SUŠAČKA REVIJA broj 46/47 sušačka priča SVE TEĆE Diana Rosandić Nekad mislim da mi vrijeme sporo teče, da sam još uvijek razigrano dijete, ali kad pogledam kćer, brzo se trgnem pitajući se kad je vrijeme brže prošlo?! Dok je bila mala, mogla sam je vući kud sam htjela, ali sad gospođica ima svoje želje i planove. Nije raspoložena pustiti me da je vodim za ruku kao da ima dvije, a ne dvadeset i dvije godine. Ponašam se kao da je još uvijek šmrkavica kojoj smijem obrisati nos. Je li to neki majčin sindrom, nekakav kompleks, možda moj strah od starosti? Ustvari, sve teče normalnim tijekom. Ona odrasta, ja starim; ona postaje ozbiljna, zrela žena; ja starački djetinjim – i obje zadovoljne. Dok se, ruku pod ruku, spuštamo s trsatskog groblja ulicom prema pošti, povlačim je na lijevo, dok ona želi prijeći cestu na desnu stranu. Zastaje nesigurno. – Kud skrećeš? Zar ne idemo na autobus pa kući? – pita zbunjeno. – Možemo preko Bulevarda pješice do grada i tamo čekati autobus – uzvraćam mirno. – Joj, mama, molim te! Nismo se tako dogovorile. Obišle smo i Trsat, i Strmicu, a rekla si da samo idemo odnijeti cvijeće na groblje! Noge me bole! – Kad sam ja bila u tvojim – – Ne počinji, molim te. Da sam znala da ćemo toliko hodati, obula bih tenisice kao ti, a ne cipele s petom. Mučiš me već satima, amo-tamo, putovima tvoje mladosti, kao da mene to zanima. Vidim, ozbiljna je; iskre prijekora razmiču joj trepavice. Baš me briga – meni je lijepo! Iskoristivši priliku što smo zajedno na Trsatu nagovorila sam je da prije odlaska na groblje pogledamo nogometno igralište u hrastovoj šumi na Strmici, koje nisam vidjela još od osnovne škole. Kad je rekla da tamo nikad nije bila, poslužila sam se svim raspoloživim sredstvima kako bih smekšala njezino tvrdoglavo odbijanje (od molbi do ucjene – “neću ti više nikad peći palačinke s orasima!”). Bila je namrgođena sve dok nismo skrenuli s cestice i ušli u raskošnu, hrastovu šumu. Povela sam je preko igrališta do kamenog uzvišenja oko kojeg je rasla neobično visoka i tamnozelena trava. Na tom je mjestu, objasnila sam joj, nekad bilo druidsko svetište, a ovo kamenje ostatak je hrama gdje su svećenici obavljali ritualni pozdrav Suncu. Znanstvenici tvrde da je ovo jedna od akupunkturnih točaka na majčici Zemlji koja isijava jako energetsko zračenje. Niječno je odgovorila na moje pitanje je li osjetila protok pozitivne energije dok stoji na sredini bujne vegetacije. Mene je pozitivno zračenje cijelu ispunilo, ali ne zbog druidskog svetišta, već zato što sam konačno uhvatila njezin komadić slobodnog vremena za zajedničku šetnju! Zadovoljno je uzdahnula tek kad smo se ponovno dočepali civilizacije, tj. vratili na cestu. – Sigurno si izmislila onu priču o Druidima – govori zamišljeno dok polako koračamo. – Tu sam priču čula kao klinka. Tada su se djeca međusobno družila i razgovarala. Stalno smo jurili van u osvajanje svijeta – a ove nove generacije samo zure u kompjutorske i videoigrice. Kad odrastu, u glavi će imati alge umjesto kreativnih ideja. Kvare oči i debljaju se. Nema ničeg zdravijeg od kretanja po svježem zraku. Zato ćemo polako pješice do grada – odgovaram tvrdoglavo. – Kad ćeš već jednom početi poštivati moje slobodno vrijeme? Drugi put idem autobusom doma, a ti, ako hoćeš, možeš prepješačiti zemaljsku kuglu. – Srce si – ljubim je i jače stišćem njezinu toplu ruku pod mišicom. Skrećemo lijevo, dodajem: – Idemo preko Vidikovca, usput nam je. – Kakvog vidikovca? – pita usklađujući korak. – Znaš onog... tamo gdje je fontana. Tko zna jesu li zlatne ribice još žive? – Kakva fontana? – Ona fontana na vodovodu – pojasnim. – Kakav sad vodovod? Druidski? – uzdiše sarkastično. Zastajem i zbunjeno odgovaram: – Bulevardski! Sliježe ramenima. – Nemoj reći da još nikada nisi bila na Vidikovcu gdje je vodovod s fontanom?! – pitam gledajući je u oči. – Nikad – odgovori hladno. Moje dijete nikad ne laže. Nije na mamu. – U čemu li je, mala moja, prošao tvoj pubertet ako nije u otkrivanju lijepih kutaka susjednih kvartova? – mrmljam sebi u bradu. – Imala si sreću što moj pubertet nije bio divlji kao tvoj. Nona kaže da sam ja bila sunce prema tebi. Ili stvarno žališ što te moj pubertet poštedio, što si prošla “lišo”? – bocne me. Ima pravo, moja je primjedba nesmotrena. – Oh, mila, naravno da ne žalim što si bila mirno i dobro dijete. Ali, nekako mi kroz glavu prolazi kako je žalosno što se tvoje društvo tako malo kretalo okolo. – To ti misliš. Mi smo imali neke druge rute i putanje. Možda ja znam mjesta za koja ti ne znaš. – To je malo vjerojatno, ali ipak utješno – popustim. – No, dobro, dosta priče. Hoćemo li danas uopće stići kući?– uzdahne i sarkastično doda: – Vodovod i – kanalizacija! – Nemaš ti pojma što meni znače vodovodi – promrmljam uvrijeđeno. Ona šuti, (očito sam joj ili dosadila, ili je stvarno bole noge), ušutim i ja. Nastavljamo laganim korakom svaka uronjena u svoje misli. Kad sam bila mala, tata je radio u “Zviru”, vodovodu na Rječini. Jednom me mama povela u posjet. Pokazala mi je veliki natpis s crvenim slovima i rekla da piše kako je nezaposlenima ulaz strogo zabranjen, ali za nas to ne vrijedi, jer tu tata radi. Pitala sam ga što tamo radi, a on je pokazao ploču s mnoštvo mjernih instrumenata i objasnio da mora paziti da strelice ne prijeđu crvenu crtu. Na njegovim ramenima stigla sam do hale pod velikom, prozirnom kupolom, gdje je odzvanjala strašna huka, a u okruglom se bazenu pjenila podivljala voda. Vrištala sam od radosti, ushićena vodom koja se propinje kroz blještavu bjelinu. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
SVE TEĆE
Diana Rosandić
Nekad mislim da mi vrijeme sporo teče, da sam još uvijek razigrano dijete, ali kad pogledam kćer, brzo se trgnem pitajući se kad je vrijeme brže prošlo?! Dok je bila mala, mogla sam je vući kud sam htjela, ali sad gospođica ima svoje želje i planove. Nije raspoložena pustiti me da je vodim za ruku kao da ima dvije, a ne dvadeset i dvije godine. Ponašam se kao da je još uvijek šmrkavica kojoj smijem obrisati nos. Je li to neki majčin sindrom, nekakav kompleks, možda moj strah od starosti? Ustvari, sve teče normalnim tijekom. Ona odrasta, ja starim; ona postaje ozbiljna, zrela žena; ja starački djetinjim – i obje zadovoljne. Dok se, ruku pod ruku, spuštamo s trsatskog groblja ulicom prema pošti, povlačim je na lijevo, dok ona želi prijeći cestu na desnu stranu. Zastaje nesigurno. – Kud skrećeš? Zar ne idemo na autobus pa kući? – pita zbunjeno. – Možemo preko Bulevarda pješice do grada i tamo čekati autobus – uzvraćam mirno. – Joj, mama, molim te! Nismo se tako dogovorile. Obišle smo i Trsat, i Strmicu, a rekla si da samo idemo odnijeti cvijeće na groblje! Noge me bole! – Kad sam ja bila u tvojim – – Ne počinji, molim te. Da sam znala da ćemo toliko hodati, obula bih tenisice kao ti, a ne cipele s petom. Mučiš me već satima, amo-tamo, putovima tvoje mladosti, kao da mene to zanima. Vidim, ozbiljna je; iskre prijekora razmiču joj trepavice. Baš me briga – meni je lijepo! Iskoristivši priliku što smo zajedno na Trsatu nagovorila sam je da prije odlaska na groblje pogledamo nogometno igralište u hrastovoj šumi na Strmici, koje nisam vidjela još od osnovne škole. Kad je rekla da tamo nikad nije bila, poslužila sam se svim raspoloživim sredstvima kako bih smekšala njezino tvrdoglavo odbijanje (od molbi do ucjene – “neću ti više nikad peći palačinke s orasima!”). Bila je namrgođena sve dok nismo skrenuli s cestice i ušli u raskošnu, hrastovu šumu. Povela sam je preko igrališta do kamenog uzvišenja oko kojeg je rasla neobično visoka i tamnozelena trava. Na tom je mjestu, objasnila sam joj, nekad bilo druidsko svetište, a ovo kamenje ostatak je hrama gdje su svećenici obavljali ritualni pozdrav Suncu. Znanstvenici tvrde da je ovo jedna od akupunkturnih točaka na majčici Zemlji koja isijava jako energetsko zračenje. Niječno je odgovorila na moje pitanje je li osjetila protok pozitivne energije dok stoji na sredini bujne vegetacije. Mene je pozitivno zračenje cijelu ispunilo, ali ne zbog druidskog svetišta, već zato što sam konačno uhvatila njezin komadić slobodnog vremena za zajedničku šetnju! Zadovoljno je uzdahnula tek kad smo se ponovno dočepali civilizacije, tj. vratili na cestu. – Sigurno si izmislila onu priču o Druidima – govori zamišljeno dok polako koračamo. – Tu sam priču čula kao klinka. Tada su se djeca međusobno družila i razgovarala. Stalno smo jurili van u osvajanje svijeta – a ove nove generacije samo zure u kompjutorske i videoigrice. Kad odrastu, u glavi će imati alge umjesto kreativnih ideja. Kvare oči i debljaju se. Nema ničeg zdravijeg od kretanja po svježem zraku. Zato ćemo polako pješice do grada – odgovaram tvrdoglavo. – Kad ćeš već jednom početi poštivati moje slobodno vrijeme? Drugi put idem autobusom doma, a ti, ako hoćeš, možeš prepješačiti zemaljsku kuglu. – Srce si – ljubim je i jače stišćem njezinu toplu ruku pod mišicom. Skrećemo lijevo, dodajem: – Idemo preko Vidikovca, usput nam je. – Kakvog vidikovca? – pita usklađujući korak. – Znaš onog... tamo gdje je fontana. Tko zna jesu li zlatne ribice još žive? – Kakva fontana? – Ona fontana na vodovodu – pojasnim. – Kakav sad vodovod? Druidski? – uzdiše sarkastično. Zastajem i zbunjeno odgovaram: – Bulevardski! Sliježe ramenima. – Nemoj reći da još nikada nisi bila na Vidikovcu gdje je vodovod s fontanom?! – pitam gledajući je u oči. – Nikad – odgovori hladno. Moje dijete nikad ne laže. Nije na mamu. – U čemu li je, mala moja, prošao tvoj pubertet ako nije u otkrivanju lijepih kutaka susjednih kvartova? – mrmljam sebi u bradu. – Imala si sreću što moj pubertet nije bio divlji kao tvoj. Nona kaže da sam ja bila sunce prema tebi. Ili stvarno žališ što te moj pubertet poštedio, što si prošla “lišo”? – bocne me. Ima pravo, moja je primjedba nesmotrena. – Oh, mila, naravno da ne žalim što si bila mirno i dobro dijete. Ali, nekako mi kroz glavu prolazi kako je žalosno što se tvoje društvo tako malo kretalo okolo. – To ti misliš. Mi smo imali neke druge rute i putanje. Možda ja znam mjesta za koja ti ne znaš. – To je malo vjerojatno, ali ipak utješno – popustim. – No, dobro, dosta priče. Hoćemo li danas uopće stići kući?– uzdahne i sarkastično doda: – Vodovod i – kanalizacija! – Nemaš ti pojma što meni znače vodovodi – promrmljam uvrijeđeno. Ona šuti, (očito sam joj ili dosadila, ili je stvarno bole noge), ušutim i ja. Nastavljamo laganim korakom svaka uronjena u svoje misli. Kad sam bila mala, tata je radio u “Zviru”, vodovodu na Rječini. Jednom me mama povela u posjet. Pokazala mi je veliki natpis s crvenim slovima i rekla da piše kako je nezaposlenima ulaz strogo zabranjen, ali za nas to ne vrijedi, jer tu tata radi. Pitala sam ga što tamo radi, a on je pokazao ploču s mnoštvo mjernih instrumenata i objasnio da mora paziti da strelice ne prijeđu crvenu crtu. Na njegovim ramenima stigla sam do hale pod velikom, prozirnom kupolom, gdje je odzvanjala strašna huka, a u okruglom se bazenu pjenila podivljala voda. Vrištala sam od radosti, ushićena vodom koja se propinje kroz blještavu bjelinu.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.