavom Kresnikom, sinom humaniste i liječnika te još poznatijega graditelja violina, Kresnika. Jednog dana crnokošuljaši prešli su glavni most na Rječini, vukući veliku hrvatsku zastavu, gazeći je i pljuvajući. Došli su do sadašnje zgrade Alga–Kauzlarić (Piramida) te održali govore. Danas zgrada, a onda šuma i šikara. Jaroslav, Milivoj Bačić (sin veletrgovca likerima) i ja od straha smo pobjegli kući, tajeći roditeljima gdje smo bili.Još jedna dogodovština: majka me dovela pred školu (sada Centar u blizini nekadašnje sušačke tržnice) i ostali smo osupnuti: nasred ceste, u fotelji, vezan konopcem, sjedio je naš dični direktor Prestini, a talijanska soldateska izbacivala je naše klupe kroz prozore. Veliki pjesnik, vojskovođa i obožavatelj žena Gabrielle D'Annunzio uspješno je proveo uvertiru budućeg priključenja Rijeke Italiji. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
MOJ SUŠAK I JA
Dragan Ogurlić
MAKSO PEČSušak iz mojega najranijeg djetinjstva bio je grad bez asfalta, bez električne rasvjete i plinskih svjetiljki, bez prometa – s pokojom kočijom, miran, čist i s velikom budućnosti. Već tridesetih godina moj se Sušak širio i napredovao svakim novim danom. Gradile su se kuće na cijelom Boulevardu i Trsatu, a na Pećinama vile. Uređivale su se ulice, došla je električna rasvjeta, kanalizacija i vodovod...Smatram se pravim Sušačaninom. Ovdje sam prohodao i pohađao školu. Maturirao, oženio se, zaposlio, i još sam ovdje sada već u predvorju devedesete godine života. U Zagrebu sam diplomirao kao građevinski inženjer, a u susjednoj Italiji sam doktorirao. Nikada se tom titulom nisam poslužio, a tamo je svaki treći 'dottore'.Cijela moja obitelj pripada našoj divnoj, napaćenoj domovini. U našoj brojnoj familiji svi su 'naše gore list', iznimka je jedino moj otac. Djed po ocu, Matija Potsch, bio je Nijemac, aktivni oficir kod Franje Josipa i poznati graditelj utvrda na fronti prema Rusiji. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata zarobljen je na galicijskom frontu, a po završetku rata je pušten. Na rastanku s vojskom održana je svečana večera; i pri zdravici dignuo je čašu, ali srce nije izdržalo. Sahranjen je u dalekom Turkestanu.Jedan od njegovih sinova bio je, dakle, moj otac Teodor, aktivni marinski vojni časnik s bazama u Tivtu, Puli, a naposljetku i u Kini. Godine 1914. bio je stacioniran na torpiljerki ispred Dugog rata, gdje se nalazila tvornica municije SUFID. Na toj torpiljerki služili su Austrijanci, Česi, Slovaci i Hrvati, a moj je otac bio prvi oficir stroja. Kad je moja majka u visokom stadiju trudnoće došla posjetiti muža u Dugom ratu, tu joj je pozlilo i tu sam rođen 13. siječnja 1914.Prema pričanju, iste te 1914. godine, dok je patrolirala Bračkim kanalom, torpiljerka je zabunom pustila dim, pa su je Talijani otkrili. Srećom, spasila se i uplovila u matičnu luku Dugi rat, ali za kaznu je čitava posada poslana u kopnenu vojsku na galicijski front. Otac se nekoliko puta javio, a onda zauvijek nestao. Nikada se nije doznalo gdje je ostao.Premda mi je majka bila iz poznate obitelji Mandić–Bujović, koncem 1914. i povratkom na Sušak, ona se svojoj obitelji nije javila. Zamjerili su joj, naime, što je pošla za mornaričkog časnika, a ona, ponosna, nije ih htjela više vidjeti. Radije je šivala i plela po kućama, te tako prehranjivala sebe i svog jedinca Maksića.I tako sam ja imao teško djetinjstvo na Sušaku. Sušak iz mojega najranijeg djetinjstva bio je grad bez asfalta, bez električne rasvjete ili plinskih svjetiljki, bez prometa – s pokojom kočijom, miran, čist i s velikom budućnosti.D'Annunzio u RijeciJedan od većih stresova u doba djetinjstva doživio sam upadom D'Annunzija u grad. Još uvijek pamtim datume. Bio sam kod hotela Kontinental 24. prosinca 1920. kada je D'Annunzio digao u zrak glavni most između Rijeke i Sušaka. Sakrili smo se u jednoj veži. Nakon toga odletio je u zrak i željeznički most na Školjiću, a slijedili su i ostali mostovi duž Mrtvoga kanala i Rječine. Svi ti mostovi bili su pokretni, a ne statični kao sada. Mrtvi kanal bio je ploveća tržnica; Talijani su prodavali južne plodine, a naši vino, ulje, drvo. Sa svog prozora (a stanovali smo u kući bivše Hrvatske gimnazije na Fiumari, iznad bivše drogerije) promatrao sam kako D'Annunzijevi arditi pale naše hrvatske brodice, a jauk i plač još su mi u ušima. Gledao sam marširanje ardita, onako u crno odjevenih, s crnim turbanima i visećim pomponima te s nožem među zubima. Znali smo da su to kriminalci pušteni iz zatvora kod Osopa (Udine). Promatrao sam kako su tukli naše đake koji su stanovali na Rijeci, a pohađali škole na Sušaku. Knjige su im redovito bacali u Rječinu. Sjećam se jadnih naših ljudi koji su prisilno morali piti ricinus i prolaziti Korzom, praćeni arditima.Mi djeca znali smo ići iza D'Annunzija kada se šetao Korzom, a pratile su ga i ljubile fijumanske gospođe. On bi otišao u parfumeriju Corte (sada Peko pokraj robne kuće RI) i poklanjao tim gospođama parfeme i kolonjske vode. Tu sam se znao nalaziti s mojim drugom iz klupe, Jaroslavom Kresnikom, sinom humaniste i liječnika te još poznatijega graditelja violina, Kresnika. Jednog dana crnokošuljaši prešli su glavni most na Rječini, vukući veliku hrvatsku zastavu, gazeći je i pljuvajući. Došli su do sadašnje zgrade Alga–Kauzlarić (Piramida) te održali govore. Danas zgrada, a onda šuma i šikara. Jaroslav, Milivoj Bačić (sin veletrgovca likerima) i ja od straha smo pobjegli kući, tajeći roditeljima gdje smo bili.Još jedna dogodovština: majka me dovela pred školu (sada Centar u blizini nekadašnje sušačke tržnice) i ostali smo osupnuti: nasred ceste, u fotelji, vezan konopcem, sjedio je naš dični direktor Prestini, a talijanska soldateska izbacivala je naše klupe kroz prozore. Veliki pjesnik, vojskovođa i obožavatelj žena Gabrielle D'Annunzio uspješno je proveo uvertiru budućeg priključenja Rijeke Italiji.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.