(Rubne posebnosti: Avangardna umjetnost u regiji – Zbirka Marinko Sudac, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka)
Postav Zbirke Marinko Sudac koji smo u okviru projekta Rubne posebnosti: Avangardna umjetnost u regiji imali prilike vidjeti u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti ponovno je skrenuo pozornost na jednu od najznačajnijih privatnih zbirki iz regije, koja broji više tisuća radova istaknutih umjetnika avangardnog usmjerenja s područja bivše Jugoslavije. Zbirka je nastajala u proteklih šest godina, premda neke radove njezin vlasnik posjeduje od ranije, a težnja mu je proširiti je zbog mogućnosti komparacije s avangardnim djelima susjednih zemalja: Mađarske, Bugarske i Rumunjske.
Temeljni koncept kolekcije Sudac jest sačuvati avangardnu umjetnost regije u regiji, a čitav niz otkupljenih radova koje potpisuju zvučna autorska imena kao što su Motika, Knifer, Kožarić, Srnec, Gotovac, Abramović, te članovi grupa Crveni peristil, OHO, Gorgona i Exat 51, vodećih na području avangardnog djelovanja u kontekstu jugoslavenske umjetničke scene 20. stoljeća, dovoljno govori o ambicioznosti njezinog vlasnika. No zbirka je trenutačno podstanar u muzeološkim institucijama više hrvatskih gradova, a nakon niza izložbi, održanih (Varaždin, Novi Sad, Rijeka) ili planiranih u budućnosti (Ljubljana), smjestit će se u vlastiti dom. Marinko Sudac upravo je u Varaždinu prepoznao grad koji može ugraditi vrijednosti njegove kolekcije i budućeg muzeja u sliku svojega identiteta, koji će realizacijom Muzeja avangardne umjetnosti dobiti dodatnu umjetnički i turistički zanimljivu atrakciju.
Valja istaknuti i da Sudčeva namjera nije nabavka djela s ciljem njihovog "zatočenja" u depoe muzeja, već njihovo adekvatno predstavljanje i dostupnost, a kao jedini problem pojavljuje se veličina zbirke koja je ostvarenim fundusom nadrasla prostor varaždinske vile Oršić u kojoj bi je trebalo smjestiti. Marinko Sudac posjeduje, kao što je spomenuto, impresivan broj umjetnina, a radi se o sustavno i specijalistički prikupljanoj građi, o cjelokupnim autorskim opusima pojedinih predstavnika povijesnih avangardi, zatim neoavangardi ranoga poslijeratnog razdoblja te postavangardi iz šezdesetih i sedamdesetih godina, za koje njihov vlasnik drži da bi bilo sebično zatočiti ih u podrumu samo jednog muzeja, te bi mu bilo draže, što smatra korektnim prema autorima, da se djela smjeste u više institucija i da se osigura nesmetanost njihovog proučavanja.
| 
Zenit, časopis je izlazio od 1921. do 1926. godine, ukupno su izašla 43 broja.
|
Porast zanimanja za avangardne pokrete u regiji podudara se sa širenjem interesa za avangardno stvaralaštvo srednje i istočne Europe u institucionaliziranim kulturnim krugovima zapadnog svijeta, što je potaknulo neke već realizirane izložbe početkom devedesetih godina, kao i započetom izgradnjom novih muzejskih institucija iz domene moderne i suvremene umjetnosti u nas. Ne čudi stoga da zbirka Marinko Sudac, čije je područje interesa upravo avangardna umjetnost, već nakon prvog predstavljanja u Varaždinu 2005. godine pobuđuje iznimno zanimanje struke i medija, te zbirka, s obzirom na kvalitetu, kvantitetu i kontinuitet alternativnog djelovanja na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru, dobiva zasluženu i primjerenu stručnu i znanstvenu obradu. Marinko Sudac odmah šalje kataloge s prve izložbe u Varaždinu, kako je sam više puta izjavio, na adrese svjetskih muzejskih institucija koje pokazuju interes za otkup umjetnina kao i zbirke u cjelini, budući da u tretiranju svjetskog fenomena avangarde više ne mogu zaobilaziti područje njezinoga djelovanja vezano uz navedeni istočnoeuropski kontekst.
Govoreći o fenomenu zbirke, osim što se tu radi o poslovnom uspjehu Marinka Sudca koji je uspio podignuti cijenu otkupljenih radova na razinu primjerenu njihovoj povijesnoj, kulturnoj i umjetničkoj vrijednosnoj razini, riječ je i o sjajnome potezu na planu uključivanja avangardne umjetnosti s lokalnog prostora u "borbene i predvodničke" umjetničke procese 20. stoljeća na globalnome planu. Naime, nikada do sada nije se našlo dovoljno snage da se na sjedinjavanju individualnih sudjelovanja u onome što se danas drži temeljnim uporištima suvremenosti stvori jedinstvena strategija valorizacije. To se dogodilo zahvaljujući pojedincu, samouku po umjetničkom obrazovanju, koji je svoj smisao za poslovnost i medijsku probojnost odlučio usmjeriti u dobrobit umjetnosti, te je zbirka u javnosti doživljena kao trijumf privatnopoduzetničke inicijative u odnosu na trome i neefikasne institucije u kulturi. No, gledajući dugoročno, naizgled konfrontirane strane neminovno će postati partneri budući da je osim strasti i energije kolekcionara neophodno i stručno znanje te primjereni uvjeti za njezino upravljanje.
| 
Ljuba Jocić - zvani Ljuba Čudo - hrani Dada mašinu, 1937., kolaž 247x218 mm.
|
Riječka izložba u smislu promicanja avangardnih ideja funkcionira kao "treća varijanta" Rubnih posebnosti, u kvalitativnome smislu bolja je od prethodnih, obuhvativši preko 400 umjetničkih djela, te rijetkih izdanja avangardnih časopisa koji do sada nisu izlagani, zatim fotografija i dokumenata koji dodatno pojašnjavaju evoluciju inovativnih ideja i s njima povezane umjetničke prakse u vremenskom rasponu od gotovo jednoga stoljeća: od zagrebačkog časopisa Zenit i ostalih zenitističkih edicija, novosadskog Uta, ljubljanskog Tanka, beogradskih nadrealističkih izdanja, kao i pojedinačnih djela autora okupljenih oko tih glasila, zatim onih koji pokazuju eksperimentalni pristup tehnici kolaža, asamblaža, fotografije, plakata i stripa kao urbane medijske vizualizacije (Boško Tokin, Ivana Tomljenović, Zeljko Hegedušić, Antun Motika), potom radove umjetnika i grupa iz konteksta neovangardnih pojava nakon rata, koji se konfrontiraju modernizmu socijalističkog estetizma (EXAT 51, Nove tendencije, Gorgona, Ivo Gattin i Eugen Feller kao pripadnici radikalnog enformela, kao i radove koji ilustriraju radikalno avangardno djelovanje iz kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina (Nova umjetnička praksa, grupe: OHO, Šestorica autora, Crveni peristil), i čiji se raspon aktivnosti kreće od tijela kao senzacije do složenijih akcija, happeninga i performansa, te napokon do primjene fotografije i videa.
Riječka inačica Rubnih posebnosti, osim što predstavlja (stara i nova) djela iz kolekcije Marinko Sudac, uključuje i promociju više publikacija, pa su, pored opsežnog kataloga, promovirane i dvije knjige iz Edicije Sudac: Razlozi za ljutnju autora Jerka Denegrija te monografija Dubravko Budit - između geste i programa autora Želimira Košćevića. Njihovim se objavljivanjem upućuje i na edukativnu namjeru zbirke i ujedno se želi nadoknaditi nedostatak kritičarske obrade avangardne umjetnosti u nas s obzirom na to da tri povijesne etape (avangarda, neoavangarda i postavangarda) zaista otvaraju mnoga pitanja, primjerice, o prirodi i značenju umjetnosti, o mjestu i ulozi umjetnika u vlastitim sredinama u određenome povijesnom trenutku, o fragmentarnosti i eksperimentalnoj metodi avangardnoga djelovanja itd.
| 
Željko Hegedušić, predložak za plakat za zanatsku izložbu 1933., gvaš 276x345 mm
|
Riječki postav Sudčeve zbirke nastavlja podupirati tezu Jerka Denegrija o umjetnosti "druge linije", kao i njegovo inzistiranje na tezi o kontinuitetu avangardnih tendencija od razdoblja međuraća preko njihovog nastavka u dugome poslijeratnom razdoblju socijalizma, koji kompleks pojava povezanih u skup duhovno i idejno srodnih umjetničkih pozicija po strani, te u otklonima i otporima prema vladajućem modernizmu, utvrđuje kao "rubne posebnosti" koje se svojim svjetonazorom i radikalizmom u izrazu ukazuju kao alternative dominantnom mainstreamu u sredinama vlastitog pojavljivanja. Mišljenjem, pak, Sudca „druga linija umjetnika zapravo je prava linija koja je, navodno, jedina umjetnost koju danas svijet priznaje", budući da avangardna umjetnost nikada nije bila nacionalna ili ideološki obojena, te kao umjetnost bez granica označava otpor pojedinca ili grupe umjetnika protiv utvrđenih društvenih vrijednosti i konkretne stvarnosti. No radovi u kritičkom smislu ne moraju uvijek biti politički konotirani, već mogu biti usmjereni i prema umjetnosti samoj.
Zbirka Marinko Sudac, koja će u budućnosti biti muzejska, u okviru projekta Rubne posebnosti ne predstavlja se u segmentima već se prilagođava prostoru u kojem se izlaže, prvenstveno preispitujući odnos muzeologije prema avangardnoj umjetnosti koja u svojoj biti predstavlja otpor upravo prema institucijama, što kontekstualizira i najnoviji rad Zlatka Kutnjaka naslovljen Jebeš umjetnost koju vlast razumije i državu koja ju otkupljuje, ali i umjetnosti koja je danas nedvojbeno postala povijesno kulturno dobro o kojem se valja primjereno brinuti. Stoga u smislu prezentacije muzealizacije avangardne umjetnosti svakako valja skrenuti pažnju na postav riječke "sekcije" Rubnih posebnosti koji je, primjereno izrazu alternativnog stvaralaštva, skroman i namjerno neuglađen kao suprotnost trendovskoj atraktivnosti u postavu aktualnih izložbi. Avangardno djelovanje predstavlja kao umjetnost koja nije namijenjena ukrašavanju stanova već iskazivanju stavova, kao umjetnost koja isključuje estetiku u korist etike, čije je interdisciplinarno i multimedijalno djelovanje okrenuto idealiziranoj utopijskoj projekciji budućnosti iskazujući neprestanu vitalnost i angažiranost u uspostavljanju pravih i istinskih vrijednosti u širem društvenom i humanističkom smislu.
| 
Željko Jerman, Krpice života mraku razočaranja, 1972.,
fotokemikalija i gvaš na fotopapiru, 1070x665 mm
|
BILJEŠKE