Volosko je jedno od onih hirovitih , ne osobito gostoljubivih naselja koje zasipaju putnika pitanjima umjesto da ga puste predahnuti. Prije svega, ne zna se ni dokle seže. Katastarski, Volosko se prostire od zaljeva Preluka na sjeveru pa sve do potoka Tomaševca na jugu, ali ga danas svi, osim nekoliko tvrdoglavih znalaca, računaju do Gradske vijećnice, velikodušno prepuštajući davna naselja Škrbiće i Lipovicu Opatiji. Ni s imenom stvari ne stoje bolje. Ima ih koji vjeruju u Jardasovu priču da se selo nekada zvalo Javorike, a ime promijenilo u Volosko kada su tati ovdje počeli iskrcavati ukradena goveda (i goniti ih do Klane gdje su ih klali). Učenije varijante dovode ime u vezu sa slavenskim božanstvom Volosom ili, kao Kobler, s »Valle Osca« (»uvala pod Učkom«). Kad se, pak, zapitamo o počecima naselja, postaje jasno da je Volosko postiglo ono o čemu sanjaju sve žene ovoga svijeta – nitko ne zna njegovu starost. Za razliku od Opatije sv. Jakova, koja se relativno često spominje u knjizi riječkog notara Antuna de Renno de Mutina, u njoj uopće ne nalazimo potvrdu postojanja Voloskog. Prvim se spomenom, tako, računa 53. kapitul Kastavskog statuta, koji regulira prodaju ulova voloskih ribara na kastavskoj tržnici. Uzimajući u obzir dinamiku zapisivanja odredbi Statuta, moguće je da je ovaj kapital nastao u prvoj polovini XVI. stoljeća, što se poklapa i s drugim tragovima Voloskog, bilješkama riječkih notara iz 1543. i 1544. Iz sredine XVI. stoljeća već potječe i 65. odredba Kastavskog statuta koja dopušta voloskim mesarima da prisvoje bubrege i obvezuje ih na točno vaganje mesa. Prvi Vološćak koji je ušao u povijest jest Roko, sin Jurja i unuk Ivana Zavidića, koji u oporuci iz lipnja 1570. ostavlja imanja oko crkve sv. Roka rođakinji Uršuli, ženi Vincenta Marottija. Zavidići su očito bili uglednicima u čitavoj Gospoštiji, budući da Roka Zavidića odredba 63. Kastavskog statuta, iz 1585., spominje i kao jednog od dvojice sudaca. Sve to upućuje na mogućnost da se Volosko kao naselje, vjerojatno zbog prevelike izloženosti pogibelji s mora, počelo razvijati relativno kasno, možda dva ili tri desetljeća prije Opatije (koja je prve naseljenike nakon benediktinaca primila oko 1560.). Da je, pak, samostan sv. Jakova, utemeljen negdje oko 1430., stariji od Voloskog, govori i činjenica da su Vološćaci pokapani na opatijskom groblju sve do 1860-ih, dok sporo jenjavanje opasnosti s mora potvrđuje i stradanje Voloskog 1614. i 1615., kada su ga poharali Mlečani kapetana Civrana i njihovi albanski plaćenici, iskorjenjujući navodne uskočne jatačke baze.
Ako se za Volosko ipak nešto sa sigurnošću može reći, onda je to gdje se u njega ulazi i gdje se iz njega izlazi. Do Voloskog se dolazi s Preluka, uvale znane po sada već napuštenom tunolovu na koji podsjećaju tek drvena straža i Valvasorov putopis. Tu, gdje se nekada spuštao tramvaj iz Matulja, stajala je početkom XX. stoljeća spalionica smeća, onda klaonica, pa napokon popularna diskoteka Milde Sorte alias Palladium. S lijeve je strane bio i restoran Kukuriku, prepustivši 1990. mjesto Centru za turističku hemodijalizu. Na raskršću nas dočekuje ploča s natpisom »Volosko«, ispravljajući tako nepravdu iz 1962., kada je Voloskom oduzet status samostalnog naselja. Tu je praonica automobila i od 1993. kafić 051 Smaila Mašinovića koji je već ranije imao bar Jorgo u središtu Voloskog. Međutim, putniku je skrenuti dozvoljeno tek stotinjak metara dalje, preko puta bara Quorum: na drugoj strani, uzbrdo, cesta vodi prema Matuljima (izgrađena 1770.), kroz novo naselje Tošinu, koje ime duguje nekom davnom javnom mlinu. U zgradi na kraju nizbrdice, pak, na raskršću koje nam dopušta odabrati hoćemo li krenuti lijevo prema Črnikovici ili pravo prema centru, bilo je udomljeno Kotarsko glavarstvo, sve dok 1903. Karl Seidl nije podigao novu zgradu, današnji Sud.
Bakropis s prikazom Voloskog u 17. stoljeću
Sjedištem kotara Volosko je postalo 1827., spajanjem Lovranskog i Kastavskog kotara, s jurisdikcijom sve do Kozine i Plomina. To je ujedno i vrhunac uspona naselja čije upravne strukture počinju djelovati poput Meke. To je vrijeme kada se najviše gradi, kada iskrsavaju obrisi ulica i kuća koje danas tako dobro poznajemo. Volosko XVIII. i XIX. st. postaje kazan nacija i kapitala, trgovine, pomorstva i brodogradnje. Na popisu pokopanih na opatijskoj Puntici uknjiženo je i čitavo kolo stranaca koji su svoj posljednji posao sklopili u Voloskom – Riječana, recimo, ali su mnogi stranci i ostali živjeti u kamenom gradiću koji je, za razliku od opatijske selendre, toliko obećavao. Volosko je privuklo Nijemce (Unterkofler, Stanger, Päschle), Talijane (Scarabello, Quaglioti, Calabotta), Dalmatince (Nikola Zorović, Dominik Gabre, Karlo Katalinić). Tu je i Erlain, valjda jedini izvjesni francuski emigrant, ili pak došljaci iz bližih krajeva (Mušić iz Rijeke, Jakovčić iz Hreljina) i još čitava četa zanimljivih prezimena: Kavurić, Mavrović, Marot, Markulin, Franzŕ, Orban, Sterzai. Od »domaćih«, najviše je Tomašića (s razlikovnim nadimcima Banderica i Tica), Jačića, Rajčića, Ivanušića i drugih. Potomci nekih od njih i danas žive ovdje.